Sretna i berićetna Nova godina: Praznik kapitalizma kojim slavimo Isusovo obrezivanje

Hedonističko obilježavanje Nove godine nema nikakvog utemeljenja u autentičnom kršćanskom naslijeđu. Naprotiv. Kako je moguće Isusovo obrezivanje slaviti kao najluđu noć uz paganske običaje kićenja jelke i sveprisutnog lika germanskog boga Odina i zaštitnog znaka Coca Cole? Jedino logika kapitala, koja ne poznaje kategoriju svetosti, može pomiriti Isusov asketski život s hedonizmom paganskih tradicija, predstavljajući ih kao komplementarne

Prvi pisani tragovi u historiji ljudskog roda svjedoče da je čovjek od davnina želio razumjeti vremenske cikluse i njihovog organiziranja u smislene kalendarske cjeline. Smjena dana i noći, ciklusi godišnjih doba i mjesečevih mijena bili su jasni znakovi da u kosmosu postoje određena pravila na osnovu kojih se može pouzdano utvrditi povezanost pozicije nebeskih tijela i vremenskih prilika. Tako su nastali prvi kalendari.

Najmanju mjernu jedinicu u kalendarima svih kultura činili su dani. Kako bi olakšali organiziranje dana u skupine, Babilonci su uveli i nedjelju, kao mjernu jedinicu u trajanju od sedam dana, koja se koristi i danas. Ipak, nisu svi narodi prihvatili ovakvu kategorizaciju. Kod Rimljana je nedjelja trajala osam, a kod Egipćana deset dana. Naredna kategorija, koja je olakšala organiziranje godišnjeg ciklusa u manje periode, bio je mjesec. Samo ime u bosanskom jeziku nagovještava povezanost ove kategorije s kretanjem sunčevog prirodnog satelita. Konačno, najveća kategorija u kalendaru jeste godina, koja označava upotpunjenje ciklusa godišnjih doba.

Kalendari različitih kultura, bili solarni ili lunarni, počinjali su obično nekim važnim datumom. Tako, naprimjer, bizantijska era počinje 1. septembra 5508. godine pr.n.e., hebrejska 1. oktobra 3761. godine pr.n.e., rimska počinje s osnivanjem Rima 24. aprila 753. pr.n.e., muslimanska od selidbe Muhammeda, a.s., iz Mekke u Medinu 16. jula 933. godine po seleukidskom kalendaru, odnosno 622. godine po gregorijanskom, koji je danas općeprihvaćen.

Jednu od najznačajnijih reformi u historiji solarnog računanja vremena uveo je Julije Cezar 46. godine pr.n.e. On je, na osnovu uputa astronoma Sozigena Aleksandrijskog, odredio da godina traje 365 dana, s tim da svaka četvrta ima jedan dan više. Odredio je da 1. januar bude prvi dan nove godine, umjesto dotadašnjeg 1. marta.

Dionizije Exiguus uveo je rođenje Isaa, a.s., ili Isusa Krista, kao referentnu tačku za početak kršćanske ili nove ere 533. godine (po gregorijanskom kalendaru). Iako je julijanski kalendar bio začuđujuće precizan, s obzirom na vrijeme u kojem je nastao, ipak su se na dužim vremenskim etapama osjećala manja odstupanja kalendarskog dana i položaja Sunca. Tek je papa Grgur VIII 1582. godine usavršio Cezarov kalendar, tako da razlika između julijanskog i gregorijanskog kalendara danas, nakon 2.000 godina, iznosi 13 dana.

Uvođenje gregorijanskog kalendara odmah su prihvatile Italija, Poljska, Portugal i Španija, a ubrzo i druge katoličke zemlje. Protestantske zemlje prešle su na gregorijanski kalendar mnogo kasnije, dok su pravoslavne to učinile tek u 20. stoljeću. Ipak, Ruska pravoslavna crkva i Srpska pravoslavna crkva ostale su dosljedne julijanskom kalendaru. U vremenu klasičnih kolonijalnih odnosa, kako su kršćanske zemlje širile svoj ekonomski i kulturni utjecaj na ostatak svijeta, i druge kulture postepeno su prihvatile gregorijanski kalendar, što je olakšalo međunarodnu komunikaciju. U vremenu globalizacije došla je naročito do izražaja sveprisutnost općeprihvaćenih kategorija, poput kalendara, koje najčešće potječu iz zapadno-kršćanskog kulturnog kruga. Međutim, pitanje kalendara i kršćanske simbolike dva su odvojena pitanja koja ne treba brkati.

Slavilo se oduvijek, ali ne na isti datum

U gotovo svim kulturama koje imaju godišnje kalendare, bili oni solarni ili lunarni, dolazak nove godine proslavlja se kao poseban praznik koji simbolizira ponovno rađanje i često je bio povezan s proljetnim ekvinocijem. Zanimljivo je to da u različitim kulturama uopće postoji potreba za slavljem nove godine. Kako zapisa veliki hispanoamerički pisac Horhe Luis Borges, ta potreba ponajviše svjedoči o ljudskoj nesavršenosti, jer se uvijek iznova nadamo da će novi kosmički početak biti i novi početak u našim životima. Slavljem Nove godine nastojimo zaboraviti neuspjehe, prisjećamo se velikih događaja koji nam daju snagu i vjeru u budućnost, budimo iracionalne snage svoga bića – rekao bi Borges.

Prema historijskim izvorima, prvi zabilježeni slučaj proslavljanja Nove godine vezuje se za drevnu Mezopotamiju, u kojoj je taj običaj postojao još od prije 4.000 godina. U drevnom Egiptu, prvi dan nove godine, koji je padao na dan izlaska zvijezde Sirius, 19. ili 20. jula, slavio se dvorskim svečanostima i žrtvama u čast božice Izide. Za Jevreje je Nova godina predstavljala dan upisivanja čovjekove sudbine, pa se najavljivala puhanjem u rog ili trubu. Babiloncima, Kinezima i Perzijancima Nova godina predstavljala je rađanje novog Sunca i padala je na proljetni ekvinocij. U antičkom Rimu, dan Nove godine, 1. mart, obilježavao se kao dan sveopćeg veselja, dijelili su se pokloni i priređivane svečanosti u čast boga Jana. Muslimani za početak nove godine uzimaju hidžru, a u brojnim se muslimanskim kulturama, pa i u bošnjačkoj, ovaj datum obilježava učenjem mevluda i drugim prigodnim sadržajima.

Iako se danas proslava Nove godine vezuje za kršćansku kulturu, kršćanstvo je dugo zaziralo od slavljenja prvojanuarske Nove godine, i to zbog straha da se neki od paganskih običaja ne uvuku u kršćanstvo. Taj strah pokazao se opravdanim. Katolička crkva do 12. stoljeća nije prihvatila 1. januar kao datum obilježavanja početka nove godine, i dugo je zazirala od običaja ceremonijalnog proslavljanja Nove godine koji je bio poznat drevnim paganskim kulturama. To se posebno odnosi na običaj kićenja božićnog drvceta. Za razliku od njih, Pravoslavna crkva Novu godinu proslavlja 1. januara po julijanskom, što odgovara 14. januaru po gregorijanskom kalendaru. Tog dana počinje i novi liturgijski ciklus, koji u katolicizmu počinje prve nedjelje Dočašća, između 27. decembra i 3. januara. Ipak, i jedni i drugi slažu se da je 1. januar dan kada je obrezan Isus.

Evanđelje po Luki (2:21) prenosi da je Isus bio obrezan osmog dana po rođenju. Kršćani vjeruju da je Isusov prepucij, obrezana kožica, jedini autentični Isusov predmet sačuvan do dana današnjeg. Brojne crkve tvrde da posjeduju svetu kožicu, a Isusovo obrezivanje i danas slave crkve širom svijeta. Smatra se da crkva u Calcati, 47 kilometara od Rima, čuva autentični sveti prepucij još od 1557. godine. Crkva u Calcati obećava deset godina oprosta grijeha hodočasnicima koji obiđu sveti prepucij. Ipak, godine 1983. svećenik je prijavio da je ukradena sveta kožica iz Calcate, ali hodočasnici i danas odlaze u tu crkvu kako bi odali počast svetoj relikviji koja je stoljećima tu čuvana. Prema publicisti Davidu Farleyu, postojalo je čak osamnaest različitih svetih kožica u evropskim gradovima. Među njima su i one iz katedrale Le Puy-en-Velay, Santiago de Compostela, grada Antwerpena, Coulumbs u biskupiji Chartres, kao i crkve u Besanconu, Metzu, Hildesheimu, Charrouxu, Conquesu, Langresu i drugdje.

Biblijski navodi, kao i crkve koje tvrde da čuvaju svetu kožicu, nesumnjivo upućuju na to da je Isus bio obrezan, što samo potvrđuje utemeljenost kršćanstva u abrahamovskoj monoteističkoj tradiciji. U judaizmu i islamu zadržalo se obrezivanje muške djece. U judaizmu je ono obavezno, dok je u islamu to također važan dio tradicije, ali ne i obavezan. Iako su se islamski učenjaci razišli po tom pitanju, najviše je mišljenja koja potvrđuju neobaveznost sunećenja, ali ističu da je to preporučljiv akt, kako zbog slijeđenja Poslanikovog, a.s., sunneta (zbog toga se kod nas naziva i sunećenje), tako i zbog higijenskih razloga.

U kršćanstvu je stvar drugačija. Naime, samo su neke kršćanske zajednice u Africi zadržale obrezivanje muške djece, dok je u zapadnoevropskoj tradiciji obrezivanje veoma rano ukinuto. Većina kršćana na našim prostorima smatra obrezivanje, prije svega muslimana, ekvivalentom krštenju, što nema nikakvog uporišta s obzirom na naredbodavnost jednog i drugog čina. Zanimljivo je da su neki zarobljenici tokom posljednje agresije na Bosnu i Hercegovinu ponekad dokazivali svoje prisustvo islamu ili kršćanstvo tako što su morali, umjesto lične karte, pokazati neprijatelju svoj spolni organ. Ako bi se ustanovilo da su obrezani, kao što je to bio i Isus Krist, mogli su biti ubijeni od onih koji su tvrdili da su Isusovi sljedbenici. Također, često se pejorativno muslimani na Balkanu nazivaju “obrezancima”, dok oni koji ih nazivaju na taj način u novogodišnjoj noći proslavljaju obrezivanje svog gospoda – Isusa Krista.

Paganski običaj kićenja jelke

Kićenje jelke i lik Djeda Mraza danas su neizostavni dio božićne i novogodišnje atmosfere. Različiti kulturološki kodovi oblikovali su sliku ovih fenomena kakvu poznajemo danas. Prema etnološkim spisima, riječ je o rimskom paganskom običaju. Rimljani su vjerovali da u jelama obitavaju duhovi šuma, te su ih darivali upravo na novogodišnju noć. Uveli su i običaj sječe mladih jelki i donošenja zimzelenog drveća u kuće, što je služilo kao podsjetnik da će zima proći i da će ponovo nastupiti proljetni period buđenja prirode. Rimski mozaici u današnjem Tunisu prikazuju trijumfalni povratak grčkog boga vina i muške plodnosti Dionisa, koji nosi grančicu zimzelenog stabla.

Vikinzi u Skandinaviji smatrali su zimzelene biljke specijalnim rastinjem boga Baldera. Na sjevernoj hemisferi najkraći dan u godini (21. ili 22. decembar) praćen je vjerovanjem da zima dolazi svake godine zbog toga što se Sunce, tj. bog, razboli ili umori. Najkraći dan slavljen je kao posljednji dan bolesti Sunca i predstavlja početak njegovog ozdravljenja. Zelene grančice zimzelenog rastinja donošene su u domove kako bi označile ponovo izrastanje biljaka, onda kada bog potpuno ozdravi.

Drevni Egipćani obožavali su boga sunca Ra, koji se na dan zimskog solsticija, prema njihovom vjerovanju, oporavljao od bolesti, pa su u njegovu čast domovi bili ispunjeni zelenim lišćem palme koja simbolizira pobjedu života nad smrću. Keltski Druidi također su ukrašavali hramove zimzelenim lišćem koje je, po njihovom vjerovanju, predstavljalo simbol vječnog života.

Prvi dokazi o kićenju jelke u kršćanskoj anglosaksonskoj tradiciji potječu iz 11. stoljeća. U Njemačkoj se za Božić kitila jelka crvenim jabukama i svijećama koje su simbolizirale vječnu Isusovu svjetlost. Ovaj ritual s vremenom se proširio Evropom, a u 17. stoljeću i na tlu Amerike zahvaljujući njemačkim doseljenicima. U Engleskoj je prvu jelku okitio princ Albert 1841. godine, a krajem 19. i početkom 20. stoljeća ovaj običaj proširio se i u kulturama koje nisu bile kršćanske. Tako, naprimjer, u Bosni i Hercegovini imamo slučajeve kićenja jelke na čijem se vrhu, uz zvijezdu karakterističnu za kršćansku simboliku, nalazi i polumjesec koji upisuje sasvim nova značenja u taj paganski običaj.

Djed Mraz zauzeo Isusovo mjesto

Jedan od nezaobilaznih simbola Božića i Nove godine svakako je i Djed Mraz. Od Azije i Afrike do Bliskog istoka, Djed Mraz postao je dijelom prazničke slike dočeka Nove godine, čak i u onim zemljama koje nisu većinski kršćanske i u kojima se Božić uopće tradicionalno ne obilježava onako kako se to radi u SAD-u ili u Evropi. Polazna tačka za dekonstrukciju lika Djeda Mraza, piše Đermana Šeta u teksu Hladni rat oko Djeda Mraza, zasigurno je lik koji je u anglosaksonskoj kulturi poznat po imenu Santa Claus.

“Santa Claus je danas mitski lik koji donosi poklone djeci na Božić. Svakog Božića, praznika koji proslavlja rođenje Isusa Krista, Santa Claus donosi djeci poklone. Od nekoliko likova koji su se smatrali donosiocima poklona u crkvenim i narodnim tradicijama, Svetog Nikole/Sinterklaasa i britanskog Djeda Božićnjaka (Father Christmas) nastao je lik Santa Clausa. Samo ime proizilazi iz Sinterklaas, što je holandski termin za kršćanskog sveca Svetog Nikolu i u SAD ga donose prvi naseljenici koji dolaze iz Holandije. Prema tradiciji, Biskup Nikola je tokom 4. stoljeća živio u regiji Mira (današnji Demre) u današnjoj Turskoj. Zbog svoje navike tajnog darivanja i izuzetne darežljivosti prema djeci, proglašen je svetim”, piše Šeta, ističući da postoje brojne paralele između Santa Clausa i germanskog boga Odina, jednog od glavnih germanskih božanstava prije njihove kristijanizacije. Smatra se da su, između ostalih običaja, i ovaj običaj germanski narodi zadržali iz svoje ranije tradicije i stopili ga s likom Santa Clausa.

Neki kršćanski kritičari kažu da je Santa Claus zauzeo Isusovo mjesto i postao predmetom obožavanja. “Općenito, od 16. stoljeća naovamo, neke protestantske grupe, kao i Jehovini svjedoci, protive se obilježavanju Božića smatrajući ga paganskim običajem obilježavanja Saturnalije – zimskog solisticija – koji su narodi što su prihvatali kršćanstvo stopili s rođenjem Isusa Krista. Svećenik Paul Nedergaard iz Copenhagena 1958. godine izazvao je reakcije nazvavši Santu paganskim patuljkom. Neki kršćani smatraju da su plastične operacije koje su pretvorile Svetog Nikolu u Santa Clausa dovele do stvaranja njegove posvjetovljene i komercijalizirane verzije. A jedna je japanska robna kuća nedavno čak postavila kao božićnu dekoraciju Santa Clausa u prirodnoj veličini razapetog na križ”, objašnjava Šeta, navodeći da su sredinom devedesetih stručnjaci iz religijskih studija počeli s analiziranjem ideologija koje se povezuju s kapitalizmom kao jednom novom, svjetskom, hegemonskom religijom, koju su neki nazivali “religijom tržišta”.

Djed Mraz i Isus – simboli dviju konkurentskih religija

David Loy u knjizi Religija tržišta (The Religijon of the Market) tvrdi da se tržište može razumijevati kao religija, i “to prva istinski svjetska religija koja sve više povezuje cijeli svijet u isti svjetonazor i sistem vrijednosti čiju vjersku ulogu previđamo samo zbog toga što ih neupitno posmatramo kao sekularne”. Professor Univerziteta u Južnoj Floridi Dell de Chant u knjizi Sveti Santa: Religijska dimenzija potrošačke kulture (The Sacred Santa: Religious Dimensions of Consumer Culture) nudi shematski prikaz te nove religije, fokusirajući se na njene strukturne aspekte kao što su mitovi (Michael Jordan kao primjer heroja), božanstva (Santa Claus), rituali (kupovina) i liturgijski kalendar dana u godini koji su u Sjevernoj Americi rezervirani za kupovinu. Postmoderna potrošačka kultura, prema De Chantu, vjerska je u samoj svojoj srži. On prati historijsku transformaciju Svetog Nikole od kršćanskog sveca iz 4. stoljeća do postmodernog boga konzumerizma Santa Clausa i navodi da se Isus i Santa Claus mogu najbolje razumjeti ne kao vjerski i sekularni prikaz Božića, već kao simboli dviju konkurentskih religija.

Hedonističko obilježavanje Nove godine nema nikakvog utemeljenja u autentičnom kršćanskom naslijeđu. Naprotiv. Kako je moguće Isusovo obrezivanje slaviti kao najluđu noć uz paganske običaje kićenja jelke i sveprisutnog lika germanskog boga Odina i zaštitnog znaka “Coca‑Cole”? Jedino logika kapitala, koja ne poznaje kategoriju svetosti, može pomiriti Isusov asketski život s hedonizmom paganskih tradicija predstavljajući ih kao komplementarne. Zbog toga se zapitajmo zašto slavimo taj praznik kapitalizma, globalne ideologije zbog koje velika većina slavljenika i želi tako brzo zaboraviti prošlu godinu!?

PROČITAJTE I...

Kada smo razgovarali o tome kakav bi motiv trebao biti na nagradi došli smo do rješenja da to bude motiv s naslovnice prvog broja časopisa Stav, gdje je otvoreni dlan u prvom planu. Sama simbolika te otvorene šake izuzetno je jaka i snažna. Mislim da je to bio i logičan izbor jer ova književna nagrada zaslužuje da startuje moćno i u vrhunskom izdanju i treba biti bitna kao i sam 25. novembar

Džamije spajaju ljepota, ista krv, isti cilj, plemenita namjera, ali i nevolja. Nalaze se u zoni slijeganja tla zbog eksploatacije slanice, što je dovodilo u pitanje njihovu budućnost. Sol je gradila i istovremeno rušila i razjedala Tuzlu. Ne da se vazda sastaviti dva hajra kao što su ove dvije Božije kuće i kao što su njihovi graditelji

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!