Spašavanje princa naredbodavca

Očajnička želja Amerike da prestolonasljednik Mohammad bin Salman politički preživi skandalozni akt bez presedana u savremenoj historiji, za koji je u krajnjoj liniji odgovoran po “komandnoj odgovornosti”, jeste sasvim razumljiva. Kao stožer oko koga je izgrađena cijela američka bliskoistočna politika, on je garant izdaje Palestinaca, garant provodivosti gnječenja Irana sankcijama i, na kraju, garant da “čudne” ideje o demokratiji neće uhvatiti korijena na Arabijskom poluostrvu

Koliko je daleko Donald Trump spreman ići u pokušaju da sačuva Mohammada bin Salmana (MbS) na poziciji prestolonasljednika i de facto vladara Saudijske Arabije? Vrlo daleko, ako je suditi po breaking news koju je lansirala američka televizija NBC u četvrtak, 15. novembra. NBC tvrdi da Bijela kuća (navodno) traži način kako da se kurtališe šarlatana iz Pennsylvanije Fethullaha Gülena, implicirajući da je to pokušaj “da se Erdoğan ubijedi da olakša pritisak na saudijske vlasti”. Veliko je pitanje koliko je ta vijest uopće tačna, a narativ, odnosno okvir koji pokušava da nametne u najmanju je ruku površnost (čitaj neznanje) NBC-ovih žurnalista, a u najveću – pokušaj medijske manipulacije. No, o toj paškvili kasnije.

Ubistvo saudijskog novinara Jamala Khashoggija u prostorijama konzulata Saudijske Arabije u Istanbulu jeste događaj koji djeluje kao katalizator u mnogim međunarodnim odnosima. Sjenka rahmetli Khashoggija jasno se vidjela u Parizu, gdje se povodom stote godišnjice potpisivanja primirja kojim je okončan Prvi svjetski rat 12. novembra okupilo sedamdesetak državnika. Sjenka je, prije svega, bila posljedica dobro tempirane objave da je Turska predala snimak Khashoggijevog ubistva vlastima SAD-a, Saudijske Arabije, Njemačke, Velike Britanije i Francuske. Posljedično, turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan u priličnoj je mjeri bio u centru pažnje, a protokol koji je bio pun brljotina na komemorativnoj ceremoniji (pri tome ne mislim samo na mjesto predsjednika Srbije) na večeri mu je dodijelio mjesto pored američkog predsjednika Donalda Trumpa, a naspram domaćina Emmanuela Macrona i njemačke kancelarke Angele Merkel.

KO SVE IGNORIRA SNIMAK UBISTVA

Snimak, dakle, postoji, a reakcije na njega reflektiraju nezgodni položaj “međunarodne zajednice” glede odnosa prema tom ubistvu i Saudijskoj Arabiji. Francuska, koja, čini se, živi u deluziji da ima utjecaja na Salmana nakon što je Macron izvadio iz zatočeništva kidnapovanog premijera Lebanona Saada Al-Haririja i koja ne bi da poremeti svoj izvoz oružja (Macron je poziv Angele Merkel na obustavu prodaje oružja Saudijskoj Arabiji dok se slučaj Khashoggi ne raščisti nazvao “demagogijom”), blago rečeno, pokazala se (opet) drskom. Jean-Yves Le Drian, ministar vanjskih poslova Francuske, optužio je Erdoğana za igranje političkih igara oko ubistva novinara, te ‘ladno izjavio da on uopće nije svjestan postojanja snimka. Ako je kojim slučajem ta “nesvjesnost” u tom trenutku bila činjenica, naime, postoji vrlo mala vjerovatnoća da su ga druge grane vlasti držale u mraku, jedini častan potez gospodina Le Driana bio bi da podnese ostavku.

Naravno, taj pokušaj igranja s pitanjem postojanja snimka, a zahvaljujući ovom skandalu, saznali smo da je dostavljen navedenim zemljama još 24. oktobra, neslavno je propao. Premijer zemlje koja nije na spisku – Kanada – potvrdio je da je kanadska obavještajna služba čula snimak. Na pitanje šta će uraditi tim povodom i da li će obustaviti prodaju oružja Saudijskoj Arabiji, premijer Trudeau izbjegao je odgovor rekavši da se radi na procjeni budućih koraka uz koordinaciju s “međunarodnom zajednicom”.

Previše govori “detalj” da su lideri “međunarodne zajednice” sjedili na rukama devetnaest dana te nisu, niti bi, beknuli o postojanju snimka da to nije učinio Erdoğan.

Još neslavnije propada pokušaj kontrole štete Trumpovog savjetnika za sigurnost Johna Boltona, koji je rekao da “snimak ne povezuje prestolonasljednika s ubistvom”. Hem je u štampu procurilo da se na snimku čuje Maher Abdulaziz Mutreb (jedan od 15 neposrednih izvršilaca ubistva i često viđen u pratnji saudijskog prestolonasljednika) kako telefonom obavještava Sauda al-Qahtanija, tada jednog od najbližih pomoćnika Salmana, da je zadatak obavljen riječima “kaži svom šefu…”, hem je u petak 16. novembra Washington Post objavio da procjena CIA zaključuje s velikom sigurnošću (što je šifra za 100% smo sigurni) da je Salman naredio ubistvo Khashoggija.

Očajnička želja Amerike da prestolonasljednik Salman politički preživi skandalozni akt bez presedana u savremenoj historiji, za koji je u krajnjoj liniji odgovoran po “komandnoj odgovornosti”, jeste sasvim razumljiva. Kao stožer oko koga je izgrađena cijela američka bliskoistočna politika, on je garant izdaje Palestinaca (ma šta tzv. predsjednik Abbas govorio o tome), garant provodivosti gnječenja Irana sankcijama (i mogućih ratnih akcija) i, na kraju, garant da “čudne” ideje o demokratiji neće uhvatiti korijena na Arabijskom poluostrvu (i šire u arapskom svijetu).

Koliko ovo posljednje odgovara EUropljanima tipa Merkel i Macron, vidi se po količini njihovog javno iskazanog poštovanja i obzirnosti prema masovnom ubici koji je u krvi zatro (ili odložio na vrlo neodređeno vrijeme) ideju demokratije u Egiptu. Tretman koji XY puta na slobodnim izborima izabrani Erdoğan dobija rijetko i isključivo kao posljedicu taktike, naprimjer tokom ovog pariskog igrokaza.

POKUŠAJ POTKUPLJIVANJA TURSKE

Svođenje (političkog) ubistva Jamala Khashoggija na adut u rukama Turske u političkoj igri jeste privlačno. Da, realpolitika nas sve u manjoj ili većoj mjeri načini cinicima. No, to možda više govori o onima koji su uvjereni da je to (samo) igra, kao što su to tri potpisane žurnalistkinje NBC-a i/ili francuski ministar inostranih poslova. S nemalo ironije moram primijetiti da taj realpolitički pristup po pravilu dolazi iz zemalja koje vole da trabunjaju o vrijednostima. Ako i prihvatimo da je “igra”, ona je daleko od imbecilne jednostavnosti “vi nama šarlatana iz Pennsylvanije, a mi ostavimo Salmana na miru”, kakva je prikazana u tekstu NBC-a.

Kao prvo, slučaj Khashoggi, unatoč velikom trudu raznoraznih majstora spina da ga takvim prikažu, nikad nije bio stvar bilateralnih odnosa Turske i Saudijske Arabije, a još manje trilateralnih, ako im priključimo SAD. Odavno je slučaj prerastao okvire u kojima bi se mogao dovesti do nekog okončanja dogovorom između tih triju zemalja da se odgovornost Salmana šutne pod tepih, pri čemu bi Turska dobila ne znam kakve ustupke od drugih dviju. Naravno, pokušaja da se Turska “kupi” bilo je i bit će, ali smiješno je pokušavati cijenu svesti na šarlatana iz Pennsylvanije. Još je smješnije predstavljati tog teroristu kao ličnog Erdoğanovog neprijatelja i benignog starčića, kako NBC to čini. Jednačina američko-turskih odnosa mnogo je kompliciranija od toga.

Ne može se negirati da je odnos SAD prema Turskoj omekšao u posljednje vrijeme. Turska je stavljena na listu od osam zemalja koje su (velikodušno) izuzete od obaveze poštovanja nelegalnih i nelegitimnih američkih sankcija prema Iranu. Ustupak? Turska je unaprijed rekla da ih neće poštovati (a nije ni u mogućnosti da ih poštuje).

Ako je nešto bio pokušaj davanja “ustupka” Turskoj, onda je to, rekao bih, previše providno, stavljanje cijena na glave glavnih PKK terorista, nedjelju prije Pariza. Naprasno, SAD su se sjetile da su vođe PKK-a Murat Karayilan (5 miliona dolara), Cemil Bayık (4 miliona dolara) i Duran Kalkan (3 miliona dolara) teroristi koji trideset godina prolijevaju krv turskih građana, te su raspisale darežljive nagrade. Kao da će raspisivanje novčanih nagrada na glave trojice matorih terorista na neki način poništiti činjenicu da su SAD u Siriji najveći saveznici terorističke organizacije kojom ova trojica rukovode, doduše, pod drugom skraćenicom. Uostalom, James Jeffrey, američki specijalni izaslanik za angažman u Siriji i bivši ambasador u Turskoj, nedavno je jasno i glasno rekao da je PYD (tzv. partija demokratske unije) ogranak PKK-a, “samo je nismo proglasili terorističkom”. I “samo” je pomažu kapom i šakom.

Cinik u meni se pita da li je novac za nagrade možda odvojen od onih 100 miliona dolara koje je Saudijska Arabija brže-bolje uplatila za američko ratno angažiranje 16. oktobra, kada je slučaj Khashoggi počeo da se rasplamsava. “Slučajno”, to je bio dan kada je Mike Pompeo putovao u Rijad, a potom u Ankaru u pokušaju kontrole štete slučaja Khashoggi. Naime, to je novac koji je u suštini namijenjen održavanju preimenovanog PKK-a u Siriji na vlasti u dijelovima koje su etnički očistili.

Dok ubistvo Khashoggija zaista djeluje kao katalizator, nepredvidljiv je proces koji katalizira. Činjenica da se ekipa u Parizu odjednom sjetila da se u Jemenu dešava neki rat i da je Saudija odgovorna za neopisive patnje civila koji umiru od gladi i kolere jeste jedna od pozitivnih (ako se tako može reći) posljedica slučaja.

PROČITAJTE I...

Orkestrirana i sveprisutna propaganda najviše je doprinijela tome da Bošnjaci u Hrvatskoj gube svoj politički identitet i tonu u asimilaciju. Ljudi koji slove kao “akademici” i “intelektualci”, kada govore o BiH i Bošnjacima, ne propuštaju priliku Bošnjake nazvati Muslimanima. Vjerski i nacionalni identitet mora se razdvojiti. Prava koja muslimani u Hrvatskoj uživaju svakako su pohvalna i hvale vrijedna, ali priznanje nacionalnog identiteta posve je drugi segment ljudskih prava, jednako bitan kao i vjerski. Ustvari, na sceni je pokušaj nametanja slike da su Bošnjaci zadovoljni sa svojim manjinskim statusom i da isti nije potrebno popravljati niti unapređivati, što je, naravno, daleko od istine

Ermina Lekaj Prljaskaj je saborska zastupnica albanske, bošnjačke, crnogorske, slovenske i makedonske nacionalne manjinu u Republici Hrvatskoj. Ova pripadnica albanske nacionalne manjine politički djeluje u Klubu zastupnika Milana Bandića i podržala je Deklaraciju o položaju Hrvata u BiH. To je bio povod za žestoku reakciju mladog aktiviste i bošnjačkog političara u Hrvatskoj Armina Hodžića. „Politiku koju vodite ne vodite u ime Bošnjaka Hrvatske“, poručuje Hodžić koji je do sada jedini viđeniji Bošnjak u Hrvatskoj, a da djeluje unutar nacionalnih institucija, koji je reagirao na događaje u Hrvatskom saboru. Otvoreno pismo Armina Hodžića prenosimo u cijelosti:

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!