Sprem’te se, sprem’te se…

Tek sada, kada je otvoreno promovirana umreženost grupe “Srbska čast” – koju sačinjavaju osobe iz kriminalnog, politički ekstremnog, plaćeničkog pa i ratnozločinačkog miljea – s entitetskim i s inostranim strukturama, oglasilo se zvono na uzbunu. Teško se oteti utisku da bi ova i njoj slične grupe, da nema ruske upletenosti, ma kako militantne ili opasne bile, i dalje bile sasvim ignorirane

Kao i 9. januara 2016, i ove je godine Banja Luka ponovo bila svjetski centar ne samo velikosrpstva nego i svojevrsnog velikoruskog pseudoortodoksnog militarizma koji narasta iz godine u godinu. Iako se na prvi pogled radi, prije svega, o paradi velikosrpskog kiča, neukusa i folklora, i iako su akteri već dobro poznati, mogli bismo reći i uobičajeni, ove je godine granica prihvatljivog ipak pomaknuta. Pored posjete predsjednika tzv. Južne Osetije, ruske paratvorevine nastale na okupiranom teritoriju Gruzije, koji je posjetu iskoristio da negira suverenitet i cjelovitost Bosne i Hercegovine, mogli smo gledati i defile počasne jedinice MUP‑a RS-a koja je nosila tipično ruske predimenzionirane šapke bez tradicije korištenja na ovim prostorima, čak i za vrijeme najveće rusofilije Saveza komunista Jugoslavije, što je poruka sama po sebi. A gostovali su i raznorazni velikosrpski ekstremni militantni, većeg i manjeg kalibra. Jedan od tih gostiju bila je i grupa nazvana “Srbska čast”, koju sačinjavaju osobe iz kriminalnog, politički ekstremnog, plaćeničkog pa i ratnozločinačkog miljea. Ova grupa nije samo prodefilirala ulicama nego je i pripuštena u malu salu Skupštine RS-a, gdje se onako groteskno tetovirana, nabildana i uniformirana fotografirala u poslaničkim klupama.

No, specifični velikosrpski imidž ove grupe mnogo je manji problem od toga što u njihovom slučaju nije riječ o samoorganiziranoj skupini entuzijasta i hobista nego o organizaciji i osobama koje su, prema izvještajima relevantnih sigurnosnih agencija i dostupnim fotografijama iz medija, prošle kolektivnu paravojnu obuku u ruskom centru u Nišu. Još gora od toga je očigledna podrška koju uživaju od vlasti manjeg bosanskohercegovačkog entiteta, što se pokazalo i ulaskom u skupštinsku salu. Da se radi o nimalo bezazlenoj pojavi, potvrdio je i ministar sigurnosti Bosne i Hercegovine, koji je saopćio da naše sigurnosne službe raspolažu informacijama kako udruženje “Srbska čast” radi na formiranju paravojnih formacija u RS-u. Inače otvorena gostovanja ovakvih paravojnih i militantnih grupa nisu ništa novo, nego su gotovo pa trend još od pojave tzv. kozaka u Banjoj Luci prije nekoliko godina.

Naravno, nije riječ o sitihijskim manifestacijama velikosrpskog ekstremizma, nego o plasiranju i odašiljanju izuzetno problematičnih poruka Dodikovog režima i njegovih sponzora iz inostranstva.

Ipak, reakcije ovaj put nisu bile samo lokalnog karaktera niti su bile tihe i napadno suzdržane, kako je do sada redovno bio slučaj s reagiranjima na Dodikove provokacije. Vijest o pojavi velikosrpskih i proruskih paravojnih formacija i najave o formiranju novih najprije su postale glavna vijest u Bosni i Hercegovini, a zatim su se brzo proširile regijom te konačno pronašle put i do stranice uglednog britanskog Guardiana. Poslije takve internacionalizacije, nije prošlo mnogo a mnoge javne ličnosti sa Zapada dale su svoje uglavnom zabrinute komentare u vezi s narastajućim velikosrpskim ekstremizmom, Dodikovim separatizmom i očiglednoj podršci koju ima od Ruske Federacije.

NAKNADNA PAMET

No, upravo se u tim reakcijama, tačnije u njihovoj zakašnjelosti u odnosu na stanje na terenu, pogotovo od zemalja Evropske unije, krije stvarni problem cijele priče. Ovo kašnjenje u sagledavanju i razumijevanju problema i sama nedostatnost reakcija, koje su zasad samo verbalne, jedan je od glavnih razloga kako za samu pojavu, tako i ubrzano širenje ekstremnih velikosrpskih grupa u Bosni i Hercegovini.

Tzv. “Srbska čast” tek je jedna od mnogih grupa i organizacija sličnog profila kojih, mada na prvi pogled manje militantnih, organiziranih i uniformiranih ima širom RS-a, gotovo u svakom gradu manjeg eniteta. Zanimljivo je da trend pojave ovakvih grupa nije bio naglašen neposredno nakon završetka rata, ili u godinama koje su uslijedile, nego nekako dolazi do izražaja tek nakon smanjivanja prisustva u Bosni i Hercegovini onoga što nazivamo međunarodnom zajednicom, pogotovo njene vojne komponente i posljedičnog Dodikovog narastajućeg separatizma i čvršćeg povezivanja s Rusijom. Uprkos tome, ni ovaj fenomen ni grupe takvog profila nikada nisu dobile dužnu kritičku pažnju od ogromne većine stranih i domaćih komentatora ili analitičara koji su se bavili ovdašnjom sigurnosnom situacijom. U najboljem slučaju, bile su spominjane na krajevima sigurnosnih analiza ili izvještaja, i to u okviru stanja generalnog kriminaliteta ili huliganstva na sportskim terenima. Tek sada, kada je otvoreno promovirana njihova umreženost s entitetskim, no prije svega s inostranim strukturama, oglasilo se zvono na uzbunu. Teško se oteti utisku da bi ove grupe, da nema ruske upletenosti, ma kako militantne ili opasne bile, i dalje bile sasvim ignorirane.

No, kako se ignoriranje od stranih analitičara donekle i može shvatiti, jer drugi nisu dužni brinuti o pojavama koje nisu direktna prijetnja njihovim interesima, te samim time nisu ni njihov problem, mnogo je teže razumjeti ignoriranje i izostanak pažnje kod dobrog broja sarajevskih analitičara, uglavnom onih građanske provenijencije. Štaviše, jedan broj takvih, pogotovo onih najglasnijih samozvanih eksperata, godinama je ovo pitanje sasvim ignorirao i relativizirao, a neki od njih i danas poručuju da sve to nije tako strašno kako se predstavlja i da bilo kakva problematizacija ovakvih velikosrpskih militantnih pojava pokazuje nerazumni i bezrazložni strah. Teško je razumjeti šta je pozadina takvog stava, je li riječ o nekoj vrsti svojevoljnog ignoriranja stvarnosti, namjeri da se po svaku cijenu ne talasa, ili su u pitanju maliciozne uspavanke koje trebaju neutralizirati bilo kakvu eventualnu reakciju tako što će držati bošnjačku javnost uspavanom.

DVOSTRUKI STANDARDI

Još gore od navedenog jeste činjenica da smo godinama svjedočili relativizaciji ovakvih pojava time što su se one uspoređivale s navodno sličnim pojavama kod Bošnjaka, pa su sve zajedno stavljane u koš nekakvih “budala sa svih strana” i generalnog “ekstremizma” u Bosni i Hercegovini. Ovo su naročito činili neki vanjski centri, a to nametanje sasvim lažnog i nepostojećeg ekvilibrija prisutno je i danas. A o kakvim je zaista dvostrukim standardima riječ, može se najbolje razumjeti čitajući vijest o izvještaju o Zapadnom Balkanu Komiteta za međunarodne odnose Kuće lordova pri Parlamentu Britanije.

U izvještaju pod naslovom Ujedinjeno Kraljevstvo i budućnost Zapadnog Balkana tretira se i pitanje ekstremizma u Bosni i Hercegovini pa se, recimo, kao pandani spominju Bosanski pokret nacionalnog ponosa (BPNP) kao “nacionalistička i sekularna organizacija čija je ideologija potkrijepljena uvjerenjem u superiornost Bošnjaka i uvjerenje da samo oni trebaju vladati Bosnom i Hercegovinom”, a među ostalim, usput spomenutim pojavama navedeni su Ravnogorski četnički pokret (RČP) i neimenovani “hrvatski ekstremisti iz Zapadne Hercegovine”.

Nama koji živimo bosanskohercegovačku stvarnost jasno je o kakvoj je neviđenoj zamjeni teza riječ. Porediti organizaciju poput BPNP-a, koja se, zahvaljujući svojoj odioznoj ideologiji, u stvarnosti sastoji od šake adolescenata čiji je najveći domet lijepljenje plakata po banderama, s Ravnogorskim četničkim pokretom, koji je uniformirana paravojna formacija dokazano genocidnih tradicija s desetinama hiljada članova koji vrše redovne smotre, nevjerovatno je zlonamjerno. Nemoguće je prihvatiti da je naprosto riječ o neinformiranosti onih koji su sastavljali ove izvještaje i teško se oteti utisku da je prije posrijedi maliciozni pokušaj koji ima namjeru izjednačiti ili čak obrnuti uloge, a sve u cilju sakrivanja s koje strane dolazi prava opasnost od ekstremizma u Bosni i Hercegovini.

Sličnom smo slučaju, ali u kojem su namjere od početka bile sasvim otvoreno maliciozne, svjedočili i prošle godine, kada su srpski tabloidi pokušali problematizirati cazinski Airsoft klub “Crna munja”, prikazujući njegove pripadnike kao nekakve Izetbegovićeve pretorijance i uopće kao militantne ekstreme. Mada je airsoft, kao sport i kao hobi, sasvim legalan i priznat širom svijeta, pa i kod nas, s desetak klubova u Bosni i Hercegovini i desecima u regiji, pogotovo u Srbiji, on je ipak problematiziran, i to samo u ovom slučaju. Da li zbog specifične patriotske estetike i nastupa kluba “Crna munja” na društvenim mrežama, manje je bitno. Značajno je da je sama pojava mladih Bošnjaka u uniformi bila dovoljna da krenu konstrukcije i optužbe za militarizam i paravojno organiziranje.

Slično je s bilo kakvim probosanskim i probošnjačkim organizacijama i udruženjima koja se bave komemoracijama zločina ili događaja iz rata i koja uopće gaje bilo kakav patriotski folklor. Svako od takvih udruženja našlo se prije ili kasnije na meti raznih optužbi za militarizam, kako izvana, tako i iznutra, ponekad i od nekih bošnjačkih intelektualaca, i to često samo zato što mašu zastavom s ljiljanima. A sve to u okruženju u kojem nesmetano buja istinsko paravojno organiziranje na velikosrpskim, proruskim i pravoslavnim osnovama i tekovinama. Upravo su takve optužbe, takva problematizacija i pokušaj kriminalizacije bošnjačkog patriotskog folklora poslužili kao paravan za narastanje fenomena istinskog velikosrpskog militantnog ekstremizma koji danas pomalja svoju ružnu glavu. Koliko je žalosno, toliko je i indikativno to što su mnogi od onih koji danas užasnuto pišu o tome svojevremeno harangirajući o nekakvom ekstremizmu u Bošnjaka svjesno ili u ulozi korisnih idiota pripomogli da velikosrpski militarizam u zavjetrini naraste i ojača toliko da na kraju bude zadojen i oficijelnom ruskom podrškom.

ŠTA DALJE

Iz svega ovog možemo izvući nekoliko zaključaka. Prvi je taj da će se nastaviti trend pojavljivanja novih, ukrupnjavanja i uvezivanja već postojećih velikosrpskih ekstremističkih organizacija koje će nastaviti dobijati logističku i svaku drugu podršku od oficijelnih struktura. Kako će taj fenomen tretirati zapadni faktor, ovisit će uveliko o tome kakva i kolika će biti umiješanost ruskih i proruskih struktura jer je izgleda jedino ta “internacionalna” dimenzija razlog da zapadni centri počnu uopće a kamoli ozbiljno tretirati pitanje srpskog militantnog ekstremizma. I mada prava opasnost za mir u Bosni i Hercegovini i dalje dolazi, prije svega, od legalnih, ali instrumentaliziranih institucija entiteta koje je Dodik stavio pod svoju potpunu kontrolu, bujanje ovakvih grupa dugoročno je izuzetno opasno jer podrazumijeva ekstremizaciju društva, ali i političkog diskursa u manjem entitetu. Lojalnost ovakvih grupa nije prema čitavom srpskom narodu kao kolektivu, nego prema onima koji ih logisticiraju, a to znači da su lojalni specifičnoj ekstremističkoj velikosrpskoj i proruskoj ideji i ideologiji. Sama ta činjenica signalizira ugroženost ne samo međuetničkih odnosa nego i bilo kakve demokratije u okviru srpskog kolektiva i čini bilo kakav budući transfer vlasti s Dodika i proruske opcije na neku eventualnu prozapadnu ili uopće na drugačiju srpsku politiku scenarijom koji može vrlo lahko dovesti do unutarsrpskog nasilja.

Drugo, gotovo će se sigurno nastaviti stalno problematiziranje bilo kakve naznake bošnjačkog patriotskog folklora i predimenzioniranje svake organizirane patriotske pojave u okviru bošnjačkog kolektiva. Sasvim je opipljivo postojanje namjere da se Bošnjaci kao narod u političkom, institucionalnom i organizacijskom smislu degeneriraju na stanje ne iz 1992. nego iz 1941. godine. Taj historijski period, neposredno pred Drugi svjetski rat, karakterizira posvemašnja bošnjačka dezorganizacija, politička zapuštenost, izostanak bilo kakvih mehanizama samozaštite, kao i pacificiranost do granice neutralizacije osnovnih instinkata za opstankom i svođenja na ulogu pasivne žrtve i objekta. I tada su sasvim legalno postojali i četnički pokret i mnogobrojna srpska “sokolska” i izviđačka udruženja koja su se bavila nečim što bi se moglo nazvati tadašnjom paravojnom obukom, dok su Bošnjaci bili ograničeni na kulturno-umjetnička, koturaška i trezvenjačka udruženja u kojima su mogli slobodno pjevati, plesati i malo šta više od toga. I tada je bilo kakvo okupljanje, udruživanje i organiziranje Bošnjaka na patriotskim ili bilo kakvim sličnim osnovama bilo kriminalizirano i proskribirano. Očita je namjera da se nešto slično ponovi i danas i da se bošnjačke mase propagandom, etiketama, samocenzurom pa i eventualnom ciljanom represijom nad nacionalno osvještenijim pojedincima i grupama, prije svega, neutraliziraju i pacifiziraju, kako bi se bilo kakve eventualne reakcije na ugroženost države ili naroda svele na najmanju moguću mjeru i izmjestile isključivo na polje političke reakcije, koja je predvidljivija i koju je daleko lakše iskontrolirati.

Izuzetno je važno prepoznati ove pojave i ispravno ih okarakterizirati. Cijeli tok ove svojevrsne usporene decenijske secesije, način na koji se ona odvija, politički momenti u kojima se dešavaju presedani poput paradiranja velikosrpskih proruskih separatista, poruke koje se time šalju u inostranstvo i cijeli nastup prema jedinom faktoru od kojeg zaista zavisi opstanak Bosne i Hercegovine – prema Bošnjacima – govori da su neprijatelji Bosne i Hercegovine naučili mnogo iz lekcija 1992. godine. Pitanje je jesmo li i mi.

 

 

PROČITAJTE I...

“Pozicija Hrvata svugdje u Federaciji BiH je, jamčim, dobra i barem je pet puta bolja nego što o njoj govore oni koji ju kapitaliziraju i koji lagodno žive na tu stigmu položaja hrvatskog naroda u BiH. Ono što je sigurno jasno jeste da Hrvati u Republici Srpskoj ne žive, oni više i ne odlaze u Hrvatsku kao nekakvu maticu, oni odlaze u treće zemlje, odlaze profesori, ljekari, pravnici i rade neke najteže poslove po Zapadnoj Europi. To stanje najbolje oslikava činjenica da biskupa Komaricu brane Bošnjaci u Republici Srpskoj dok zvanična hrvatska politika šuti”

Svi ti pokušaji da se insistiranjem na šovinističkim stereotipima probude bošnjački kompleksi, da se odvratna propaganda o “poturicama” okrene na svoju glavu pa da je Bošnjaci počnu prakticirati na samima sebi, da se indirektnim prijetnjama Bošnjaci uplaše za vlastitu budućnost, stalno potenciranje razlika a ne sličnosti, predstavljanje današnje Republike Turske kao nekakve istočne despotije, cijela ta negativistička kampanja omalovažavanja turskih investicija, pomoći i pozitivne političke uloge Turske u BiH jednostavno ne može polučiti neki konkretan rezultat jer je demantiraju činjenice

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!