Srebrenički Osmanovići: Kuća puna radosti

Prvu godinu smo živjeli kao podstanari. Onda smo kupili kuću, polahko opremali, uselili se, i tu smo. Tad je nas bilo petero, Nahla, Naida i Ramo su bili tu, a kasnije smo se još proširili, tako da nas je sad šestero u kući. Supruga, četvero djece i ja. Imamo maline, pčele, voćnjak na selu, s ponosom ističe Senedin Osmanović

Srebrenica je mjesto obilježeno tragičnom prošlošću, teškom sadašnjošću, ali i mjesto koje ima svoju budućnost. Srebrenica nije ono što je nekad bila i teško da će opet biti. Srebrenica je grad gotovo ubijen 1995. godine, i to je ono što mnogi zaboravljaju. Uprkos svemu, život u Srebrenici, iako nije lagan, nije nestao i traje tokom cijele godine. Svjedoci tome jesu Bošnjaci koji su se vratili u ovaj grad nakon genocida počinjenog u julu 1995. godine. O životu u ovom gradu svjedoče mlade osobe koje sklapaju brakove i djeca koja se rađaju. Oduvijek je u srebreničkim porodicama bilo mnogo djece. Tako i sada, mnogo je porodica koje imaju troje i više djece.

Senedin i Jasmina Osmanović mladi su stupili u brak, u kojem su kasnije dobili četvero djece. Najstarija je kćerka Nahla, nakon koje se rodila Naida, pa Ramo, a najmlađa je Nedžla. Senedin za sebe kaže da je uspješan mladi otac, s obzirom na to da je rođen 1981. godine. Njegov najveći uspjeh jeste njegova porodica.

“Vratili smo se u Srebrenicu u augustu 2007. godine, a ovu smo kuću, u kojoj smo sada, uzeli 2008. godine. Ja sam inače iz mjesta Poznanovići, zaselak Potkorijen. Prvu godinu smo živjeli kao podstanari. Onda smo kupili kuću, polahko opremali, uselili se, i tu smo. Tad je nas bilo petero, Nahla, Naida i Ramo su bili tu, a kasnije smo se još proširili, tako da nas je sad šestero u kući. Supruga, četvero djece, Nahla, Ramo, Naida i Nedžla, i ja. Otac i mati su na selu, u Potkorijenu, s tim da zimi i oni dođu kod nas, jer nije lahko gore zimi. Nikad ne znaš hoće li se čistiti putevi, tako da dođu ovdje. Ljeti su gore. Mati je znala biti ovdje i duže jer je čuvala najmlađu curicu, s obzirom na to da supruga i ja radimo. Ostala djeca u školu. Sad i mala kreće u školu. Svi su zauzeti”, kaže Senedin kroz osmijeh.

Senedin i Jasmina rade u firmama, ali ih to nije spriječilo da prošire svoje domaćinstvo i osiguraju dodatne prihode za svoju porodicu.

“Imamo maline, pčele, voćnjak na selu. Malina imamo zasađenih na oko dva dunuma. U pčelinjaku imamo 50 košnica. Posla ima, nekad je naporno, nekad lahko. Kako kad. Svi su uključeni u posao osim Nedžle. Ona je još mala. Zbog djece sam zasadio maline, da imamo, ali i da pored škole steknu malo i radne navike, da ne bi bili samo na internetu i telefonima. Njihov rad će biti nadoknađen, procent ćemo naknadno utvrditi, ali će svakako imati nagradu za svoj rad”, priča nam Senedin Osmanović, ponosno ističući da je ova godina, kada je o medu riječ, bila uspješna.

“Prezadovoljni smo. Zaista uspješna godina, do sada smo imali oko 850 kila meda. Otac mnogo pomaže oko pčela”, objašnjava naš sagovornik.

Miran i povučen, blagog osmijeha, Senedin tvrdi da se sve može uspjeti kada se hoće: “Nema tu nekog recepta. Uz Božiju pomoć, trudimo se da se uspije, da ne bi kome šta falilo. Naš najveći uspjeh i pobjeda jeste naša porodica. Cilj nam je da izvedemo djecu na pravi put. Meni je drago da su oni dobra djeca. Nahla pohađa medresu, završila je osnovnu školu kao odličan đak, na što smo ponosni. Naida je isto odlična, Ramo nam je tu četvorka, ali sve je to dobro. Naida i Ramo treniraju u kung-fu klubu, idu na takmičenja.”

Budući da i ona i njen muž rade u firmama i da, pored toga, rade na svom imanju, pitali smo Jasminu Osmanović kako uspijeva sve stići.

“S ljubavlju. Meni to nije napor uopće. Možda neko misli kako ona žena radi, ima četvero djece, kuću, ima li ona kad odmoriti. Ali meni to zaista nije napor, to je sasvim normalno. Kao da imam jedno ili dvoje. Djeca nisu teret uopće. Ja se s njima odmorim kada dođem kući s posla, bitno je da smo zajedno. Ako su gladni, da im pripremim jelo, da im je sve fino. Slušaju i oni mene, zaista su dobra djeca. Kod mnogih žena postoji taj nekakav strah od formiranja porodice, od djece. Mnogi nešto računaju, šta imaju, šta nemaju, šta im fali. Neće da formiraju porodice ako oboje nemaju posla, ako nemaju stan ili kuću i ako sve nije sređeno. Kad smo se uzeli, ni Senedin ni ja nismo imali posao. Nismo imali ni svoju kuću. Troje djece smo imali, a nismo imali stalnog posla. Ali smo i tad živjeli. U međuvremenu smo se skućili, lijepo nam je. Svako ima problema, ali ne treba se bojati. Mi se nismo ničega bojali, išli smo polahko. Radili smo, borili se, i dan danas je tako”, poručuje Jasmina.

Uprkos brojnim obavezama, porodica Osmanović je s radošću provela ramazan, s radošću su proveli i  bajramske dane.

“Posla ima, a ima i posta. Može se izdržati sve. Beremo maline, vrcali smo med, idemo na posao i posti se. Kad se hoće, sve se uspije, hvala Bogu”, kaže Senedin, a Jasmina se nadovezuje pričom o Bajramu: “Bajramski dani su jako lijepi, porodični. Dođu nam roditelji sa sela, puna kuća nas bude. Bajramske dane je teško opisati, to se doživljava. Mada, možda to i nije kao nekad, sad imaju svi svoje poslove, ali popijemo i s komšijama kahvu, obiđemo jedni druge. Bajram je praznik radosti, i tako to bude u našoj porodici. Bitno je da svi osjete radost Bajrama, posebno djeca.”

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!