Specijalni rat protiv Bošnjaka: Cilj je slomiti Islamsku zajednicu

Specijalni rat koji se provodi protiv Bošnjaka ima za cilj posve odvojiti bošnjačku ulemu od bilo kakvog učešća u društvenim i političkim tokovima, a da Islamsku zajednicu baci na margine društva. Pritom se želi ulemu predstaviti kao nazadnu i retrogradnu, a s ciljem da ih se lakše može okarakterizirati kao radikalni element koji je protiv sekularnog društva. Centri koji provode specijalni rat protiv Bošnjaka posve su svjesni značajne uloge koju Islamska zajednica ima za Bošnjake, posve su svjesni da se Islamsku zajednicu ne zove bez razloga “kičmom Bošnjaka”, a upravo je lomljenje kičme jednoj instituciji s neprekinutom tradicijom njihov cilj

Specijalni rat koji se trenutno vodi protiv Bošnjaka fokusiran je, između ostalog, i na islamsku komponentu bošnjačke kulture, predstavljenu kao strano tkivo evropskog identiteta i fenomen koji suštinski onemogućava suživot i progres. Pritom se Bošnjaci svode na neartikuliranu vjersku skupinu, čak i oni među njima koji uopće nisu vjernici. Tome doprinose dva veoma bitna faktora koja imaju mnogo širi kontekst od trenutnih dnevnopolitičkih relacija: politika identiteta na Balkanu i atmosfera islamofobije u Evropi. Nije teško primijetiti da se medijski natpisi, lobističke agende i izjave političara nerijetko temelje na ideološkim matricama devetnaestostoljetne retorike, pri čemu se identitet pojedinca ili zajednice svodi na njegov vjerski aspekt.

U kanonskim epovima srpske i hrvatske književnosti, poput Osmana i Gorskog vijenca, religijski Drugi identificaran je s imperijalnim drugim, pri čemu se Bošnjaci kao narod svode na dimenziju islama i poistovjećuju s Turcima, od kojih su islam prihvatili. Zvanična politika Beograda i Zagreba nije odustala od takvog razumijevanja identiteta ni kroz 20. stoljeće, bilo da se radilo o endehazijskom nazivanju Bošnjaka “cvijećem hrvatskog plemstva”, ili ostavljanja mogućnosti da se izjasne kao Muslimani u nacionalnom smislu u vrijeme komunizma. Štaviše, u Hrvatskoj se trenutno u javnom prostoru Bošnjaci gotovo ne spominju pa ni onda kada se govori o pravima nacionalnih manjina.

Bitno je reći da su Bošnjaci druga po veličini nacionalna manjina u Hrvatskoj, a javni diskurs uglavnom se usmjerava na govor o uspješno riješenom statusu muslimana u Hrvatskoj, misleći pritom na vjerske manjinske modele koji se tiču internacionalno ustrojene Islamske zajednice u Republici Hrvatskoj, što nikako ne može biti izjednačeno s pravima koja bi trebala uživati bošnjačka nacionalna manjina. Ova zamjena teza i njeno uporno i sistematsko apostrofiranje na direktnu je štetu Bošnjaka kao nacionalne, a ne isključivo vjerske manjine, te sugerira da je dio specijalnog rata koji je osmišljen i koji se provodi u Zagrebu.

U lijevo orijentiranim medijima, poput srbijanskog medija Danas, također možemo čitati o Muslimanima, a ne o Bošnjacima. Simptomatično je to što upravo Danas predstavlja otvoreniju stranu srpskog društva, pa ipak ne odolijeva epski kodiranim romantičarskim narativima i stavljanju znaka jednakosti između nacionalnog i vjerskog. Ipak, postoji ogromna razlika između medija kakvi su Danas i Informer, pri čemu je jedina njihova sličnost u odnosu prema Bošnjacima njihovo svođenje na vjersku skupinu.

Ivo Lučić je u posljednjem broju Globusa ustvrdio da su “u sukobu Armije BiH i HVO-a muslimanske snage ubile 1051 hrvatskog civila”, čime je i Armiju BiH označio kao muslimansku vojsku, iako je njen multietnički karakter neupitan. U hrvatskim medijima najčešće se koristi sintagma muslimansko-hrvatski sukob ili rat, što također ide u prilog korištenja unaprijed označenih ključnih riječi. Nosioci evropskih vrijednosti očito su prepoznali i islamofobiju kao jednu od tih vrijednosti, a hrvatska je politička desnica iskoristila islamofobni narativ da bi svoje glasačko tijelo u ulozi zaštitnika plašila neposrednom islamskom prijetnjom.

NEUMORNA KAMPANJA PROTIV BOŠNJAKA

Islamofobni diskurs u hrvatskoj politici i medijima nerijetko je odražavao sveprisutnu islamofobiju u Evropi, još i prije 11. septembra 2001. godine. Iako se taj diskurs do sada manifestirao u različitim intenzitetima, svoj je vrhunac dosegao u posljednjih godinu dana. Od izjave predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović o radikalizaciji islama do posljednje naslovnice Globusa moguće je prepoznati organiziranu antiislamsku i antibošnjačku kampanju. U novembru 2016. godine, mjesec dana nakon formiranja nove Vlade, izjavila je da “islam u Bosni i Hercegovini postaje radikalniji”. Desilo se to nakon sigurnosnog foruma NATO-a, nakon kojeg je predsjednica izrazila zabrinutost zbog toga što se BiH nije “u potpunosti politički emancipirala”. Te su dvije tvrdnje izrečene u istom intervjuu, što navodi na zaključak da je upravo islamska komponenta bošnjačkog bića razlog izostanka emancipacije.

Nakon izjave predsjednice Grabar-Kitarović, uslijedio je tekst u zagrebačkom Večernjem listu, u kojem se autor poziva na navodni izvještaj Državne agencije za istrage i zaštitu, nazvan Žarište vehabijsko-selefijskog prisustva u Bosni i Hercegovini. Ustvari, bio je to pokušaj da se potkrijepe tvrdnje predsjednice i da se ode korak dalje, čak i da se tradicionalna vjerska zajednica muslimana optuži za podršku tim destruktivnim elementima iako svi relevantni autori i eksperti svjedoče da je upravo uloga Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini bila i ostala ključna u prevenciji nasilnog ekstremizma.

Upravo je Islamska zajednica, svjesna globalne opasnosti od terorizma i iskorištavanja islama u njegovo ime, deset mjeseci prije sporne izjave pokrenula otvorenu kampanju integriranja paradžemata u svoj sistem, oštro se usprotivivši rigidnim interpretacijama islama koje su svakako uvozna roba, a ne autentična bošnjačka interpretativna tradicija. Time je, nakon izjave o borbi protiv terorizma koju su u decembru 2015. godine potpisali čelni ljude bošnjačke političke, vjerske i akademske zajednice, Islamska zajednica pokazala da to nije mrtvo slovo na papiru, već agenda djelovanja IZ BiH. Čuvanje integriteta i ovakvog usmjerenja Islamske zajednice u BiH od prvorazrednog je značaja za Bošnjake, što razumijeva i sadašnji reisul-ulema Husein ef. Kavazović. Njegove izjave i uopće javni nastup ni na koji način ne mogu biti upotrijebljeni da bi izvršioci specijalnog rata mogli crpiti nove izvore inspiracije u dokazivanju navodne bošnjačke želje za islamskom državom.

Ni bošnjačka politika ne odaje takav dojam niti inklinira radikalizmu, ali samim time što su lideri deklarirani muslimani koji kreiraju političke, ekonomske, kulturne i sigurnosne procese to smeta i frustrira planere specijalnog rata. Naprimjer, jedan takav slučaj dogodio se kada je član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović tokom 2014. godine u petak, na dan izvršavanja vjerske obaveze džuma-namaza, odgodio sastanak s visokom predstavnicom Evropske unije. Tada je iz tog čina, koji je dio uobičajene rutine muslimana u BiH, stvoren skandal u kojem se pokušalo Izetbegovića prikazati kao radikala kojem je džuma (vjerska obaveza) važnija od države i državničkih obaveza.

Kada je ministar sigurnosti Bosne i Hercegovine Dragan Mektić javno porekao da kao takav postoji izvještaj naveden u Večernjem listu, predsjednica Grabar-Kitarović nije odustala od svojih tvrdnji, nego je dodala kako se “iz tzv. Islamske države u Bosnu i Hercegovinu vraćaju tisuće boraca te da moramo pogledati istini u oči”. Podaci bosanskohercegovačkih sigurnosnih agencija govore da se od početka 2016. godine s bliskoistočnih ratišta u Bosnu vratilo 47 muškaraca, 50 ih je poginulo, a u bosanskohercegovačkoj zajednici u Siriji i Iraku ostalo ih je još 91. Uprkos ovim brojkama, nastavljena je kampanja predstavljanja Bošnjaka kao faktora nestabilnosti zbog islamskog elementa u njihovoj kulturi. Takva je retorika utjecala i na procese u Evropskoj uniji, ali, čini se, ne u smjeru u kojem se nadao politički Zagreb.

BOŠNJACI SU ZA SEKULARNU DRŽAVU

U jeku islamofobne antibošnjačke kampanje u junu 2017. godine ministar unutrašnjih poslova Njemačke Thomas de Maziere na sastanku s reisul-ulemom Islamske zajednice BiH Huseinom ef. Kavazovićem u Berlinu kazao je da podržava uključenje muslimana iz Bosne i Hercegovine u rad Islamske konferencije Njemačke. “Tradicionalni ‘bosanski islam’ s njegovom orijentacijom na multireligijski suživot u Evropi, međureligijski dijalog i jasno odvajanje između države i religije predstavlja pravu podlogu za to”, poručio je De Maziere.

Da Njemačka snažno stoji na tom stanovištu, odbacujući optužbe za radikalizaciju muslimana u Bosni i Hercegovini, potvrđeno je i prošle sedmice. Njemačka obavještajna služba BND nema konkretne indicije o jačanju islamističkih tendencija u Bosni i Hercegovini i na Kosovu, jasna je Vlada Njemačke u odgovorima na 30 pitanja poslanika ljevice u Bundestagu. Njemačka Vlada u svojim je odgovorima na upitnik pod nazivom Radikalni islam u Bosni i Hercegovini i na Kosovu, u koje je Al Jazeera imala uvid, poručila da u BiH i na Kosovu i dalje vlada liberalno poimanje islama i da ništa ne ukazuje na to da bi se to uskoro moglo promijeniti.

Iako se sintagma liberalni islam različito tumači, čini se, Nijemci pod njom podrazumijevaju interpretaciju islama koja ima svoje duboke korijene u evropskom tlu i koja snažno zagovara razdvojenost državnih i vjerskih institucija. Prošlogodišnji izvještaj kojeg je sačinio International Republican Institute, prva međunarodna organizacija za razvoj demokratije, 58% bošnjačkih ispitanika izjavilo je da apsolutno preferira sekularnu državu. Prema ovom istraživanju, rađenom od 4. januara do 3. februara 2017. godine, broj Hrvata koji apsolutno preferira sekularnu državu jeste 56%, a Srba 49%. Iako je broj Bošnjaka i Hrvata koji donekle preferiraju vjersku državu identičan i iznosi 9% (a broj Srba 13%), ipak je svakodnevna medijska i politička artiljerija usmjerena protiv Bošnjaka s optužbama da upravo oni žele islamsku državu. Istraživanje International Republican Instituta teško da može doprinijeti promjeni uvriježenog mita po ovom pitanju, posebno nakon izjave člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda Dragana Čovića, koji je nedavno ustvrdio da građanska BiH znači islamsku državu.

Stoga će Čović i spomenuti izvještaj čitati kao potvrdu rastuće islamizacije bosanskohercegovačkog društva. Važno je naglasiti da se u Čovićevom slučaju ne radi tek o političkoj retorici, već o konkretnom političkom programu koji se ogleda u opstruiranju funkcioniranja države, što u teoriji predstavlja jedan od elemenata specijalnog rata. Upravo je Čović prije nekoliko dana ponovo izbjegao potpisivanje ugovora između Islamske zajednice i države BiH, iako je ugovor između države i drugih vjerskih zajednica potpisan prije deset godina. Tekst ugovora je usaglašavan, a Čović je imao primjedbe na dijelove ugovora koji se odnose na specifične islamske obrede (džuma-namaz, hadž, iftar i sehur…) i specifičnosti vjerskog identiteta poput mahrame, obrezivanja djece i halal-ishrane. Dakle, Čoviću smeta islam u ugovoru s Islamskom zajednicom.

Bilo bi zanimljivo vidjeti reakcije hrvatske javnosti kada bi bošnjački član Predsjedništva odbio potpisati ugovor između države i Katoličke crkve, stavljajući primjedbe na hostiju, krst, krštenje i slično. Ne treba posebno napominjati do koje su razine pravoslavna i katolička crkva uključene u nacionalne politike Srba i Hrvata, do te mjere da su mimo svog poslanja čuvanja morala, iskrenosti i čestitosti direktno sudjelovale u opravdavanju i branjenju osuđenih i dokazanih ratnih zločinaca koji dolaze iz njihovih crkvenih redova. S druge strane, specijalni rat koji se provodi protiv Bošnjaka ima za cilj da posve odvoji bošnjačku ulemu od bilo kakvog učešća u društvenim i političkim tokovima, a da Islamsku zajednicu baci na margine društva. Pritom se želi ulemu predstaviti kao nazadnu i retrogradnu, a s ciljem da ih se lakše može okarakterizirati kao radikalni element koji je protiv sekularnog društva. Centri koji provode specijalni rat protiv Bošnjaka posve su svjesni značajne uloge koju Islamska zajednica ima za Bošnjake, posve su svjesni da se Islamsku zajednicu ne zove bez razloga “kičmom Bošnjaka”, a upravo je lomljenje kičme jednoj instituciji s neprekinutom tradicijom i cilj.

ISLAMOFOBIJA KAO INSTRUMENT POTČINJAVANJA

Funkcija islamofobnog diskursa u specijalnom ratu protiv Bošnjaka ne ogleda se samo u označavanju jednog naroda nediferenciranom vjerskom skupinom stranom evropskom tkivu, već, kako nas uči teorija, ima i konkretne političke razloge. Islamofobija je fantomski pojam koji, kako objašnjava Chris Allen u eseju Islamofobija: nova ideologija za medijsku generaciju, “okuplja mnoge i raznovrsne forme diskursa, govora i djelovanja, koji izviru iz identičnog ideološkog jezgra, a to je iracionalni strah od islama”. On se u zapadnim društvima nerijetko temelji na pretpostavci da je čak opravdano biti islamofob, s obzirom na “zbilju” islama i muslimanske kulturne prakse – što podsjeća na opravdavanje rasizma kvazinaučnim tvrdnjama da je crna rasa inferiorna u odnosu na bijelu.

Chris Allen povlači paralele između islamofobije i rasizma, ističući da se oboje širi tamo gdje nema nikakvog opravdanog razloga za tako nešto. Vizualni, verbalni i tekstualni kodovi putem kojih se prenose različita negativna značenja o islamu i muslimanima svakako su fenomen koji se može identificirati kao sveprisutan. Te poruke i kodovi, zapaža Allen, predstavljaju kriterij po kojem se pojedinci i grupe identificiraju, a potom interpretiraju. Zajednička odrednica svih medijskih, religijskih i kulturoloških diskursa o islamu jeste reprezentacija islama i muslimana kao inherentno drugačijih od “nas”.

“Iz ovog se onda izvodi normativ prema kojem su muslimani i islam sami po sebi drugačiji i suprotstavljeni nama, što je proces u kojem se kreira jednodimenzionalno viđenje svih muslimana i shvatanje o njima. U ovom procesu, muslimani i islam označavaju se i homogeniziraju kao nediferencirana vanjska grupa, a istodobno se prisvaja autoritet i legitimnost kroz neupitno uvjerenje da je unutarnja grupa autoritativna i superiorna, iz čega slijedi da ima pravo i da je kadra suprotstaviti se svakoj konkurentskoj ili alternativnoj pretpostavci, argumentaciji ili tumačenju koje bi došlo od vanjske grupe. Otuda ovaj proces opisujemo kao ideološki”, objašnjava Allen.

Ono što se trenutno događa, ispravno je primijetio Oliver Roy, nije radikalizacija islama, već islamizacija radikalizacije unutar koje se veliki broj procesa i problema savremenog svijeta, kao što su migracije, multikulturalizam i problem identiteta, religijski fundamentalizam i reinterpretacija sekularizma, ekonomska kriza, pa i terorizam, neumitno dovode u korelaciju s islamom, koji poslije, u jednom pervertiranom slijedu, biva označen kao generator krize, odnosno radikalizacije.

U tekstu Iz đavoljeg rječnika S. Sayyid objašnjava da se islamofobija javlja u kontekstu u kojem biti musliman ima političko značenje. Ono što islamofobija nastoji disciplinirati, smatra Sayyid, jeste mogućnost muslimanske autonomije, tj. afirmaciju muslimanskog političkog identiteta kao legitimnog historijskog subjekta. Na taj se način u postkolonijalnom dobu ipak osigurava prevlast Zapada nad zemljama s većinskim muslimanskim stanovništvom, i to ne samo u smislu međusobnog takmičenja s njima nego i upravljanja tim zemljama. Praksa neokolonijalizma pripada specijalnom ratu.

Naravno, historijski i politički kontekst u Bosni i Hercegovini drugačiji su od onog kojeg opisuje Sayyid, ali to ne znači da islamofobija ovdje ne služi u iste svrhe. Postoji opravdana sumnja, koju su već iznijeli pojedini analitičari, da islamofobni narativ o vjerskoj radikalizaciji Bošnjaka odgovara nekim centrima moći koji tako nastoje međunarodnu zajednicu okrenuti protiv ideje cjelovite BiH. Bitno je dokazati da Bosna ne može sobom vladati, da tamošnji većinski narod nema kapaciteta za izgradnju nacionalnih i državnih institucija, da se radi o nekoj fanatiziranoj manjini koja je u sukobu s modernošću i da joj treba protektor koji bi je držao pod kontrolom i polahko je civilizirao. A to bi mogao biti i konačni cilj specijalnog rata.

PROČITAJTE I...

Do izbora nam je ostalo još desetak dana, a kampanja se zahuktava. Sve je više plakata s kojih stižu poruke koje bi trebale privući glasače. Političke plakate nije tako jednostavno ni osmisliti ni dizajnirati, ali se teško oteti dojmu da nekima fali mašte i kreativnosti. Analiziramo šta nam poručuju plakati i ostali promotivni materijali političkih kandidata na predstojećim izborima

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!