Specijalni rat protiv Bošnjaka: Izmjenom Izbornog zakona do raspada BiH

Naslovnica Globusa i Lučićev pamflet u njemu o Izetbegovićevim “askerima” kulminacija su tvrdnji i politike zvaničnog Zagreba u posljednjih godinu dana o nekakvoj islamskoj opasnosti i kalifatu koji se rađa na granici Hrvatske. Ovakve analize i članci, garnirane komentarima čitaoca koji Bosance i Hercegovce nazivaju “kozojebima”, objavljeni su u svim vodećim hrvatskim medijima, izuzev časnog izuzetka riječkog Novog lista

“Načinom svojstvenim nedarovitom i nezrelom političaru lišenom osjećaja za obzir, mjeru i odgovornost, zaprijetio je Bakir Izetbegović usred Zagreba Hrvatima u Bosni i Hercegovini konfliktom i ratom.” Piše to u posljednjem broju zagrebačkog tjednika Globus povjesničar-amater i špijun-profesionalac Ivo Lučić, prebacujući odgovornost za stanje u BiH u krilo člana Predsjedništva BiH iz reda bošnjačkog naroda.

U posljednje vrijeme Ivo Lučić najeksponiraniji je član ljubuškog klana Lučića, koji je u Hrvatskoj i BiH itekako poznat po kriminalnim radnjama u najcrnjem periodu tranzicijske privatizacije. Lučić je u posljednjih godinu dana zvijezda kako hrvatskih, tako i nekih medija u BiH. Na zadatku peglanja i iskrivljavanja povijesnih činjenica, Lučić dosljedno krivicu za rat u BiH, ratne zločine, ali i poslijeratne odnose Bošnjaka i Hrvata u BiH pokušava ne samo izjednačiti nego i prebaciti na stranu Bošnjaka, naroda kojeg optužuje za viktimizaciju.

U sramnom pamfletu objavljenom u nekada uglednom zagrebačkom listu, Lučić ide toliko daleko da Izetbegovića upoređuje s Radovanom Karadžićem iz 1991. godine, a Bošnjacima natura odgovornost i za žrtve koje su padale u osmanskim osvajanjima prije 200-300 godina.

LUČIĆEV PAMFLET

Nabacao je tako na nekoliko strana Lučić u svom radu svega pomalo, u tom se bućkurišu našlo mjesta i za broj Bošnjaka koji su učestvovali u bici na Mohaču, podsjeća na “bitke pod Klisom, Bečom, Sigetom ili Sentom”, u kojima je sudjelovao i izginuo veliki broj “bosanskih gazija” i pita jesu li te bitke “genocidi nad ‘našim narodom’ ili su to osvajački ratovi i eventualno ‘genocidi’ nad tamošnjim stanovništvom”. Dotakao se malo i Pelješkog mosta, tvrdeći kako je granični spor između BiH i Hrvatske utemeljen na krivotvorenim neumskim / čapljinskim katastarskim knjigama. Piše Lučić i o pravima Hrvata u Bosni i Hercegovini, koja su, kako kaže, osigurana 1993. godine, a oduzeta odlukama visokih predstavnika. Ravnopravnost će Hrvati, kaže Lučić, “teško osigurati kada na bošnjačkoj strani imaju Bakira Izetbegovića i slične političare koji ne mare za ustave, zakone i demokratske procese, a kod svog naroda grade osjećaj infantilnosti, nedužnosti i viktimizacije po kojem su oni isključivo nevine žrtve, a drugi su isključivo zločinci.”

Kako bi poentirao u svom nebuloznom članku, Lučić tvrdi kako je nedavno objavljena snimka djece iz kampa kod Tešnja, kojeg je organizirala skupina nazvana “Asker”, odgovor na “poziv” Atifa Dudakovića iz maja prošle godine kada je u Luksemburgu pozvao mlade Bošnjake da se naoružaju. “A što to dolazi, možemo pretpostavljati i eventualno zaključivati iz prijetnji ratom koje sve češće i otvorenije šalju bošnjački političari i ratni zapovjednici, iz ciljeva obuke koju u zemlji i inozemstvu provode razni ‘askeri’, iz nefunkcioniranja institucija BiH te iz kukavičke i licemjerne šutnje međunarodnih organizacija i europskih država koje su ‘garant provedbe Daytonskog sporazuma’ i očuvanja mira”, “misli” Lučić.

Naslovnica Globusa i Lučićev pamflet u njemu o Izetbegovićevim “askerima” kulminacija su tvrdnji i politike zvaničnog Zagreba u posljednjih godinu dana o nekakvoj islamskoj opasnosti i kalifatu koji se rađa na granici Hrvatske. Ovakve analize i članci, garnirane komentarima čitaoca koji Bosance i Hercegovce nazivaju “kozojebima”, objavljeni su u svim vodećim hrvatskim medijima, izuzev časnog izuzetka riječkog Novog lista. Nema prevelike razlike u istupima hrvatskih političara i tamošnjih analitičara u udarnim terminima informativnih emisija od stavova kakvi su recentni istupi mađarskog premijera Viktora Orbana, koji je početkom ove sedmice, pričajući o migrantima i kontroli granica, kazao da će većina evropskih zemalja postati muslimanska. “Nacije će nestati, Zapad će pasti, a Evropa uopće neće shvatiti da je okupirana”, smatra Orban.

Hrvatska je predsjednica svoju tvrdnju o islamskoj prijetnji na granici s Hrvatskom, samo sat i po vožnje od Zagreba, kako to vole potcrtati urednici zagrebačkih medija, prvi put iskazala u razgovoru za američki list Defense News. Tada je ustvrdila kako je “nestabilnost u Bosni i Hercegovini najveća prijetnja Hrvatskoj”, te da se “islam kakav smo znali u BiH mijenja, postaje radikaliziran”. Znala je, naravno, hrvatska predsjednica da religija ne može postati radikalna ili radikalizirana, mogu to biti samo oni koji je prakticiraju, no nije ju bilo briga za to. Svojom je izjavom zakotrljala grudu koja je brzo postala lavina i mainstream u hrvatskim medijima. Nekoliko nedjelja poslije, ponukan takvim stavom Grabar-Kitarović, sin Franje Tuđmana, član Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost Sabora Hrvatske Miroslav Tuđman izjavio je, misleći na terorističke napade u nekoliko evropskih gradova, kako “ovo što se sada događa po Europi, to se događalo u BiH devedesetih godina. Bio je to začetak današnjeg islamskog terorizma”.

Tuđman junior dobro zna o čemu priča. On samo ponavlja ono o čemu je prije dvadesetak godina govorio njegov otac tokom sastanaka 1993. godine s tadašnjim čelnicima “Herceg-Bosne”, kada im je objašnjavao svoje teze o islamskoj državi i Bosni i Hercegovini kao mogućoj terorističkoj bazi, što je dokumentirano i prezentirano tokom suđenja Prliću i ostalima u Hagu. Dvadeset i pet godina poslije, te teze kao mantru ponavljaju aktualni hrvatski politički prvaci. Miroslavu Tuđmanu pridružio se novinar Večernjeg lista Hassan Haidar Diab, koji je, analizirajući stanje u BiH i izvještaje OSA-e, napisao kako je “Bosna i Hercegovina zemlja u kojoj radikalni islam vehabijsko‑selefijske ideologije, kakvu nose najkrvoločnije terorističke organizacije kao što su ISIL i Al-Kaida, rapidno raste i iz koje je više od 300 Bošnjaka otišlo na ratišta na stranu terorista u Irak i u Siriju. Zapadne obavještajne službe već duže vrijeme upozoravaju na širenje radikalnog islama u BiH, tražeći od bosanskohercegovačkih političara da pod hitno nešto poduzmu kako bi iskorijenili taj opasni fenomen. Na isti problem u svojem ovogodišnjem izvještaju upozorila je i OSA.”

“NOSITELJI EUROPSKIH VRIJEDNOSTI”

Na tragu takvih stavova jaše zvanična hrvatska politika, potcrtana izjavama Dragana Čovića o unitarizmu, građanskoj BiH i kalifatu. Najmalobrojniji narod u BiH na pragu je nestanka, majoriziran i obespravljen, prestrašen islamskom prijetnjom i najavama novog rata. Nema, dakle, druge no izboriti se za svoj entitet, svoj izborni zakon, svoju televiziju, svoja javna poduzeća, svoju stožernu stranku. Sljedeći logičan korak, nakon tvrdnji o radikalnom islamu, bilo je pokretanje kampanje o izmjenama Izbornog zakona BiH. Kako će to sve skupa, zapravo, izgledati, vidjelo se sredinom marta prošle godine, kada je u Neumu organiziran dvodnevni skup nazvan “Hrvati Bosne i Hercegovine – nositelji europskih vrijednosti”, na kojem se skupilo pedesetak profesora, aktera javnog života i kulturnih djelatnika.

“U dva navrata Bošnjaci su izabrali hrvatskog predstavnika u Predsjedništvo BiH. BiH je izložena novim izazovima, posebno međunarodnog terorizma te prijetećoj migrantskoj krizi. Raste broj ekstremističkih zajednica. U Republici Srpskoj gotovo da nema povratka prognanika i izbjeglica, a u Federaciji BiH nastavlja se majorizacija Hrvata”, kazala je tada u Neumu hrvatska predsjednica, dok je Dragan Čović naglasio kako je Hrvatima namijenjena sudbina nestanka “usporavanjem europskog puta BiH”.

“Ako Hrvati ne postanu ustavno ravnopravni, Federaciji prijeti potpuni razdor, a državi raspad”, vrišti prije nekoliko mjeseci sa stranica Globusa  koji daje velik prostor dvjema “značajnim i spomena vrijednim hrvatskim inicijativama za rješavanje hrvatskoga pitanja u Bosni i Hercegovini”. Prva je, piše novinar Globusa Darko Hudelist, inicijativa Instituta za društveno-politička istraživanja (IDPI) iz Mostara pod naslovom Bosna i Hercegovina – federalizam, ravnopravnost, održivost. Studija preustroja BiH u cilju osiguravanja institucionalne jednakopravnosti konstitutivnih naroda, a druga otvoreno pismo hrvatskog člana Predsjedništva BiH Dragana Čovića odaslano članicama PIC-a i OHR-u, a pročitano pred Skupštinom UN-a.

U istom članku urednik bh. izdanja Večernjeg lista Jozo Pavković, glasnogovornik Dragana Čovića, tvrdi kako bi treći entitet stabilizirao BiH “jer bi riješio pitanje stalnih hrvatskih frustracija zbog majorizacije, ali i ublažio srpsko-bošnjački entitetski dualizam koji blokira sve pozitivne procese u zemlji. Proteklih 20 godina pokazuje da je ovakva dvoentitetska BiH nestabilna i nefunkcionalna i teško da bi bilo kakav preustroj mogao rezultirati većom nestabilnosti i nefunkcionalnosti. Naprotiv.”

Da li će BiH opstati bez izmjene Izbornog zakona BiH, pita se u januaru ove godine i Jurica Kobler, kolumnista Jutarnjeg lista. “U dijelu medija u BiH posljednji istupi hrvatske predsjednice tumačili su se kao pokušaj miješanja u unutarnje odnose, što nije točno. Izvlačile su se riječi iz konteksta, pogrešno su naknadno interpretirane, pa je bilo dosta nervoze i kod Izetbegovića i drugih bošnjačkih političara. Briga za Hrvate, koji su svakako najugroženiji, ne znači i miješanje u BiH, a zahtjev da se poštuje Daytonski sporazum posve je legitiman i opravdan”, piše Kobler. “Stanje u BiH nije dobro, destabilizacija se osjeća na svakom koraku, a Hrvati unutar Federacije već dugo ne vide prostor u kojem se mogu osjećati zadovoljnima. Zato je Izborni zakon izuzetno bitan da novi izbori pokažu da je BiH zaista domovina tri konstitutivna naroda, u kojoj ravnopravno odlučuju o vlastitoj sudbini i sudbini cijele zemlje. U protivnom, ta država nema dugoročno šansu za opstanak.”

Vrlo je zanimljivo i to da se ne optužuje samo Bošnjake za stanje u kakvom se, prema hrvatskim medijima i analitičarima, Hrvati u BiH danas nalaze. Podjednako su, ako ne i više, barem sudeći prema onome što piše Zoran Krešić u Večernjaku, krivi i predstavnici lijevih političkih stranaka. “U praksi se ostvaruje ono što su suarhitekti političkog kaosa i krize osmislili još prošle godine na jednoj od redovitih sarajevskih političkih ‘sećija’ tzv. ljevice koja okuplja SDP BiH, Građanski savez i Demokratsku frontu. Hrvatima ‘oteti’ predsjednika. Po tom scenariju, do sljedećih izbora svaki potez Hrvata ocjenjuje se fašizmom, Bošnjake se straši ‘trećim entitetom’, a manipulacijama ih se radikalizira toliko da manje lošijim rješenjem smatraju Hrvatima nametnuti političke predstavnike”, piše Krešić iz mostarskog dopisništva Večernjeg lista. “Takvu strategiju apsolutne radikalizacije odnosa između Hrvata i Bošnjaka osmislile su i provode stranke bošnjačke ljevice koje svojom mržnjom prema Hrvatima dosežu granice pojedinih diktatora i krvnika iz prošlih desetljeća koji su se također kitili svojim socijalističkim ideološkim korijenima.”

Svi ovi istupi u proteklih godinu dana, jasno je, dio su stalnog pritiska zvaničnog Zagreba, hrvatske predsjednice, Dragana Čovića i njegovog HNS-a te medija bliskih HDZ-u na Bosnu i Hercegovinu kako bi se izmijenio Izborni zakon BiH na način na koji to HDZ želi, kako bi se došlo do federalizacije BiH. Konačno, zašto ne i do njene disolucije?! A takav pritisak nije ništa drugo do povratak politici Tuđmana i Šuška s početka devedesetih godina prošlog stoljeća, politici kojoj je ipak presuđeno u ICTY-u u Hagu. Izjave o islamskim ekstremistima, koordinirana politika HDZ-a BiH i Milorada Dodika, stalna blokada institucija države, prijetnje nekakvim kalifatom i islamskom državom osmišljena su politička i diplomatska akcija kojom se šalje poruka u svijet o današnjoj Bosni i Hercegovini i cijelom jednom njenom narodu.

U toj akciji udruženo i koordinirano djeluju institucije Hrvatske, od obavještajne agencije (SOA) koja plasira falsificirane i izmišljene brojeve o hiljadama terorista na granici Hrvatske do medija koji takve vijesti lansiraju, analizirajući ih i stavljajući ih u širi kontekst dešavanje u Evropi. Ivo Lučić, Hassan Diab ili Jozo Pavković kreštavi su megafoni takve politike kojoj samo oni predviđaju uspjeh.

PROČITAJTE I...

U završnoj fazi sam trećeg izdanja knjige o balkanskom mafijašu Fahrudinu Radončiću, kojom ću javnosti u potpunosti prezentirati koruptivno-kriminalno djelovanje Radončića u BiH i za sva vremena staviti pečat na njegovo kvazipoštenje i kvazipatriotizam koji već decenijama pokušava podvaliti Bošnjacima. Između ostalog, riječ je o dokumentaciji, fotografijama, transkriptima i izjavama iz kojih će javnost jasno vidjeti da se Fahrudin Radončić u BiH bavio špijunažom, u toku rata sarađivao s agresorskom stranom, te kao ratni profiter trgovao drogom, alkoholom, kahvom i slično, a što je nastavio i u kasnijem periodu

Do izbora nam je ostalo još desetak dana, a kampanja se zahuktava. Sve je više plakata s kojih stižu poruke koje bi trebale privući glasače. Političke plakate nije tako jednostavno ni osmisliti ni dizajnirati, ali se teško oteti dojmu da nekima fali mašte i kreativnosti. Analiziramo šta nam poručuju plakati i ostali promotivni materijali političkih kandidata na predstojećim izborima

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!