SPOPAO GA BIJES

: Nevidljivi Bijes potčinio je dušu, ruje po njoj, vadi iz nje oganj i rudu, kuje svoje mačeve, nevidljivi Bijes vodi ponekad čovjeka preko sedam mora i preko sedam gora

Ko bi rekao da je demonija tako duboko ukorijenjena u naš svakodnevni govor? Ta nas misao može za trenutak osupnuti i uplašiti. S druge strane, s obzirom na to da je u Jeziku sve što je vezano uz ljudsko (i ne samo ljudsko) iskustvo, potpuno je jasno da je u njemu i, doduše skriven, sav pandemonij. Tako se odmah, u jednoj od najčešćih fraza, suočavamo sa starom slavenskom demonologijom.

Bijes, jedno od onih mitskih bića koja nikad nisu bila u potpunosti definirana (možda zato što su čovjeku najbliža), taj sićušni zloduh o kojem bi imao šta reći Sologub (a tek Solovjov kad bi se s njim moglo razgovarati?), jedan od onih zbog kojih je Dostojevski napisao svoj roman Bjesovi (prevodili su ga i kao Zli dusi i Nečisti demoni), Bijes iz priča Ivane Brlić-Mažuranić, Bijes iz starih slavenskih i južnoslavenskih priča i legendi, taj se Bijes tako čvrsto ukorepio u jezik da ga više i ne prepoznajemo kao Bijes, nego vidimo u njemu samo jednu od ljudskih karakteristika.

Ako se i u Jeziku ponekad pojavi Bjesnilo, potpuno je jasno ko je za to odgovoran. Mali demon zvani Bijes spopada ljude, oni se naprosto razbješnjavaju, postaju bjesomučni (a to znači slijepi) i pokušavaju opisati stanje čovjeka kojeg je obuzeo Bijes ispred njihovih očiju kao: gnjevno (riječ je o unutrašnjem ognju), razjareno (isto), srdito (vjerujući da se nešto ognjeno zbiva u sredcu / srdcu / srcu), ljutito (gdje je samo izvor te ljutine, zar je to doista jetra kako se vjerovalo?) i tako dalje, i tako dalje, a svakom demonologu potpuno je jasno da je to samo još jedna Bijesova igrarija (jer Bijes voli da se igra), njegova mimikrija zapravo.

Senekina rasprava o gnjevu bila bi još uzbudljivija da je na naš južnoslavenski jezik prevedena kao rasprava O Bijesu. Prevodilac je to izbjegao. Ili se jednostavno nije dosjetio, što je vjerovatno bliže istini. Bilo kako bilo, Bijes je još uvijek tu, među nama. S njim računamo iako ga ne poznajemo, on je dio našeg svakodnevnog života, on je dio našeg svijeta, našeg postojanja.

Čovjek nikad ne može shvatiti uistinu da je bijesan, rekao bi Seneka, jer onog trenutka kad to spozna i kaže sam sebi: Gle, ja sam bijesan, Bijes ga napušta. Razum, dakle (to nije samo stoičko opažanje) isključuje Bijes i Bijes se povlači. To samo znači da čovjeku nije dato da vidi lice Bijesa, pa čak ni kad je Bijes u njemu, kad koristi njegovo lice da se iskaže. Tako se Bijes zapućuje od jednog do drugog čovjeka, igra se, preseljava i živi svoj bijesni život, ratuje s kim mu se ratuje (a Bijes, to valjda svi znaju, strašno voli ratovati), muči koga muči, razgara ambivalentnu ljubav do neviđenih razmjera, obijesno se igra, a najviše s onim u čijem je trenutačno tijelu.

Nevidljivi Bijes potčinio je dušu, ruje po njoj, vadi iz nje oganj i rudu, kuje svoje mačeve, nevidljivi Bijes vodi ponekad čovjeka preko sedam mora i preko sedam gora, Bijes bjesova, Bijes nad bjesovima, onaj u kojeg se ponekad zaklinjemo da će nam pomoći kad nam loše ide (a to je onaj čuveni inat o kojem smo govorili ponešto u Apokrifnom frazariju, ali tad se obijesni Bijes obično pravi da nas i ne primjećuje).

Među džinima je to posebna priča. Odnedavno primjećujemo da je to nova planetarna igra. Postojala je, zapravo, uvijek, ali mračni kraj igre spretno se ogrne zaboravom. Igra se mali Bijes. Igra se i veliki Bijes. Malehni je nekad gori od golemog. Možda zato što munjevito naraste.

Pouke o egzorcizmu bijesa prenose se od učitelja na učenika, koliko je njih nešto od tog zapisalo, ne znam, zato su ti rukopisi ili knjige – skriveni. Ponekad od nekog nepoznatog ili nepoznate na neočekivanom mjestu čujete savjet o napitku ili nizu pokreta koji otvaraju tijelo i oslobađaju duh. Ponekad, ali lahko se to zaboravi.

Igrajući se s Bijesom, postaješ bjesomučan. Bijes je ponekad smiješan. Kao i sve opasne stvari kad se isprazne u svojoj ispraznosti. Bijes možda najviše voli bezazlene. O tome bi se moglo ispričati zaista nebrojeno mnogo priča. Koliko ste samo puta vidjeli kako se dva dobra prijatelja ili čak dva brata iz šale potuku. Iz šale – tako se kaže. A da li je baš tako? Prijatelj prijatelju, iz šale, naravno, udari klepku. Ovaj mu, opet iz šale, uzvrati čvrgu. Toliko puta ste to vidjeli da bi se priča unaprijed mogla nazvati monotonom.

A sad da vas upitam: Ko je opalio onu prvu klepku u glavu jednog od prijatelja? Odgovor je: Bijes. Ko je uzvratio čvrgom još jače? Mislim da se već dosjećate odgovora: drugi Bijes. I tako, dva se bijesa igraju, a prijatelji jakim udarcima premlaćeni kao volovi u kupusu (ili kelju možda, brokoliju, ali o tom kasnije, to nije značajno za ovaj zapis).

Prijatelji boluju svoje rane (pitanje je jesu li još uvijek prijatelji?), a bjesovi odoše dalje, jer ovdje više nemaju šta raditi. Čuvajte ih se. Najopasniji su kad tako siti i izdovoljeni šeću ulicama.

Kao u onoj priči: Ide jedan Bijes ulicom…

 

PROČITAJTE I...

Trezveni ljudi ne mogu se načuditi količini pesimizma i crnila koje se širi bosanskim medijima, dok se u Hrvatskoj tresu ekonomski temelji zbog afere “Agrokor”, koja svakodnevno dobiva nove forme stvarajući sve veće i pogubnije posljedice – ekonomske, političke i sigurnosne. Zvijer koju je hrvatska država svojim nerazumnim tetošenjem “Agrokora” i njegovog lažnog rasta uzgojila polahko se oslobađa i teško će ju biti zaustaviti

Doktori su rekli da je duša u mozgu, a ne u srcu, a njen se mozak bio ugasio. Sada su pritiskali porodicu da potpiše dokument kojim odobrava isključivanje s aparata. Ionako će je isključiti, prije ili kasnije. Za prije, trebaju potpis porodice. Nisu znali šta da rade. U tom očaju, u toj mori, upitali su me, nakon što me je domaćin predstavio kao gosta s “Islamskog fakulteta”, za mišljenje. Izgubio sam se: kako da dam ad hoc “mišljenje” o nečijem životu, ili, tačnije, o smrti

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!