Srebrenica kao inspiracija za dijalog

Poslije gubitka porodice imate osjećaj i strah da će vam i duša i tijelo utrnuti od boli, da će odrvenjeti, da više nećete smoći snage da ne mrzite, i da ćete u toj mržnji ostati neprogresivni i živući, a uništeni pojedinac.

Čovjeku je ostavljeno da odabere način na koji će svoj život provesti, u šta će svoje vrijeme utrošiti, za šta će se zalagati i, na koncu, s čime će pred Gospodara stati. Ipak, mjesto i vrijeme rođenja nisu u domenu ljudskog utjecaja, kao i vrijeme i mjesto smrti, ali u očima ljudi potonji ostaju nekako usko vezani uz sebeb ljudske prirode. Ni moj slučaj nije iznimka.

Rođen sam u prelijepom podrinjskom mjestašcu nadomak Srebrenice, kao šesto dijete u obitelji rahmetli Sadika ef. i rahmetli Beguše. Obiteljska tradicija, po kojoj su muški članovi stjecali naobrazbu za imama, nije ni mene zaobišla, pa sam 1979. godine upisao Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu kao 12. iz loze Hasanovića. Zapravo, u to vrijeme uopće nisam to posmatrao kao breme tradicije već kao nešto normalno, kao životnu zadaću – upućivati na dobro i odvraćati od zla. Odgajali su me da uvažavam, cijenim i poštujem sve ljude i da nikoga ne mrzim bez obzira na činjenicu da u mojoj lozi unatrag 100 godina niko svog djeda nije zapamtio, pa tako ni ja svog, kao što ni moj sin neće, nažalost. Štoviše, nekako smo bili i dosta vezani uz Srbiju po pitanju infrastrukture, radnih mjesta, pa čak i medicinske skrbi, tako da ponavljanje bilo kakvih sukoba, i s te strane, nije uzimano u obzir.

Kako je to u ono vrijeme bivalo, po završetku medrese vratio sam se u svoj rodni kraj i započeo obavljati imamsku dužnost. Lijepe uspomene ostale su iz tog vremena posebice vezane uz obitelj i moje džematlije, mada je i odnos sa susjedima pravoslavcima i katolicima bio baš susjedski, kako to naša vjera i nalaže. Međutim, početak 1990-ih donosi nestabilnost i nesigurnost za koje niko od nas, barem mojih džematlija i bliskih ljudi, nije smatrao da će potrajati, a kamoli da će kasnije imati razmjere genocida. Kada su stvari postale ozbiljnije i prijetnje intenzivnije, u dogovoru s ocem i majkom odlučio sam izvesti svoju suprugu i djecu na sigurno, a poslije se više nisam mogao vratiti, pa me životni put dovodi u Zagreb.

Nova sredina i veliki grad sami po sebi iziskuju vrijeme prilagodbe za svakoga ko dođe iz manje sredine. Uzmete li u obzir da ste došli u okolnostima koje se mogu nazvati svakako samo ne normalnima, stvari su bile još i kompliciranije. Na stranu egzistencijalni izazovi, da ih tako nazovem, s kojima se nije suočila samo moja obitelj, ono što sam tada kao mladi imam imao pred sobom jeste izazov daljeg provođenja misije svakog imama – upućivanja na dobro, a odvraćanje od zla. Roditelji i brojna rodbina ostali su u Srebrenici, a njih 36 zajedno s mojim ocem više neću vidjeti poslije 1995. godine i genocida.

Poslije takvog gubitka imate osjećaj i strah da će vam i duša i tijelo utrnuti od boli, da će odrvenjeti, da više nećete smoći snage da ne mrzite, i da ćete u toj mržnji ostati, neprogresivni i živući, a uništeni pojedinac. Svjesni ste da se tome ne možete oteti, ali isto se tako borite da se naučite s tim živjeti, to dobro znaju svi oni koji su nekoga izgubili. Ipak, Božija je milost i u iskušenju neizmjerna, samo je treba znati prepoznati. Izgubio sam mnogo, kao i mnogi drugi, a istovremeno sam dobio priliku svoj život posvetiti nečemu što će biti za dobrobit zajednice u kojoj živim i zalagati se da se Srebrenica više nigdje i nikome ne ponovi. Unatoč velikom gubitku, Uzvišeni me nikada nije iskušao s propitivanjem ispravnosti svog odnosa prema drugima, koji je uvijek bio i ostao na temeljima Kur'ana i sunneta – naših izvora, pa tako ni mržnja nije našla mjesta, ali nije ni zaborav. Srebrenica nije opomena samo muslimanima, Srebrenica je opomena čovječanstvu, jer pomračenje uma i ljudska zloba mogu dovesti do nesagledivih posljedica i uništenja ne samo pojedinih naroda nego i čovječanstva. Iz tog razloga, ali i temeljem kur'anske upute, ustrajavamo na dijalogu, jer samo dijalog može dugoročno riješiti nesporazume i probleme, ali isto tako, čuvati istinu od zaborava.

Moja nafaka nije istekla u to ljeto 1995. godine, postoji razlog zbog kojeg sam ostao, a koji je pravi, to zna samo moj Stvoritelj. Ono što znam jeste da sam dužan u svojim mogućnostima zalagati se za dobro i u tome svoj život do kraja provesti, do roka određenog i, kako spomenuh na početku, nadati se da će vrijeme i trud koji sam na tom putu uložio biti dostatni da moj Gospodar bude zadovoljan sa mnom, da ću ispuniti svoju misiju i da ću učiniti nešto od čega će drugi imati koristi. Na koncu, zato ljudi i žive, a ne da bi jedni druge ubijali. To nas razlikuje od onih koji su odgovorni za Srebrenicu.

PROČITAJTE I...

“U današnje vrijeme dosta su popularne i aktuelne društvene mreže. Bilo mi je zanimljivo da su na godišnjicu preseljenja rahmetli predsjednika Alije Izetbetgovića brojni studenti kojima sam predavao u Turskoj objavljivali statuse posvećene Aliji Izetbegoviću i njegovim mislima. Ili, s druge strane, ako odete sada u Teheran i naiđete na čovjeka mojih godina ili malo starijeg, vjerujem da će vam tu odmah, na licu mjesta, moći ispričati, opisati i prepričati govor predsjednika Alije Izetbegovića na Samitu OIC-a u Teheranu od prije 20 godina”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!