ŠOK U RATU, ŠOK U MIRU

Sudbina se poigrala s našim herojem Šokom. Dvije-tri godine prije agresije na našu zemlju, u Sarajevo je došao iz Kumanova, odmah nakon smrti majke. Čim je počeo rat, priključio se Drugoj motorizovanoj brigadi. Svi ga se sjećaju kao malehnog, plavokosog i povučenog borca koji nije mnogo govorio, ali se vidjelo da je okretan i veoma snažan za svoju konstituciju. Ono što bi neko okom, Šok bi skokom, kako bi se to reklo u narodu. Šta sve može, vidjelo se u prvim diverzantskim akcijama. Zato su ga i prozvali Šok. Prošao je kroz teška životna iskušenja, a onda se našao na ulici, bez posla, ostala mu je samo pomoć dobrih ljudi

U prvoj ratnoj 1992. godini, polovinom decembra, mnogo se pisalo o jednoj akciji diverzantske čete tadašnje Druge motorizovane brigade sarajevskog korpusa na brdu Žuč, predjelu Visa iznad Sarajeva, u kojoj se istakao diverzant Hadžo Arslani, poznatiji po nadimku Šok. Autentičan tekst s izjavama boraca koji su učestvovali u ovoj akciji objavljen je tada u Biseru, novini ove brigade, naslovljen Pet minuta dramatičnog okršaja. Riječ je o akciji u kojoj su diverzanti trebali dopuzati do četničkih rovova prije svanuća, a onda u trku zauzeti njihova dva uporišta na Visu. Tih dana borci Druge motorizovane brigade razmjenjivali su vatru s četnicima, pa su znali da oni imaju ubojito oružje zvano “sijač smrti”. Po mraku su morali dopuzati što bliže rovovima kako četnici ne bi imali vremena upotrijebiti ga. O ovoj akciji opširno sam pisao u novini Muslimanski glas krajem decembra devedeset i druge, ali i onoj ranijoj o oslobađanju Mijatovića kose.

NE PUCAJTE, TO JE ŠOK

Kada su naši diverzanti dopuzali do rovova, trebalo je ustati i potrčati. Neko je to prvi trebao učiniti. I tada se podigao Hadžo Arslani zvani Šok. Ustao je i počeo bacati bombe u dva rova u kojima su bili četnici, a onda je odlučno utrčao u prvi rov. I danas su mu žive slike ovog događaja:

“Čim sam uletio u rov, počeo sam pucati, ne prestajući, a četnici su bježali na sve strane. Jedan od njih bacio je ‘sijač smrti’ te je i on pobjegao. U bijegu me jedan od četnika ranio, a meni je nestalo municije. Nisam smio stati, bacio sam automatsku pušku i uletio u drugi rov. Svi su bježali, ali me čekao jedan, pogolem. Malo sam mu bio iznad pasa. Puška mu se zakočila, pa nije mogao okinuti. Iako sam bio ranjen, bacio sam se na njega, pušku mu bacio iz ruku, ali me on uhvatio za vrat i počeo daviti uz zemljani zid rova. Pritiskao me sve više, a ja sam mu pokušavao razdvojiti ruke. Tada sam pomislio: On ili ja. Pustio sam mu ruke i desnom šakom svom snagom, ni sam ne znam odakle mi, snažno ga udario u stomak da je on izgubio dah, pa se odvojio od mene. Ja sam mu priletio dok nije došao sebi i glavom udario u njegovu tako da sam osjetio da sam mu nos spljoštio, krv mu šiknula. Onako poluonesviješćenog gurnuo sam ga na vatru oko koje su se u noći grijali. On je pao i počeo ječati, a ja sam se vratio u prvi rov, pokupio ‘sijač smrti’ i izašao da vidim gdje su moji. Još nije bilo ni svanulo. Kao kroz maglu sam čuo: ‘Ne pucajte, to je Šok!’ Kada su mi vidjeli onako uspravnog ispred rovova sa ‘sijačem smrti’ u rukama, svi su bili šokirani. I moj komandir Pik bio je šokiran. Onako ranjen, krenuo sam do Štaba Brigade, da me tamo previju, a moji su otišli za četnicima.”

Nedavno, nakon 25 godina, prvi put sam vidio Šoka. Stajao je ispred ulaznih vrata Općine Novi Grad i otvarao vrata onima koji izlaze i onima koji ulaze. Ne bi li mu dali marku, dvije, pet. Izlazeći, ubacih mu u ruku petomarku i odoh. Nisam ga prepoznao. I kako bih nakon toliko godina. Preda mnom je bio starac bliži šezdesetoj, oćelavio, bijele zapuštane brade, u oronuloj odjeći, mnogo većoj od njega. Ali, bio je dostojanstven, svako bi to zapazio. Otvara vrata, a ne pruža ruku, osim ako ga se – sjete.

Kada kamermanu Azemu Sućeski ispričah priču o jednom starcu i kako otvara i zatvara vrata općinarima, on se raspriča kao da je svaki dan bio s njim. Podsjeti me na Šoka sa Žuči. U ratu su bili u istoj brigadi, ali sudbina se poigrala s našim herojem Šokom. Dvije-tri godine prije agresije na našu zemlju, u Sarajevo je došao iz Kumanova, odmah nakon smrti majke. Čim je počeo rat, priključio se Drugoj motorizovanoj brigadi. Svi ga se sjećaju kao malehnog, plavokosog i povučenog borca koji nije mnogo govorio, ali se vidjelo da je okretan i veoma snažan za svoju konstituciju. Ono što bi neko okom, Šok bi skokom, kako bi se to reklo u narodu. Šta sve može, vidjelo se u prvim diverzantskim akcijama. Zato su ga i prozvali Šok. Sve je uvijek šokirao, i one svoje, a i one druge, da tome nije bilo kraja. Ovaj tihi, ćutljivi, plavkasti borac. Kao da u njemu nije bilo nimalo straha, ili ga je vješto prikrivao.

Dogovorih se s kamermanom Sućeskom da se druži s njim i da ga fotografira dok nije pao snijeg, kako bismo u fotografijama znali gdje i kako živi. I nakon tog njihovog druženja, zaključismo da se čitav njegov život može svesti u nekoliko rečenica. Prošao je kroz teška životna iskušenja, a onda se našao na ulici, bez posla, ostala mu je samo pomoć dobrih ljudi. Spava u ratom devastiranim srpskim kućama na Žuči, koje nemaju ni vrata niti prozora. Bez ikakvog namještaja. Vatru loži na podu, a od dima mu plafon i zidovi brzo pocrne. Loži kredence i ormare koje dovlači sa smetljišta. Ono što isprosi bude mu za dva obroka. Posljednjih godina bježi od ljudi, pogotovo onih svojih boraca koji ga hoće podsjetiti kakav je bio diverzant. Ne može to više slušati. Stid ga onog šta su oni sada, a šta je on. I odlazi, bježi. Grije se najviše u tramvaju, do kasno u noć, a onda trkom u neku od devastiranih kuća na kojima piše “PRODAJE SE” i gdje stoji upisan broj mobilnog telefona.

LJEKARI SU SE BORILI ZA NJEGOV ŽIVOT

Bilo mu je najteže u prvim godinama nakon rata. Spucao ga posttraumatski sindrom da mu se nije mogao oduprijeti. Izlaz je tražio u alkoholu. Mnogi ga se danas sjećaju kako se u jednoj kafani do ponoći “ubijao” alkoholom, a onda bi teturao ni sam ne znajući kuda. Slučajne prolaznike pozdravljao je imenima svojih diverzanata čije mu akcije nisu izlazile iz glave. Dok je u noći zvao svoje borce, neko mu je u toj noći nešto opsovao. Šok je mahinalno spustio ruku u džep i izvukao ručnu bombu koju je prethodnog dana našao u kontejneru, tražeći drvenu ambalažu da u kući potpali vatru. Čim je izvukao bombu iz džepa, ona je pala pred njega, a on se sagnuo za njom. Geleri ove bombe rasporili su mu glavu i tijelo. Radnici Hitne pomoći prebacili su ga u KCUS. Četiri dana i noći bio je u komi, a ljekari su se borili za njegov život.

Kada je već mogao ustati iz kreveta, ljekari su mu donijeli hrvatske novine u kojima je pisalo da je on u Hrasnom htio baciti ručnu bombu na vrata tadašnjeg predsjednika Federacije BiH Karla Filipovića. Ovo ga je ponovo bacilo u komu, ničega se nije sjećao. Na izlasku su mu doktori napisali dijagnozu “posttraumatski sindrom” koji se razvijao u pravcu neuračunljivosti. Jedan postariji doktor ga je ispratio iz bolnice, rekavši mu: “Hadžo, rat je završen. Sada smo u miru, a tebi su tvoje ratne akcije još u glavi. Moraš se liječiti.”

Prije više godina, dok je ministar za boračka pitanja bio Nedžad Ajnadžić, ovo ministarstvo mu je pola godine plaćalo boravak u Domu penzionera “Green” u Hrasnici, ali je odustalo, jer je boravak sa svim uslugama iznosio oko hiljadu maraka, što je bilo previše, pa su prekinuli.

“Za ove pare što smo do sada platili mogli smo ti platiti kiriju u nekoj garsonijeri za dvije godine”, rekli su mu u Ministarstvu. Ostalo je da se potraži drugo rješenje. I u državnom Domu staraca u Nedžarićima mora se plaćati penzijom, ili im ponuditi neko drugo rješenje. A Šok nema, naravno, penzije, a u ratu je izgubio sve papire koje je donio iz Kumanova, pa onda ga danima šalju iz kancelarije u kancelariju. Njemu sve ovo dojadi, već je u godinama, sve manje mu ostaje damara za ovu borbu u miru, pa mu je ostalo da se navikne na svoje beskućništvo. Nikome se više i ne žali.

Ispred Općine ga sretoh, bio je u “poslu” pa ga nisam htio ometati. Samo mi pokaza donji džep koji je “nabekao”. Promrmlja: “U tržnici na Otoci Semir mi je dao pola kilograma kaurme i komad sudžuke…”

PROČITAJTE I...

“Druže hodža, velike muke su me snašle i nema gdje nisam išao i na čija vrata udarao. Da ti skratim, mnogo ljudi mi je reklo da mi samo ti možeš pomoći, pa, evo me, pomagaj, ako Boga znadeš!” Hodža se još nije uspio ni snaći, a drug milicajac već je pričao kako mu se po kući dešavaju svakojake stvari; te mu se nešto prolije ili slomi, te mu je dijete hasta, te krava neće da spusti vime...

Sve liči na dobro poznati velikosrpski narativ o jadnim kmetovima i hrabrim hajducima koje ni krive ni dužne mrske zaptije udaraju na muke u “turskim” zindanima i tamnicama ili na šovinističku propagandu iz prošle agresije o “500 logora za Srbe” i bacanju “srpske nejači” lavovima u Pionirskoj dolini.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!