Sretan ti put, Fahrudine Radončiću

Međutim, kada jedan Radončić ponovo krene palamuditi o bošnjačkom jedinstvu i o tome da mi moramo u Bruxelles, a ne Ankaru i Teheran, čovjek se, ako baš hoćete Bošnjak se, počne preispitivati. Stoga bismo voljeli nadopuniti prijašnju konstataciju pitanjem: Ajde više, zašto bismo mi igdje išli?

Vjerovatno je predizborno vrijeme vazda pogodno za preispitivanje kojim putem treba Bosna i Hercegovina ići. Osim marginalaca, sve veće bošnjačke stranke složit će se da treba ići putem evroatlantskih integracija i mogli bismo reći da je ovo rijetka tema oko koje nema dvojbe među Bošnjacima. Ipak, iako je to tako, na nečemu se mora poentirati, pa se svako malo u javnosti promalja da mi nećemo ići u Ankaru i Teheran, gdje nas, eto, vode neki političari iz SDA, već želimo u Bruxelles, gdje nas vodi Fahrudin Radončić.

Upravo je takvu dvojbu i izazov, kao što je to radio i u svim drugim predizbornim ciklusima, nedavno javnosti u BiH servirao lider SBB-a. Ovaj su Radončićev prijedlog srčano dočekali Hrvati i Srbi, koji ovih dana ponovo proizvode fame o bošnjačkim zelenim transferzalama od Neuma do Ankare. Radončić im, naime, dođe kao kec na desetku da opravdaju svoje teze. Hrvatska politika u svemu je tome krajnje licemjerna jer putem svojih medija poručuje da su jedini čuvari evropskog puta BiH, a u isto se vrijeme sastaju s visokopozicioniranim ruskim obavještajcima i dogovaraju kako će zajednički osigurati ulazak Dragana Čovića i Milorada Dodika u Predsjedništvo BiH. Još im u Predsjedništvu nedostaje Radončić, i sve će biti potamam.

U više je navrata ustanovljeno i pisano da Bošnjaci i Bosna ne trebaju imati ovakve dvojbe. Da je pozicija Bošnjaka i Bosne na razmeđu, od srednjovjekovlja do naših dana, iako tegobna, s jedne strane i prednost. Naime, uz dobru diplomaciju moguće je razvijati prijateljstva i na Istoku i na Zapadu, jer od viška dobrih prijatelja glava ne boli. Uostalom, mi se ponosimo time da je glavni grad Bosne i Hercegovine neka vrsta “meeting pointa”, mjesta susreta, a ne mjesta razdvajanja. Dakle, konstatirano je da Bošnjaci, iako odani evropskom putu, moraju funkcionirati na principu i-i, a ne ili-ili.

Međutim, kada jedan Radončić ponovo krene palamuditi o bošnjačkom jedinstvu i o tome da mi moramo u Bruxelles, a ne Ankaru i Teheran, čovjek se, ako baš hoćete Bošnjak se, počne preispitivati. Stoga bismo voljeli nadopuniti prijašnju konstataciju pitanjem: Ajde više, zašto bismo mi igdje išli? Ovo pitanje posebno želimo postaviti revnosnim patriotima u BiH, kojih u ovo predizborno vrijeme očito ne nedostaje. Ako ste tolike patriote, šta nas šaljete na neki put, zašto sugerirate odlazak bilo gdje, pa makar to bilo i na simboličkoj razini? Što bismo mi išli u Ankaru ako imamo naše lijepo Sarajevo, što bismo išli u Bruxelles ako imamo Banju Luku, što bismo išli u Teheran ako imamo Mostar i tako dalje, i tako dalje?

Ovdje bi bilo prigodno i citirati onu strofu o hudoj sudbini Vase Ladačkog: “Voleo je lepu, al’ sirotu / uz'o bi je samo da je znao / voleš jednom u životu / sad bogatu il’ sirotu / to ne bira pamet nego srce.” Nesretni Vasa odabrao je bogatu pa se zeznuo i “sve je im'o, a ništa im'o nije”. Ovaj ljubavni klasik Đorđa Balaševića trebao bi služiti kao opomena svima koji vjeruju u ljubav, da ne naprave fatalnu grešku u koracima i da ne kalkuliraju. Što se naših patriota tiče, oni će se zaklinjati da im je Bosna središte svijeta, da je beskrajno vole i da su za nju spremni dati život.

Lijepo, ali ako je to tako, kako je onda uopće moguće doći u poziciju da na Bosnu gledate kao na nešto “lijepo al’ siroto”. Odnosno, ljubav je maksimalistički zahtjevna kategorija. Nema tu ili-ili, nema tu i-i, nema tu ništa do potpunog sljepila i ašikli vatre u kojoj se izgara. Eh, tako je to dok se ne oženiš, dobiješ djecu, digneš kredit i slične životne tričarije. Ali, nije to ništa naspram onog jednog jedinog trenutka kada si ugledao dragu ili dragog. Tako je i s Bosnom. Voljeti ju posve je iracionalna kategorija i spada pod osjećaj patriotizma. Živjeti u njoj jedna je vrsta braka u kojem ima svega – i kredita, i razočarenja, i veselja, i uspona, i padova. Ako ste ljubavnički odani Bosni, bez obzira na sve tegobe, u njoj ćete i ostati. Tako je to s ljubavi, i ne može drugačije.

Fahrudin Radončić bio je u braku, pa se razveo, pa kažu da se nešto kao zabavljao po čaršiji, a mi polazimo od pretpostavke da je trenutno u statusu momka koji traži družicu. Očito da to Bosna nije jer Bosnu ne možeš voditi putem Evrope, ona Evropa već jeste, pitanje je samo finaliziranja pristupanja zajednici evropskih država. Ne možeš Bosnu voditi ni putem Ankare i Teherena jer ona po svom ukupnom materijalnom i nematerijalnom duhovnom naslijeđu već jeste i Ankara i Teheran. Neobično je to, treba priznati, a ponekad i komplicirano za one koji ne vjeruju u ljubavna prožimanja. Ali, to je Bosna i zato je toliko i volimo.

Ko god bila i kako se god zvala ta Radončićeva nova ljubav, neka je slobodno traži na kom god putu želi i neka slobodno krene što prije, da mu kojim slučajem ne bi umakla.

Sretan ti put, Fahrudine Radončiću, a patriote će ostati tu gdje jesu! Ni šmrc, ni mrc!

PROČITAJTE I...

SDP svojim izbornim porukama pokušava stvoriti privid da je stranka koja djeluje na području cijele BiH, kako bi prevario Bošnjake da ih podrže, jer će ih, tobože, podržati i drugi. Ali, zato su tu statistika i matematika, da svaku obmanu razotkriju

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!