Sokograd gore na stijeni kao kakva zasjeda

Grad je sasječen poput stabla, do panja i žila. Uz ostatke nekadašnjih kula i zidina, očuvane su prostorije koje se nalaze bliže zemlji ili u zemlji. Rastom Gračanice, Sokol je padao u zaborav, i već 1840. godine s njega se odvlače topovi

Stanovnici Sokola, kada je riječ o nastanku ovog srednjovjekovnog grada, potegnut će legendu o tome kako bi rečeno: gdje sleti ptica soko, tu će biti sagrađen grad. Nema odgovora na pitanje ko ga je sagradio, ko je u njemu živio, kako je proveo svoj vijek. Siromašno, a vrline se siromaha ne vide. Historija kao mračan tunel, a desi se i pokoji izuzetak. I još je čudnije kako nije nužno da bude domaći. Tako je putnik namjernik o Gračanici, ali i Sokogradu zapisao:

“U gradu Sokolu, udaljenom od Gračanice sat hoda, povila se u svoje stare zidine – izidane na visokoj stijeni na kojoj je strašno i stati, i još strašnije dolje pogledati, i tu, na toj visini, živjela svoj život kao ptica na grani. I nikakvo se koplje nije moglo gore dohitnuti, i nikakvom strijelom dobaciti – jer, nek tako kažemo: grad je bio na visinama na kojima samo soko leti i zato je valjda i nazvan ‘grad Sokol’. Istorija ga je zapisala kao grad bosanskog kralja Ostoje, odnosno sina njegovog Radivoja, i to ne mnogo pred dolazak Turaka, jedva na koju desetinu godina. I ono što je nama sad jasno jeste da su mu izabrali zgodno mjesto; ono kud su prolazili putevi od Usore i Soli pa tamo na Savu, tj. onda u zemlju Ugarsku. Bio je gore na stijeni kao kakva zasjeda – koja motri dolje na drumove: ko prolazi i kuda prolazi, cilj kakav mu je i šta sa sobom nosi – ako je prijatelj, nek carinu plati, a ako nije, nek se ne vrati.”

I danas se prolazi kroz Sokograd, ali, ulaz je u grad nemoguć, osim ako ne prolazite kroz privatni posjed. Na samom ulazu u grad, gdje je nekada postojao drveni most, sada stoji porodična kuća, primjer koji pokazuje kako opći interes može biti zanemaren, a interes pojedinca, makar bio s pravom, drži sudbinu jednog grada neizvjesnom, ali nije takva sudbina namijenjena samo ovom gradu. Sokograd je odavno ruina koju razgrađuje nemar uz vrijeme kojeg ne oskudijeva. Grad je sasječen poput stabla, do panja i žila. Uz ostatke nekadašnjih kula i zidina, očuvane su prostorije koje se nalaze bliže zemlji ili u zemlji. Rastom Gračanice, Sokol je padao u zaborav, i već 1840. godine s njega se odvlače topovi.

Ali, to što je razoružan gradu nije pomoglo, razaranje grada uzelo je maha tokom Drugog svjetskog rata. U grad se sklonila vojska Ibrahima Pjanića, koji je rodom iz Sokola. Njegovi neprijatelji gađali su grad minobacačkim granatama rušeći njegove zidine. A grad ni kriv ni dužan. Zar postoji išta strašnije nego ispaštati zbog tuđih nedjela uz nemogućnost da dokažeš svoju nevinost? Poslije rata, kamen s grada korišten je da bi se napravila mjesna škola. Grad je postao žrtva. Bosna je puna historije, šta je jedan grad manje od njih tristo pedeset sagrađenih u srednjovjekovlju? Nije to prvo rušenje ovog grada, nego posljednje. Zabilježeno je kako ga je ugarska posada zapalila kada je do njih stigla vijest o padu Srebrnika u osmanske ruke. Zapalila i napustila. Pade Srebrnik, zapališe Soko, nestade Srebreničke banovine. Sokograd je služio Bosni, Ugarima, Turcima, palili ga i rušili i zanavljali i nanovo gradili. Prošlost grada kao da nam govori da na svijetu nema države, carstva, zemlje, uređenja pod kojim bi se čovjek mogao osjećati potpuno sigurnim i sretnim.

Zauzimanjem Sokograda od Osmanlija, vlastelinski dvor Radivoja Kotromanića preuređen je u džamiju, tada nazvanu Fethija. Danas Fethija nema munaru, munara je bila nagrižena vremenom, kao i grad, stanovnici grada srušili su je bojeći se da ne učini “sedždu” na lokalni put. Nedaleko od Fethija džamije postoji nova džamija, tako da Fethija odavno nije u upotrebi. Ali, nasreću, ispričala je ljepšu priču od samog grada, obnovljena je, stara, a kao da je dočekala novu mladost i sada svojom bjelinom obasjava i šutnjom nijemo pripovijeda o prošlim vremenima.

Radivoj je sin kralja Ostoje i brat predzadnjeg bosanskog kralja Tomaša. Sarađivao je s Turcima, a protiv svog brata, šuškalo se da je brata otrovao. Možda opravdano s obzirom na okolnosti koje su vladale na samom kraju bosanske nezavisnosti, gdje su dva posljednja bosanska kralja Tomaš i Tomašević, prihvativši kršćanstvo, vršili progon vlastitog bogumilskog stanovništva. Ili je Radivoj slika, lice i ogledalo današnje politike gdje je bilo kakav lični interes često jači od krvnog srodstva. Ko zna!?

Sam Radivoj bijaše zadužen za odbranu Bobovca, a izdao je Bobovac nakon tri dana borbe, nakon predaje grada očekivao je nagradu. Sultan ga je “nagradio”, smatrajući da se ne može vjerovati nekome ko je izdao svog gospodara. Završio je poput zadnjeg bosanskog kralja i svog bratića Stjepana Tomaševića. Kraljevi Tomaš i Tomašević progonili su bogumile, protiv njih se okrenuo i izdao ih Radivoj, Radivoju presudio sultan, šta kazati, nego začarani krug. Ne ide zlo raditi, a dobru se nadat. Stanje slično današnjem, teško se mijenjamo. Radivojevog sina Matiju Radivojevića, posljednjeg poznatog Kotromanića, Mehmed Fatih postavio je za “kralja” Bosne, ali ne zavrijedi ljubav Bošnjana.

PROČITAJTE I...

“Mogla sam i ja otići kao i mnogi. Nije ova država lahka za život, ali i studenti iz Njemačke idu u Francusku da studiraju, odlaze ljudi odsvakuda, traže nešto bolje. Ali ti kao insan ne možeš pobjeći od sebe, možeš samo ponijeti dio sebe. U ovoj situaciji ne treba bježati, po čemu smo mi poznati, nego treba rješavati probleme, treba ovdje najbolje što možeš raditi svoj posao. Možda bi nam, kada se ne bismo predavali olahko, bilo bolje”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!