Srce srcu ne vjeruje – posvuda galama

Čast izuzecima, ali rijetki su voljni i spremni ljudski razgovarati, uvažavajući pri tome pravo drugog da se ne slaže s iznesenim stavom ili da ga, snagom argumenata, eventualno uvjeri u pogrešnost njegovog mišljenja. Zašto je to tako

Mogao bih nabrojati barem desetak situacija u kojima sam se našao u posljednjih desetak dana, a kojima je dominirala ili ih okončala galama, iliti, modernije kazano, povišeni tonovi. Odvedem djecu na noćni malonogometni turnir – to je u ovo doba godine prava fora – kad tamo, umjesto nadmudrivanja s loptom, nadmudrivanje sa svakojakim živcima, što na terenu, što na tribinama. Na kraju vika, dreka, tuča, trka. Odem na godišnju skupštinu jednog udruženja i opet vika i galama. Odeš na kahvu, izvedeš porodicu na izlet, zaviriš u džamiju, prošetaš gradom, skokneš do tržnog centra, koji kilometar gradske vožnje – posvuda galama.

Ponekad imam osjećaj da je dovoljno da se sastanu dvojica, i eto ti kavge. Gledam, onda, za jednim stolom sjedi društvo, njih četiri-pet i pričaju, ustvari viču. Kako vrijeme odmiče, kontam kad će prva pepeljara odletjeti prema nečijoj glavi i označiti početak konačnog obračuna. Pomalo usplahiren, pitam konobara u čemu je problem. “Ma, tako ti oni inače pričaju!”, reče mi nezainteresirano i ode za poslom.

Hm! Zaista, šta se dešava s komunikacijom među ljudima?

Ništa drugačije nije ni na famoznim društvenim mrežama. Naprotiv, tamo je stanje još konfuznije i poraznije. Tamo imate priliku da se ne složite ni s čim, da sve živo kritizirate i omalovažavate i da pod plaštom demokratije, a nerijetko i lažnih profila, pišete doslovno šta vam je volja. Tamo automehaničari vaze hodžama, hodže savjetuju pčelare o pčelarstvu, muzičari raspredaju o medicini, žurnalisti o moralu, moleri o lingvistici, lingvisti o elektrotehnici, glumci o politici, a političari o historiji i geografiji.

Čast izuzecima, ali rijetki su voljni i spremni ljudski razgovarati, uvažavajući pri tome pravo drugog da se ne slaže s iznesenim stavom ili da ga, snagom argumenata, eventualno uvjeri u pogrešnost njegovog mišljenja. Doduše, u neslužbenom virtualnom bontonu podrazumijeva se da su riječi ispisane velikim slovima ustvari znak ljutnje, neslaganja i povišenog tona. Službeni bonton ipak je stariji, pa i ona sitnija slova znaju itekako ujedati k'o najljući kerovi, valjda pod parolom: “Sitnije – dinamitnije!”

Zašto je to tako?

Da, itekako nam fali kultura dijaloga i tu bi, svakako, mogao biti jedan od ključnih razloga. Da, naravno, otanjili su nam i živci pa svakome dlaka fali da plane i reagira nepromišljeno. Istina je i to da smo se, putem društvenih mreža, prividno zbližili, ali, zapravo, strahovito udaljili jedni od drugih. Povrh svega, tu je i cjelokupan društveni ambijent u kome se forsira ono što ima negativan predznak, dok se pozitivne stvari povlače negdje po marginama. Ipak, moralo bi biti još nešto, neka kvaka ili moment koga vjerovatno nismo ni svjesni. Možda nam sljedeći primjer pomogne da pronađemo neke odgovore.

Naime, priča se kako je neki profesor bio na putu sa svojim studentima. Prolazeći pored jedne poljane, primijetili su grupu ljudi koji su se žestoko svađali i vikali jedni na druge iako su bili blizu. Studenti su znatiželjno posmatrali zajapurenu družinu pitajući se u čemu je problem. Konačno, javi se i profesor pa upita svoju družinu: “Šta mislite, zašto ova grupa ljudi onoliko viče? Istina je da se svađaju, ali su jedni pored drugih. Zašto galame?”

Studenti su neko vrijeme razmišljali tragajući za mogućim rješenjem zagonetke. Na kraju slegoše ramenima i priznaše da ne znaju odgovor. Profesor se lukavo nasmija i poče objašnjavati. Kazao je kako, uz verbalnu i neverbalnu, postoji i tzv. srčana komunikacija. Vidjevši da ga družina još uvijek ne razumije, profesor im pojasni kako ljudi komuniciraju i srcima. Dao im je i praktične primjere: Ljudi komuniciraju i srcima. Kada su dva srca daleko jedno od drugog, ljudi se ne čuju, makar bili i zajedno, pa im ne preostaje ništa drugo nego da urlaju i viču. Što su im srca dalja, vika mora biti jača. Kada su srca normalna i neopterećena svakojakim kompleksima, ljudi sasvim normalno i neopterećeno komuniciraju, bez potrebe da dižu svoj glas.

Kada su srca dvoje ljudi bliska – recimo, kod zaljubljenih – njima je dovoljno i da šapuću kako bi se posve jasno čuli i razumjeli. Studenti su zapanjeno slušali svog profesora. Vjerovatno se poneki od njih već zamišljao kako svojoj dragoj, onako, iz dubine zaljubljenog srca šapuće najljepše i najslađe riječi, međutim, profesor još uvijek nije bio završio svoj elaborat. Kazao im je kako ima i takvih srca koja su sasvim bliska i gotovo sjedinjena. Njima riječi i ne trebaju – takvi se pogledom razumiju. “To ti je ono kad mene moja žena pogleda. Ne mora ništa ni reći jer ja već znam da treba usisati kuću ili oprati suđe”, veli mi jaran kad sam mu pričao ovu anegdotu.

Šalu na stranu, profa mudro zbori. No, kako je i sam bio u dubokoj starosti, a, opet, vitalan i pokretljiv, studenti ga upitaše u čemu je tajna. Profesor im odgovori da nikada nije dizao svoj glas niti se raspravljao. Naprotiv, kada bi ga neko uvjeravao da je, recimo, voda suha ili da je snijeg plav, kratko bi kazao: “U pravu si; voda je suha, a snijeg je plav.”

“Ali, profesore, ne može tako!”, graknuše studenti.

“U pravu ste, ne može tako”, mudro odgovori starac.

Prethodni članak

Kad ne ide – ne ide

Sljedeći članak

Kako svugdje biti kod kuće

PROČITAJTE I...

Ne znam da li zbog ramazanske magije, žeđi ili što je to baš tako (položaj sela, blizina borovine, užegle trave, veliko čisto nebo), učinilo mi se da nikad ništa ljepše nisam vidio: prizor vode, pun ogromnih odbljesaka, romora kristalne muzike. Ako niste bili u Knežini, otiđite, to je raj na zemlji, na oko sat od Sarajeva preko naše lijepe Romanije. O, zašto nas više nema u našim dženetima

Tik do mene, ali ne u vodi, poluobnaženih grudi i “nogu raskrečenih kao steona krava”, leži vremešna gospođa. Zasljepljujuće šljašti od namljackane zaštitne emulzije, a dva šanera pohotno je gledaju. Vidim, ni ona nije ravnodušna. Okrećem glavu na drugu stranu i vidim, također u plićaku, tri podobro razgolićene, raskikotane djevojke. Gledam pravo, u vodu, i vidim strastvenu ljubavnu igru mladog para, praćenu mnoštvom radoznalih pogleda

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!