Sretan sam što je moja domovina Bosna i Hercegovina

“Ja sam se nakon rehabilitacije, kada sam došao do toga da mogu sjediti u kolicima, počeo baviti raznim aktivnostima još dok sam bio na liječenju u Turskoj. Jedno vrijeme nisam mogao ni sjediti, imao sam otvorene rane, teške tri operacije. I danas se, pored obaveza u Savezu, bavim mnogim drugim stvarima, kao što su motivacijski govori, kako ovdje, tako i van zemlje, učestvujem na konferencijama, sarađujem s drugim udruženjima...”

 

Mujo Aganović jedan je od onih koji teške ratne posljedice i danas nose sa sobom. Početkom rata teško je ranjen, nakon čega je prebačen u Hrvatsku, a zatim u Tursku, u kojoj je boravio skoro sedam godina. Prošao je tri zahtjevne operacije. Danas je stopostotni ratni vojni invalid koji se, uprkos svemu, i dalje bori za bolji život. Nedavno je po drugi put izabran za predsjednika Saveza RVI paraplegičara Federacije Bosne i Hercegovine. U intervjuu za Stav govori o dosadašnjem radu Saveza, budućim planovima, kao i o svojim drugim aktivnostima.

STAV: Ponovo ste izabrani za predsjednika Saveza RVI paraplegičara FBiH, još jednom dobivši podršku svojih kolega. Šta za Vas znači ta podrška?

AGANOVIĆ: Ukazana podrška predstavlja mi istovremeno i veliku obavezu. Stječući svoje dugogodišnje iskustvu u nevladinom sektoru, u udruženjima RVI paraplegičara, a u posljednje četiri godine i kao predsjednik Saveza RVI paraplegičara FBiH, uvjerio sam se da je mnogo otvorenih pitanja koje treba rješavati za ovu najtežu i naročito specifičnu kategoriju. Činjenica jeste da su zakonom obuhvaćena i riješena neka pitanja i prava ljudi iz ove kategorije, ali u odnosu na kompleksnost i probleme s kojima se oni kroz život susreću i nose, to je ipak nedovoljno. Javnost ove ljude samo površno vidi – kad pokraj vas prođu, ne mogu ostati neuočeni, ponešto se o njima i pročita – ali ono što se događa u našim privatnim životima mnogo je više od onoga što se podrazumijeva pod pojmom stopostotni ratni vojni invalid prve kategorije.

STAV: Koliko danas u Bosni i Hercegovini postoji stopostotnih ratnih vojnih invalida? I koja je razlika između prvog i drugog stepena invalidnosti?

AGANOVIĆ: Danas je u Bosni i Hercegovini 508 osoba koje pripadaju ovoj najtežoj kategoriji invalida. Prije ih je bilo više, ali je smrtna stopa kod ovih osoba dosta drugačija od uobičajene. S vremenom se zdravstveno stanje brže urušava, samim tim, i broj ljudi iz ove kategorije mnogo se bržim tempom smanjuje. Stopostotni ratni vojni invalidi prvog stepena ne mogu obavljati svoje najnužnije svakodnevne životne aktivnosti bez pomoći drugog lica. Osobe koje imaju drugi stepen samostalnije su od onih iz prve kategorije, iako je i njihovo stanje izuzetno teško. Zbog svog kompliciranog zdravstvenog stanja, oni su većinom vezani za kuće i ne izlaze. Imamo primjer osobe koja je dvadeset godina u komi, kao i primjere invalida koji su izgubili vid na oba oka, a uz to su im amputirane obje ruke, ili noga i ruka; imamo i teške povrede glave zbog kojih ljudi uopće ne mogu govoriti i vrlo se teško kreću. Svakodnevna njega ovih ljudi vrlo je zahtjevna. A ona, pored fizičke brige, itekako iziskuje i finansijsku intervenciju zbog činjenica da takve osobe nerijetko njeguje dvoje ili troje ljudi. Ovo je najteži oblik invaliditeta te se svakodnevno nameće sve veća potreba za intervencijom države. Ako znamo koliki je ukupan broj ovih ljudi, onda možemo reći da to državu mnoge ne opterećuje, samo nadležne institucije trebaju imati više razumijevanja.

STAV: Ako sagledate ciljeve i rezultate, kako ocjenjujete Vaš prošli mandat?

AGANOVIĆ: Smatram da se u okolnostima ovakvim kakvi jesu u našoj državi postigao maksimum. Nekada se čini da je nešto moglo i više, ali dao sam od sebe ono najbolje. Kao što se vidi kroz činjenicu da sam opet izabran, oni kojih se to direktno tiče prepoznali su moj rad i moju iskrenu namjeru. Nije se moglo više učiniti što se nas tiče, a kad je riječ o državnim institucijama, mislim da su mogle i trebale uraditi više, ali nije postojalo dovoljno razumijevanja i senzibiliteta.

STAV: Kako danas žive RVI prvog stepena? Jeste li u stalnom kontaktu s njima?

AGANOVIĆ: Svako od njih organiziran je na svoj način, u svom porodičnom gnijezdu. Postoje oni koji su nakon ranjavanja formirali porodicu, osnovali brak, dobili djecu, ili oni koji su imali porodice i prije ranjavanja. Ima i onih koji su bili izuzetno mladi kada su ranjeni, a još nisu formirali porodicu, tako da moraju plaćati ljude koji će im pomagati ili za sebe vežu članove uže porodice. Mi imamo sve potrebne informacije i često obilazimo te ljude, komuniciramo s njima. Uočavamo da dosadašnja finansijska konstrukcija vrlo teško može pratiti njihove potrebe. Ako analiziramo činjenicu da, naprimjer, stopostotni RVI prve grupe kojeg njeguju dvije ili tri osobe ima ukupno primanje od približno 2.000 KM, onda ćemo uvidjeti da je njegove potrebe nemoguće pokriti tim sredstvima. Vrlo se često moraju u obzir uzeti i članovi porodice koji su vezani za njega i koji zbog toga vrlo teško mogu pronaći način da svojim radom doprinesu povećanju porodičnih primanja, za razliku od nekih drugih kategorija, gdje je bar moguće biti odsutan ako je invalid u stanju samostalno ostati u kući. Sav budžet stopostotnog RVI prve kategorije usmjeren je na korisnika i na njegovu porodicu, a taj budžet, realno gledano, ne može pratiti sve potrebe kako bi se komotnije živjelo.

STAV: Koji su glavni problemi RVI paraplegičara s kojima se susreću u svakodnevnom životu? Kakav je pristup javnim mjestima, saobraćaju i slično?

AGANOVIĆ: Zdravstveno stanje s vremenom se pogoršava. Povrede paraplegije, kičmene moždine i kvadriplegije su jako osjetljive i vrlo je malo potrebno da dođe do prehlade, zbog čega dobijaju različite upale koje mogu imati teške posljedice. Osobe koje su vezane za krevet dobijaju i rane od ležanja. One se lahko dobiju, a teško liječe, što povlači za sobom mnoge problema. Postoji opasnost od zaraze tih rana, odnosno od sepse. Nije nimalo lahko s tim se nositi, a to povlači energiju cijele porodice. I zato ponovo napominjem da se budžet za ovu kategoriju ne odnosi samo na pojedinca. Dalje, pristupi u saobraćaju počeli su se rješavati, negdje je to odlično riješeno, a negdje je više prepreka nego rješenje. I tu apeliramo na institucije i na vlasti da se učini maksimum kako bi pristup bio bolji. Nedavno sam bio u Kaknju kod načelnika Općine gospodina Nermina Mandre. Svi bi trebali otići da vide kako su ondje riješili taj problem. Zaista je to vrijedno svake pohvale. To je primjer šta dobijemo kada struka i vlast rade svoj posao savjesno. Nismo od onih koji samo kritiziraju, već želimo da djelujemo konstruktivno.

STAV: Koji su vam ciljevi u budućem mandatu?

AGANOVIĆ: Nastavit ćemo ono što smo počeli, a to je da se pomogne državi da ova kategorija ima još bolji tretman, da u okviru svojih mogućnosti država s nama riješi sva ona pitana koja još nisu riješena. Ovaj savez formiran je iz nužde i akcent mu je na ovoj najtežoj kategoriji, ali nije koncentriran isključivo na probleme s kojima se ona susreće. Svojim radom doprinosimo općenito dobrobiti boračke populacije, a to je vidljivo i kroz naše javne nastupe, u našim djelovanju prema parlamentu i slično. Stavljamo akcent i na naše demobilizirane borce koji su u vrlo teškoj situaciji te apeliramo kod nove vlasti da se i njihovo pitanje riješi na dostojanstven način. Oni su naši saborci i svi moramo brinuti i o njihovim problemima kako bi pravda koliko je moguće bila zadovoljena.

STAV: Kao predsjednik Saveza RVI paraplegičara, u dobrim ste odnosima s Turskom i tamošnjim srodnim udruženjima. Recite nam nešto više o njihovoj podršci Vama i Vašim kolegama.

AGANOVIĆ: Važno je napomenuti da sam s jednom većom grupom ranjenika 1993. godine iz Hrvatske prebačen u Tursku na nastavak liječenja, gdje sam zatim proveo skoro sedam godina. Ondje sam stekao vrlo dobra iskustva i doživio izuzetno gostoprimstvo. I tadašnja Turska imala je svoje velike probleme, ali sama činjenica da je u tom vremenu otvorila bosansku bolnicu za naše ranjenike govori dovoljno o tome kako su nas prihvatili. Nas je 1994. godine obilazio tadašnji gradonačelnik Istanbula, a današnji predsjednik Turske Recep Tayyip Erdoğan. To je nama tada zaista mnogo značilo. I do dan-danas na neki smo način ostali u uzajamnoj ljudskoj relaciji. Jer u tom periodu nisu nas ostavili same, a to se ne može zaboraviti. Učestvujem na raznim simpozijima i u Turskoj i s tamošnjim udruženjima imamo kvalitetnu razmjenu iskustava, što ćemo nastojati činiti i u budućnosti.

STAV: Koja su Vaša očekivanja od nove vlasti?

AGANOVIĆ: Očekujemo da država učini sve kako bi boračkoj populaciji vratila njen dignitet koji je ostao negdje u sjeni. Snaga države i društvene zajednice mjeri se odnosom prema onima koji su najzaslužniji. Tokom agresije na našu državu svako je na neki način dao nešto od sebe i tu postoje mnoge stvari koje treba respektirati – od boraca na prvim linijama, pa do profesora, ljekara i slično. Onaj ko zaista voli ovu državu i ko želi da je gradi to treba potvrditi i odnosom prema boračkoj populaciji, a prvenstveno prema našim kolegama demobiliziranim borcima. Svi mi u našoj državi, uvažavajući naše međusobne nacionalne i vjerske razlike, trebamo voljeti ovu državu i boriti se za nju. Nije pošteno kazati da država nije uradila ništa za našu kategoriju.

 

STAV: S obzirom na Vašu borbu i aktivnosti, a nedavno ste se i oženili, pozitivan ste primjer za sve one koji su se našli ili se mogu naći u sličnoj situaciji. Šta Vam je bila inspiracija da nastavite sa životom?

AGANOVIĆ: Najprije hvala na tom zapažanju. Ja sam se nakon rehabilitacije, kada sam došao do toga da mogu sjediti u kolicima, počeo baviti raznim aktivnostima još dok sam bio na liječenju u Turskoj. Jedno vrijeme nisam mogao ni sjediti, imao sam otvorene rane, teške tri operacije. I danas se, pored obaveza u Savezu, bavim mnogim drugim stvarima, kao što su motivacijski govori, kako ovdje, tako i van zemlje, učestvujem na konferencijama, sarađujem s drugim udruženjima… Moja motivacija i moja borba usmjereni su na poboljšanje kvaliteta života i stanja u ovoj državi. Općenito gledano, bio bih sretan da više vlada pravda u državi, ali i u svijetu. Aktivan sam i u humanitarnim akcijama, ali o tome neka govore djela. Moja najveća inspiracija u životu je, hvala Allahu, vjera. Nakon ranjavanja, tragajući za snagom koja će me ohrabriti i nositi u životu, pio sam s najpitkijeg izvora, a to je vjera. I to je moja najveća snaga. Nisam bezgrešan, kad god uradim bilo šta dobro, uvijek mislim da sam mogao više, a svoje greške prihvatam i uvijek sam spreman tražiti oprosta i halala. A i sam sam spreman oprostiti. Život na ovom svijetu kratak je i trebamo ga živjeti insanski. Sretan sam što je moja domovina Bosna i Hercegovina i što je imamo.

 

STAV: Uprkos lošim uspomenama iz rata, šta je to što Bosnu i Hercegovinu čini posebnom u Vašim očima?

AGANOVIĆ: Država Bosna i Hercegovina sama po sebi je posebna. Za mene je ovo najljepša zemlja na svijetu. Uprkos teškim situacijama kroz koje smo prošli tokom agresije, svjedoci smo da imamo dobro ljude. Mnogo je manje onih koji to nisu. Idem i van Bosne i Hercegovine, poštujući i uvažavajući sve druge ljepote, ipak je ovo najljepša država. Imamo vrlo kompliciranu državno uređenje, teško stanje kada je riječ o standardu života, ali, uprkos svemu tome, potpuno sam siguran da će naše društvo sabrati snage i ujediniti se oko jedne jedine ideje zvane Bosna i Hercegovina. Nadam se da će svi oni koje je narod izabrao u vlast preuzeti odgovornost i voditi ovu državu u njeno bolje sutra za sve njene građane.

PROČITAJTE I...

U suštini, Mustafića najviše smeta što ne može određivati šta jeste, a šta nije visoka kultura, zatim koga, u skladu s njegovom podjelom na vrijedne i bezvrijedne, treba novčano podržati, a koga ne treba nikako, te što mlade generacije ne baštine iste vrijednosti i ukuse poput Mustafića i njegove generacije.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!