Srebrenica nije grad sablasti, u njoj i dalje žive Bošnjaci

Mediji, bar oni koji za sebe kažu da su bosanskohercegovački, trebali bi pisati i promovirati pozitivne priče, kojih ima u Srebrenici. Naravno, treba pisati i o negativnim pojavama i događajima, ali uporno se truditi da sve bude negativno nanosi štetu običnom čovjeku koji nastoji živjeti u Srebrenici, a svoju kuću ispuniti srećom i osmijehom. 

Sve što se dešava u Srebrenici odjekne u medijskom prostoru BiH. Pogotovo ako se radi o nečemu negativnom. Kao i svako mjesto, i Srebrenica ima negativnih pojava, u ovom gradu nisu ni manje ni više izražene nego u drugim mjestima, ali razumljivo da je Srebrenica od posebnog interesa javnosti, pa sve što se u njoj dogodi odjekne jače.

Nakon svakog 11. jula, poslije dženaze i komemoracije, mediji se utrkuju ko će prije napisati tekst da “Srebrenica nakon 11. jula izgleda pusto”. Činjenica je da na području općine Srebrenica (prostor od 537 km2) ne živi 37 hiljada stanovnika kao prije rata. Zbog čega je to tako, svima je poznato. Sasvim je normalno da izgleda pomalo pusto kada odu desetine hiljada osoba koje su taj dan bile tu.

Teško da će u bliskoj budućnosti Srebrenica imati više od desetak hiljada stanovnika, koliko otprilike ima sada. Postoje mediji koji nastoje predstaviti Srebrenicu kao “crnu rupu”. Time čine nevjerovatnu štetu ovom mjestu i ljudima koji ovdje žive, koji su se vratili na svoje, odlučili da formiraju porodice.

Ovih je dana Dnevni avaz objavio tekst pod naslovom Grad koji zbog mrtvih živi samo jedan dan u godini izgleda sablasno tokom zimskih noći. Uz nekoliko rečenica, “novinari” su zabilježili “sablasne slike Srebrenice tokom jedne zimske noći, koje su pokazatelj tužne istine”.

Zapravo su fotografirali nekoliko mutnih slika ispred Motela “Alić”.

Za sve nas koji živimo u Srebrenici ovakvi su tekstovi uvredljivi jer ne predstavljaju stvarnu Srebrenicu. Ona jeste obilježena prošlošću, jeste mjesto gdje je počinjen genocid, sadašnjost jeste teška, ima dosta problema s kojima se susreću stanovnici ovog grada.

Nadalje, u Srebrenici nije lahko, pogotovo Bošnjacima, koji su kao povratnici sistemski diskriminirani (pitanje bosanskog jezika, zapošljavanja, negiranje genocida itd.), a svjedoci smo da zna biti i pokušaja provokacija (svinjski ostaci u blizini Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari, neprimjereno proslavljanje praznika, plakati podrške ratnim zločincima itd.). Međutim, izgleda da su pojedini zaboravili da Bošnjaci i dalje žive u Srebrenici i da nisu “psi lutalice”. Po hladnoći, u večernjim satima, uglavnom smo u kućama i ne lutamo po ulicama.

Upravo to da, uprkos svemu, u ovom gradu živimo (mi, Bošnjaci) ujedno je naš najveći uspjeh. Rađaju se djeca, a roditelji nastoje da im omoguće normalne uvjete za život.

Baš zbog toga, nekoliko (polu)mutnih fotografija iz hladne januarske noći s jednog mjesta i neprimjereni opisi u tekstu više su nego zlonamjerni i predstavljaju ovaj grad u negativnom kontekstu koji, uprkos svemu, nije mrtav. Oni koji su se vratili, formirali porodice i rodili djecu u Srebrenici nakon svega dovoljan su razlog da slobodno možemo reći da Srebrenica nije pust grad.

Mediji, bar oni koji za sebe kažu da su bosanskohercegovački, trebali bi pisati i promovirati pozitivne priče, kojih ima u Srebrenici. Naravno, treba pisati i o negativnim pojavama i događajima, ali uporno se truditi da sve bude negativno nanosi štetu običnom čovjeku koji nastoji živjeti u Srebrenici, a svoju kuću ispuniti srećom i osmijehom.

PROČITAJTE I...

Sa svojih 11 ili 12 bataljona, nazvanih Huskina vojska ili Muslimanska milicija, odbranio je narod od masovnih stradanja. Početkom 1944. godine svu svoju vojsku Huska prevodi u partizane. Ubrzo poslije toga, Huska je ubijen u atentatu. Partizani su za ubistvo optužili Nijemce. U ovu “istinu” dugo se nije smjelo sumnjati

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!