Srbinski jezik

A, baš tako ga je isto jedan vrijedan Crnogorac srbinske narodnosti ljupko zaždio i gromko priždio svakome inome Srbinu pa mu tako, eto, za vijeke vjekova utjerao znanje o jeziku koji se ne pravi od majke države nego se pravi iz rođenog naroda. No, opet, kažu, jezik se rađa, k'o i dijete što se rađa. I pravi. K'o đetić. Zato vele da odveć zbore i ovo: “Država mi je Srbija, ja sam Srbin, jezik mi je srbinski”

“Zemlja mi je Bosna, ja sam Bosanac, jezik mi je bosanački” – jedan će. “Ja sam Hercegovac, zemlja moja je Hercegovina, a jezik hercegovački” – drugi će.

Ja sam Dalmatinac, zemlja mi je Dalmacija, a moj jezik nije ni dalmacijski ni dalmatski. Vojvođanin sam, Vojvodina mi je zemlja, a jezik mi nije ni vojvodinski ni vojvođanski! Moja zemlja je Slovenija, ja sam Slovenac, a moj jezik nije slovenački. Zemlja je moja Makedonija, ja sam Makedonac i jezik moj nije makedonački. Zemlja mi je Slovačka, Slovak sam, a svoj jezik, opet, ne zovem slovački. Kazaše svi redom.

A ja? Pa jasno, ja sam babin sin, nisam majković i jezik mi nije ni materinski, ni materinji, ni maternji, već baš babin jezik, i ja sam po tome baš poseban, pa neka baš kaže ko šta ima da kaže!

Eee, čo'če, da ti ja nešto rečem. “SRPSKI PIŠEM, SRPSKI ZBORIM, SVAKOM GROMKO GOVORIM. NARODNOST MI SRBINSKA, UM I DUŠA SLAVJANSKA” – zar ti i ne znaš da j’ ovako pis'o (sveti) Petar Petrović? – upita ti mene onomadne ovaj moj jedan, onom on, treći.

I eto ti ga de. Srpski je, kaže, način na koji ovaj piše i zbori, a pripada, veli, srbinskom narodu. No, u duši je, i u glavi, Slaven.

A opet, sam mislim, Slaven, ili, kako mu sunarodnici rado vele, Sloven, najbliže je danas po imenu Slovencima (od svih južnih Slavena i Slovena). Zato su, eto, velikodostojnici srbinskog naroda na vakat metli u potrebu pridjev slovenski za korist svih Slovena. Imenu Sloven priždije se, kako susjedi kažu, tvorbeni dometak, i eto ti ga. Pravi priždjev. Dometak za tvorbu. Pa vi vid'te šta je na stvari. Pa tako su ga isto gromko priždili i onom što se vabi Slovenac, pa dobili jezik slovenački (k'o Hercegovac, pa hercegovački, je l’ ti de?). A, baš tako ga je isto jedan vrijedan Crnogorac srbinske narodnosti ljupko zaždio i gromko priždio svakome inome Srbinu pa mu tako, eto, za vijeke vjekova utjerao znanje o jeziku koji se ne pravi od majke države nego se pravi iz rođenog naroda. No, opet, kažu, jezik se rađa, k'o i dijete što se rađa. I pravi. K'o đetić. Zato vele da odveć zbore i ovo: “Država mi je Srbija, ja sam Srbin, jezik mi je srbinski.”

Da, da! – materinski jezik srbinski; i očinski jezik srbinski. I dosta zbora!

P.S. Da je ono gore srpski način, a ne jezik, lasno je provjeriti u izreci: “Govori srpski da te ceo svet razume” – koju, istina, rijetko ko da, opet, istinski i razum(ij)e. A meni kazala Dragana, ona što je pisala o nacionalnoj kulturi. No, što bi rekli, ne dotekne čo'eku pameti… E, nek’ onda pamet lijepo zaboravi, pa neka ide tražiti Dragu. Ljepota. I mirna Bosna.

P.P.S. Najnovija! Dragana mi je, rekoh, iz Srbistana. I to je po sebi već dosta romantično. Ti Srbljani joj, pak, dođu k'o neki sunarodnjaci i nepobitno posvemašni pređi. Od tih je Srbalja nespokojno naslijedila i jezik. I, ne mogu joj ja tu ništa. Šta ću, slabo divanim srbinski. Crnogorački? – Ni mukajet.

PROČITAJTE I...

Izgleda da više neće lingvisti morati odgovarati političarima – jer, to nije lingvističko nego političko pitanje – kako bi se znali vaditi neki. Naime, najavljena apelacija kojom se iz vrha bošnjačke politike pod vodstvom bošnjačkog člana Predsjedništva BiH sada želi djelovati prema ustavnom sudu te prema ministarstvu obrazovanja i kulture našeg drugog entiteta kao da je došla nakon sve glasnijih i glasnijih upozorenja upravo iz tog našeg drugog entiteta: “Hej, ljudi, šta radite? Pa ovdje vam nema bosanskog jezika. Radite nešto!” I, nek' su nam rekli da nema. Hvala na obavještenju. Potrudit ćemo se da bude

Znate li da su najglasniji afirmatori Sarajevske deklaracije samo godinu dana ranije kazivali nešto poput: “Pisati kojekakve deklaracije nije ništa drugo do lobotomni povratak unazad” – a onda napisali deklaraciju!!! Treba biti dovoljno pametan pa podnijeti svu truhlež ove knjiške logike. Doduše, oni su mislili da nikakva deklaracija ne treba bosanskom jeziku, za kojeg kažu da ga je nakon standardizacije kao nedvojbeni znanstveni fakat prihvatila međunarodna slavistička zajednica. Baš jeste, isto kao što su široke narodne mase svjetske međunarodne zajednice prihvatile Bosnu i Hercegovinu, na koju je, upravo netom poslije, izvršena velika agresija (i s istoka, i sa zapada i iznutra, a ni međunarodnoj zajednici nije bilo mahane)

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!