Spoznaja mora oblikovati našu svakodnevicu

Dr. Elvir Musić smatra da je knjiga Tajna jamačnog uvjerenja izašla u najboljem mogućem historijskom trenutku, kad je Bošnjacima bitno jasno definirati identitet i predstaviti ga sa svim njegovim ukrasima, jer, poput Abdullaha Bošnjaka, mnogi su Bošnjaci odlazili putevima znanja i slušali od meritornih učitelja čije je porijeklo također bilo iz Bosne

Knjiga Tajna jamačnog uvjerenja Abdullaha Bošnjaka, predstavljena na promociji u Mostaru, iznova je rasvijetlila nepregledna prostranstva poimanja suštine ljudskog bivstvovanja na zemlji i uz to na najprikladniji način ocrtala historijske tokove u kojima su u znanstvenim i kulturološkim pregnućima živjeli i ustrajavali Bošnjaci. Knjigu, kratkog obima i raskošnog sadržajnog značenja, s perzijskog na bosanski jezik prevela je i prilagodila prof. dr. Mubina Moker. Pored nje, na mostarskoj promociji o knjizi govorili su akademik Rešid Hafizović, dr. Elvir Musić i Amar Imamović u ime izdavača Fondacije “Baština duhovnosti”. Značaj knjige utoliko je veći što u aktuelnom društvenom kontekstu i dalje predstavlja utješnu i spasonosnu znanstvenu avangardu, baš kao i u vrijeme kada je pisana.

Abdullah Bošnjak rođen je u Livnu u drugoj polovini 16. stoljeća. Formalno obrazovanje stekao je u Istanbulu, potom u Bursi. Nekoliko godina proveo je u potrazi za znanjem u Egiptu kod sufijskih autoriteta, potom u Siriji i Hidžazu. Nakon obavljanja hadža, duhovne spoznaje, nastavio je proširivati uz Sadrudina Konjevija, jednog od najbližih saradnika Ibn Arebija. Umro je u Konyi 1644. godine, gdje mu se turbe i danas nalazi. Bio je poznat i pod imenom Abdi, dok je u našim krajevima bio poznat pod imenom Garibi. Napisao je najmanje 60, a pripisuje mu se stotinjak djela napisanih na arapskom, osmanskom i perzijskom jeziku.

Neka od tih djela prevedena su na engleski i francuski jezik. Tajna jamačnog uvjerenja drugo je djelo Abdulaha Bošnjaka koje ulazi u bosanski jezik. Prvo djelo, Bošnjakov komentar na najpoznatije djelo Ibn Arebija Fususu al-hikem, svojevrsni manifest sufijske literature ranijih godina, preveo je akademik Hafizović. U nevjerovatno velikoj konkurenciji, jer postoji više od 200 sličnih komentara, djelo Abdullaha Bošnjaka smatra se najboljim. U tim činjenicama akademik Hafizović iščitava činjenice kako su Bošnjaci bili nosioci kulturnog angažmana velikog Otomanskog carstva na Balkanu. “To vrijeme s kraja 16. i cijelo 17 stoljeće bilo je vrijeme istinskog prosvjetiteljstva u Evropi. To znaju i naši istočni i zapadni susjedi, ali, ne slučajno, stalno upiru prstom i kažu da je to bilo vrijeme tamnog vilajeta. Naprotiv, bilo je to istinsko duhovno prosvjetiteljstvo u kojem je pisao Abdullah Bošnjak i cijela plejada naših autora”, naglasio je Hafizović.

Pred prevođenje Bošnjakovog komentara Hafizović je zatražio mišljenje od Seyida Huseina Nasra, koji mu je, hrabreći ga, rekao: “Ne samo da ćete vi njega vratiti kući, nego će Bošnjak vas dići u sami svjetski intelektualni vrh jer on ondje pripada.” Bošnjakov komentar Fususu al‑hikema, prema Hafizovićem mišljenju, na dostatan način bjelodano kazuje da je riječ o djelu koje bi se moglo okarakterizirati kao sufijska suma svih tema, sumateologika, netipičan tefsir kakav je Mesnevija ili Hafizov Divan.

Dr. Elvir Musić smatra da je knjiga Tajna jamačnog uvjerenja izašla u najboljem mogućem historijskom trenutku, kad je Bošnjacima bitno jasno definirati identitet i predstaviti ga sa svim njegovim ukrasima, jer, poput Abdullaha Bošnjaka, mnogi su Bošnjaci odlazili putevima znanja i slušali od meritornih učitelja čije je porijeklo također bilo iz Bosne. Takav je slučaj i kod Hasana Kaimije. Bošnjak je, primijetio je Hafizović, dohvatio ne samo sva najbolja duhovna strujanja, znao je sve što je bilo relevantno u vezi s onim što on piše, jer to svaka glosa jasno pokazuje. Uz to, riječ je o djelima koja su sadržinski slojevita i koja sadrže različite naučne i književne profile.

Poslanica Tajna jamačnog uvjerenja, premda ima svega 12-13 folija u semantičkom nepotrošivom tekstu, sadržajno je beskrajno velika jer jasno i kratkim opisom tretira velike ideje življenja. Prevoditeljica prof. dr. Mubina Moker u njoj je prepoznala živu baštinu koju ljudi nose u sebi. Ona je i danas jednako aktuelna jer za cilj ima duhovni odgoj svojih čitaoca, bez traga o želji za samopromocijom. Tokom prevođenja ove knjige Moker je istodobno napredovala i u znanstvenom i u duhovnom smislu. U knjizi Bošnjak tumači 99, odnosno posljednji ajet kur'anske sure Hidžr: Va'bud Rabbeke hattâ ye'tîke l-yekînu, što u Korkutovom prijevodu Kur'ana znači: “I klanjaj se Gospodaru svome sve dok si živ.” Jekin, odnosno uvjerenje gradirao je u četiri nivoa: pojavni – ajnul-jekin, umni-ilmul-jekin, zbiljni – hakul-jekin i sufijski – hakuikatul-jekin. “Istinski jekin ima tri obilježja: svaka stvar dolazi od Allaha, prepuštanje Njemu svih svojih poslova i traženja pomoći od Njega u svim svojim stanjima. Poruka bi bila da, kada smo u namazu, trebamo se truditi da bi nam nadošlo uvjerenje, nad kojim nema drugog uvjerenja, da srcem svojim činimo sedždu koja jeste istinska bit bića”, kazala je Moker. Takva uvjerenja Abdullaha Bošnjaka Moker je prepoznala i u tekstu njegovog posmrtnog tariha koji je sam napisao. Taj znakoviti nekrologij glasi: “Ovo je mezar Allahova gariba na zemlji i nebu Njegovu, Abdulaha Bošnjaka, Rumije, Bajramije.”

“Garib u gnostičkom poimanju ima nekoliko razina usamljeništva, tuđinstvo osobe daleko od domovine, tuđinstvo posjednika stanja učenjaka koji živi među neznalicama i tuđinstvo potpune duhovne usredsređenosti, odnosno tuđinstvo gnostika koji je dosegnuo stepen sjedinjenja. Arif je u odnosu na otkrivene zbilje usamljen. Ono što je spoznao i duhovno kušao drugi nisu. S obzirom na to iskustvo, on je tuđinac. Svoje spoznaje htio bi podijeliti s drugima, ali ih oni ne prihvataju. Ima li veće tuđine od one kada osoba drugima ne može raskriti tajnu srca”, pojasnila je Moker.

KONFORMIZAM JE PUT U RASPAMEĆENOST

Dr. Elvir Musić primjećuje da risala Abdullaha Bošnjaka potiče čovjeka da oslobodi dušu kako bi uživala u darovima koje joj je darovao Uzvišeni Gospodar. “Samo ona osoba koja je Božijom voljom stigla do najvišeg duhovnog razvoja i zagospodarila svojim željama ona može savršeno robovati”, rekao je Musić.

Prema ocjeni akademika Hafizovića, Abulullah Bošnjak svoje radove piše na maestralan način. Za čitanje značenja njegovih djela potrebno je naći hermeneutički prijevod, jer ako se doslovno gleda u tekst, čini se nejasnim. Hafizović je 99. ajet sure Hidžre preveo: “Klanjaj se Gospodaru svome duhom beskrajne spoznaje.” “Musliman kad stupi u ovaj život, kad osmotri svijet oko sebe, kad postane svjestan kakvu popudbinu mu je Bog dao, kad prepozna talenat zašto je poslan na ovaj svijet, treba da shvati da kroz cijeli svoj život mora da hodi kao da mu je jedna noga na prostirci uma, a druga na prostirci srca, da svaki put kad otkrije i spozna to mora da dotakne njegov život.

Ako ga ne dotakne, onda je on licemjeran čovjek, licemjeran znanstvenik, licemjeran vjernik. Sve se to može biti. Način mišljenja nas obavezuje da po svakoj svježoj spoznaji oblikujemo svoj život, svoju svakodnevicu. Nikad ne znate koga vam Bog šalje u život, nekad je dovoljno da napravite dobru gestu da ljudi izvuku pouku iz vaše geste, nekad napravimo krivi korak pa oni koji nas žele imitirati odu u propast. Način mišljenja, bivanja i življenja kod muslimana je isto. Namaz je spoznajni proces, nije to obred. Pet puta tokom dana mi smo na miradžu. Poslanik to ne kaže tek tako, jer naš svaki namaz obavljen kako treba je mali urnek i slika njegovog miradža. Njegov miradž je bio prilika u kojoj je dosegnuo nevjerovatne spoznaje”, protumačio je Hafizović. Podsjetio je da su putevi vjere i spoznaje trnoviti i da su to putevi neprestanih pregnuća. “

Bog ne gleda kolike su dužine ti koraci nastojanja, već ima li ih ili nema. Bitno je ne stajati u mjestu. Čim stanete u bilo kojem procesu, predali ste se interpretativnom konformizmu, a konformizam je put u smrt, put u raspamećenost, put u svekoliku pometnju”, upozorio je Hafizović. On je stoga riječ abd, kod nas najčešće prevođenu kao rob, preveo da doslovce znači spoznavati, jer spoznaja na jednak način donosi i vjeru i znanje, budući da islam ne pravi nikakvu preferenciju između hemičara, teologa, filozofa ili muzičara. “Bitno je da je u njemu živ misleći duh, da je on voda tekućica u njemu. Uvjerenje nije statično stanje, to je dinamično stanje, to je stanje našega duha koji hoće da raste i, čim prestane da raste, istog trenutka pada na razinu duhovnog patuljka, a to je najtužnija sudbina koja može zadesiti čovjeka”, zaključio je Hafizović.

 

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!