Sreća je da stranačkih prvoboraca još uvijek ima

Lazović i mnogi drugi koji su teškom mukom iznijeli borbu za suverenu BiH, koji, nasreću, još uvijek politički djeluju, s pravom su naslutili da bi bespoštedna borba za funkcije kojom je obuzet sve veći broj aktivista u svim strankama mogla otvoriti prostor za nesmetan, bescarinski uvoz svakojakih i dobro upakiranih, mahom ideološko-političkih proizvoda iz susjedstva, među kojima će već spomenuti zajednički program za osnovce u RS i Srbiji možda biti najbezazleniji

Odsustvo reagiranja na informaciju po kojoj bi sva djeca u Republici Srpskoj nastavu mogla pohađati prema istom programu kao djeca u Srbiji aktuelni potpredsjednik SDP-a Miro Lazović označio je ne samo opasnom šutnjom nego je jednu takvu indolentnost okvalificirao kao najpouzdaniji znak da su se političari u BiH, i pozicija i opozicija, o sebi zabavili. Njegovo upozorenje nije naišlo na neki poseban odjek. Za medijske strvinare Kukić i tuzlanska zbivanja bili su puno važnija tema; naravno, i Komšićeva kandidatura u inat Čoviću, najave iz SDP-a o dvojici kandidata za Predsjedništvo, da li je Konaković napravio “grešku u koracima” ili nije; jednom riječju, sve što se odnosi na buduće stolice na koje valja zajahati nakon izbora u oktobru.

Lazović i mnogi drugi koji su teškom mukom iznijeli borbu za suverenu BiH, koji, nasreću, još uvijek politički djeluju, s pravom su naslutili da bi bespoštedna borba za funkcije kojom je obuzet sve veći broj aktivista u svim strankama mogla otvoriti prostor za nesmetan, bescarinski uvoz svakojakih i dobro upakiranih, mahom ideološko-političkih proizvoda iz susjedstva, među kojima će već spomenuti zajednički program za osnovce u RS i Srbiji možda biti najbezazleniji! Šta bi se preko ionako poroznih granica bez uobičajenih kontrola moglo prebaciti iz susjednih zemalja, teško je i pretpostaviti. Iako, istinu govoreći, takvih “mina” ne nedostaje domaćim zagovornicima lova u mutnom.

Na dokaze da su takva upozorenja bila potpuno razložna nije se dugo čekalo. I prava je sreća da nije. Prava je “sreća” da se dogodio CIK?! I ne samo CIK-ove “cikicake” u više nego očiglednoj režiji iza koje stoji aktuelni predsjednik HDZ-a, od demagoških parola o ugroženosti Hrvata (čitaj: HDZ-a op. a.), do prijetnji samom miru iz njegovog savjetničkog stožera u Banjoj Luci, koji se ne libi zaprijetiti i samom NATO-paktu, a kamoli bh. dijaspori. Uistinu, za BiH i njen povijesno-politički subjektivitet sreća je da postoje neriješena pitanja oko kojih se valja sučeljavati, jer, da ih nema, sve aktivnosti bile bi svedene na lovljenje funkcija, čime je zaokupljen poprilično veliki broj mladih stranačkih junoša. Zaslijepljeni ličnim ambicijama, ta sahanolizačka armada izvan privilegija o kojima sanjari ne uočava bilo kakve druge probleme u ovoj zemlji.

Samo se neobaviješteni i neupućeni pitaju otkud “najednom” toliko unutarstranačkih vratolomija, “neočekivanih” poteza; otkud “najednom” to splašnjavanje brige za opća pitanja, njihovo reduciranje na lične statuse i karijere?! Kako je moguće da se u jednoj nimalo bezazlenoj situaciji u zemlji razmišlja o frizersko-manikersko-ondulacijskim zahvatima koji imaju rezultirani besprijekornim fotosima na plakatima, s kojih mase valja frapirati glumačkim facama, snažno naglašenim elanom, radnim nabojem, vulkanskom energijom, nadnaravnom spremnosti i drugim detaljima koji donose glasove. Ne smijemo se, međutim, zavaravati. Ništa tu nije došlo najednom. Odavno su takva vrsta pitanja izvan prioriteta u većini glava koje uspješnost vlastitog političkog angažmana mjere brojem participiranja u raznim komisijama, upravnim odborima i drugim parali “poslovima”, potpuno bezosjećajnih za masu problema s kojima bi se trebali uhvatiti u koštac. To oboljenje bez izuzetka zahvatilo je praktički sve političke subjekte u zemlji. Nakon razračunavanja s “prvoborcima”, nove garniture u politički život infiltrirale su se preko raznih izbornih smicalica, a sada, što je bilo logično očekivati, iz karijerističke nezasitne gladi, iz bolesne želje za moći i slavom traže – SVE.

Hoće li djeca u RS-u školu pohađati po nastavnim programima iz susjedne države, ko radne materijale o rasporedu mandata budućim parlamentarcima podmeće kao radni materijal članovima CIK-a, dokle će Dodik i Čović nesmetano prijetiti suverenitetu pa čak i miru u zemlji, političke luftiguze uopće ne zanima. Oni se bave izbornim pragovima koji su ranije za većinu “pretplaćenih” za prolazak na funkcije bili nevažni. Kako se domoći što povoljnije pozicije na izbornim listama, za njih je pitanje svih pitanja. Važnije čak i od samog opstanka zemlje?! Sreća je zato da se u političkim vrhovima vodećih političkih stranaka zadržao dio “prvoboraca” s jako naglašenim afinitetom za prepoznavanje opasnosti za BiH, njenu povijesno-političku poziciju; još važnije da su takva pitanja spremni pretpostaviti borbi za fotelje na koje se ima zajahati.

Prethodni članak

Eto te k'o pravi hodža

Sljedeći članak

MACBETHOVICA PERE SUĐE

PROČITAJTE I...

Kako se postaje pisac? Je li to neki zanat? Uči li se kakva škola za to i odakle, uopće, tim ljudima, Selimoviću, Mulabdiću, Kulenoviću, Zoli, Kunderi i ostaloj kompaniji, dakle, odakle im ideje za knjige? Činilo mi se tada da mi apsolutno ne bi bio problem da je i ja napišem – samo da mi je neku ideju

Kad bi srbijanski tenkovi razvalili linije naše odbrane, tumbe isprevrtali rovove komadajući tijela bosanskih vojnika u njima i kad bi se kroz kovitlac prašine i gustog dima prosuli jezoviti krici ranjenih i urlajuće komande podoficira za povlačenje, izlazio bi Ibrahim naoružan RPG-om na spaljenu čistinu, oči u oči s tenkom T-72, mirno podešavao daljinomjer, nišanio, okidao i onesposobljavao ga, a potom još mirnije odlazio, nogu pred nogu, a da se ne osvrne i ne pogleda u gvozdenu grdosiju koju je razbucao

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!