Srebrenička tragedija uz Mozartovu “Uvertiru”

Uvertira je antiratni roman, roman o očinskoj ljubavi koja je opora i trpka, različita od majčinske, ali ja u romanu i dramama žalim svaku nevinu žrtvu, u Srebrenici ili bilo gdje, prije svega zato što joj nije data šansa da se razvije... u umjetnosti, nauci... ili bilo čemu

Na nedavno završenom trećem “Bookstanu” predstavljen je novi roman Zlatka Topčića Uvertira, koji se na sebi svojstven način bavi srebreničkom tragedijom, a u kojem se isprepliću i spajaju forma magijskog realizma, priča o jednom od najvećih kompozitora svih vremena Mozartu, te 11. juli u Srebrenici.

Uvertira govori o bosanskoj reinkarnaciji Leopolda i Wolfganga Amedeusa Mozarta u Abdulahu Veladaru, ocu i sinu. Poput svojih slavnih prethodnika od prije dvjesto godina, on, umjesto Evropom, početkom devedesetih godina putuje po Bosni i Srbiji predstavljajući muzičko čudo od djeteta, Abdulaha Veladara sina. Međutim, kada 1995. godine njegov sin bude ubijen, život Abdulaha Veladara oca pretvara se u dvostruku potragu: za njegovim kostima rasutim u četirima grobnicama, te za prvim partiturama šestogodišnjeg Wolfija sa zavjereničkom namjerom da dokaže kako je u bivšem životu on bio Leopold, preduzimljivi i požrtvovani otac koji je pomagao svom sinu nesumnjivim koautorstvom, sa željom da ga učini još većim čudom nego što je bio.

Abdulah Veladar zatim osveti sina, ali srbijansko tužiteljstvo njegovu osvetu tretira kao terorizam i njemu zbog toga biva uskraćeno pokopati sina u Potočarima 11. jula. Ipak, traži da se pregršt njegovih koščica spusti uz uvertiru za Don Giovanija, jer se u tom kratkom djelu najbolje izražava njegov kratki život. Velika muzička nadarenost, ali i činjenica da su obojica završili u masovnim grobnicama, velikoj očinskoj boli Abdulaha Veladara, dovoljni su argumenti da povjeruje kako se u tijelu njegovog sina ponovo rodio Wolfi, ali u okolnostima koje mu nisu pružile šansu da se ostvari u muzici kao prije dva stoljeća.

Uvertira ima elemente trilera, ali i pikarskog romana. Začudo, još prije izlaska iz štampe, pažnju mnogih portala i časopisa privukao je onaj dio koji otvara intertekstualni dijalog s romanom Na Drini Ćuprija i predstavlja svojevrsni nepretenciozni apendiks velikom Andrićevom djelu, s pričom o višegradskom mostu i tragičnim događajima na njemu koji su se dogodili 1992”, kaže u izjavi za Stav Zlatko Topčić o romanu koji je na “Bookstanu” predstavljen kao “veliki i višeslojni, koji donosi priču o umjetnosti i stradanju te njihovoj bolnoj isprepletenosti”.

U Topčićevom stvaralačkom opusu poseban dio čini srebrenička tragedija, a na pitanje šta za njega kao književnika i umjetnika predstavlja Srebrenica kaže: “Genocid u Srebrenici je živa rana na svakom Bošnjaku, svakom čovjeku. To je toliko velika tema da me je strah o njoj pisati, a moram, sve me tjera na to, osjetim snagu da mogu izraziti tu opću tugu, iako se, znam, lahko može otklizati u banalnost, patetiku, opća mjesta, politiziranje…

Uvertira je antiratni roman, roman o očinskoj ljubavi koja je opora i trpka, različita od majčinske, ali ja u romanu i dramama žalim svaku nevinu žrtvu, u Srebrenici ili bilo gdje, prije svega zato što joj nije data šansa da se razvije… u umjetnosti, nauci… ili bilo čemu, ali i branim njeno ljudsko pravo na šansu da se ne ostvare ni u čemu, nego da diše na svojoj zemlji običan ljudski život, dostojan poštovanja. Zar je to što tražimo toliko mnogo da nam se toliko dugo osporava?!”

PROČITAJTE I...

Sve je bilo tu; i standardni rekviziti dalmatinske pjesme, i odbljesci svjetskih trendova i neka smirenost s kojom je svemu pristupao. Opet daleko od pjevača koji su tada harali festivalskim pozornicama, koje su u to vrijeme odlučivale o tokovima popularne pjesme. I onda slijedi povratak svom drugom ja, Zdenku Runjiću, kada 1975. kreiraju neprevaziđenu baladu Galeb i ja

Zdrava i konkretna kritika vlasti zamijenjena je nametanjem osjećaja neumitne i neodložne propasti, percepcijom da nikada neće biti bolje i širenjem nepovjerenja u sebe same. Ionako teška, ali svakako ne katastrofalna stvarnost predstavlja se crnom do krajnosti, a svaka negativna anegdota društvenim uzorkom. Pozitivne vijesti gotovo se guraju pod tepih, a svaki napredak dovodi u sumnju. Pod parolom prava na slobodu govora i slobode štampe traje prava kampanja širenja sveopćeg defetizma koja za cilj ima provociranje moralne krize, dislokaciju bilo kakvog vrijednosnog sistema i gubljenje volje te povjerenja u vlastite snage i mogućnosti

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!