SNJEŽANA, UMRO JE TITO

Povodom odavno prežvakanih dilema o tome govore li Bošnjaci, Hrvati, Srbi i Crnogorci zajedničkim jezikom, ili je riječ o tri-četiri zasebna jezika, čuju se i neki ljekoviti i spasonosni prijedlozi da se četiri bivše jugoslavenske zemlje odreknu svojih naziva jezika i da im se jezik zove baš samo tako: jezik. Jadna ti majka, naše će se države spasonosno zvati, samo tako: države. Ali, ne možemo tako u Evropu

Dobro ste nam došli, kad već imate kome doći. Mi smo baštinici tolerancije. Poznata je naša gostoljubljivost. Prava bosanska. Nećemo vas ni pitati jeste li nam šta donijeli niti ćemo vas, ne daj Bože, gledati pognutim pogledom. Nećemo gledati ni šta nosite jer svoje goste ne dočekujemo spuštenog pogleda, mi goste dočekujemo pogledom u oči. I znate već šta vam slijedi: krmeljuša, dočekuša, razgovoruša!

Kahvenisat ćemo do mile volje. Da, da, do mile i drage volje. Sve dok je ima. A, i naša je sofra bogata, hrane kod nas ima na pretek. Nemojte, molim vas, ni slučajno sa sobom nešto da nosite. Svoje sendviče, ako vam se toliko već mile, metnite lijepo u džep, pa čuvajte za ne daj Bože. A, ionako se sve to usput ubuđa ili, kako bi možda neki rekli, obuđavi. Zato su najbolje svježe ideje. Hranit ćete se kod nas, a kod nas svježih ideja i taze sofri nikada nije falilo. Znaju to blage i umilne ruke nježnih bosanskih majki, blagog srca, bistrog oka i brzog uma.

A, zna li ko, otkad je bosanski sataraš? Ako ne, barem znate otkud hašure ili po čemu je i otkad ašura?

Ne znate? Ma, ima tu svašta nešto. Ašura je baš po tome i poznata. Pa, ko voli, bujrum!

Evo, recimo, u Republici Bosni i Hercegovini u službenoj je upotrebi “standardni književni jezik ijekavskog izgovora njenih konstitutivnih naroda koji se imenuje jednim od tri naziva bosanski, srpski, hrvatski.” Službeni list RBiH, Sarajevo, 1. septembar 1993. – recept prepisan iz bosanskog Ustava.

No, sada je samo pitanje koliko je ko vješt kuhar. A zakuhalo se, i to podobro.

Evo, moja malenkost mi dopušta da kažem da je od 1993. godine kod nas propisan JEDAN standardni jezik s tri NAZIVA, što će uglavnom kao zdravo za gotovo uzeti i sve ine kuharice. I kuhari.

Koliko su nas Amerikanci stajali, mi ni sami više ne znamo, ali evo i na bjelosvjetskim katedrama, primjerice na Univerzitetu u Washingtonu, Chicagu, Arizoni, Princetonu…, na njihovim katedrama za slavenske jezike imamo službeni naziv BCS (Bosnian, Croatian, Serbian). Ali, ne lezi vraže, u Pitsburgu je B/C/S.

Vratimo se na bosanski Ustav.

U RBiH u upotrebi je “standardni književni jezik njenih konstitutivnih naroda”. A-ha! U upotrebi je dakle standardni jezik jednog konstitutivnog naroda, standardni jezik drugog konstitutivnog naroda i standarni jezik trećeg konstitutivnog naroda. Onda i jeste logično da se koristi samo “jedan od tri naziva” i da se jezik konstitutivnih naroda “imenuje jednim od tri naziva bosanski, srpski, hrvatski”.

Ili, znate već kako to pravnici rade, može i ovako i onako. Takav je i Dayton, i ovako i onako. Zato ga sad malo preskačemo!

Ali čekajte, na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu imamo Odsjek za bosanski, hrvatski i srpski jezik, a opet, gimnazije u Kantonu Sarajevo predmet maternji jezik imenuju kao Bosanski, hrvatski, srpski jezik i književnost. Je li ovo u gimnazijama jedan naziv za jedan jezik u kojem nisu ispoštovana pravila nabrajanja pa imamo ove rogobatnosti sa zarezima?

Također, mi imamo i jedan priručnik za pravopis i gramatiku u čijem naslovu stoji da je to priručnik bosanskog/hrvatskg/srpskog jezika, ali se u samom priručniku daju posebna rješenja uvažavajući posebnosti i bosanskog i hrvatskog i srpskog.

Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu studiraju studenti (iz) svih naših naroda, i tu se mogu steći diplome i za bosanski, i za hrvatski, i za srpski jezik. Bosanska tolerancija. Također, na drugim bosanskohercegovačkim fakultetima na kojima se izučava bosanski jezik možete steći diplomu i za druga dva. Nažalost, zato u Bosni i Hercegovini također ima i univerziteta na kojima se naš maternji jezik izučava, ali nikako ne dopuštaju da se zove bosanski.

Onda nam se jave bure i oluje, pa uzburkani valovi vele da mi propagiramo nacionalizam, proglašavaju nas nacionalistima i šta ti ja znam sve ne. Preklinjem ih, nek ne dolaze gdje se uči bosanski. Bolje bi im bilo da odu ondje gdje se ne uči. Ondje će već imati kome doći. Može biti da će ondje lakše naići na plodno tlo, tlo u kojem rastu samo srpski i hrvatski. Ili, kako to spasonosno i sjetno, tolerantni nenacionalisti vele: srpskohrvatski. I poslije Tita, Tito!

Prethodni članak

Iz Rusije s ljubavlju

Sljedeći članak

MUKE PO STEĆKU

PROČITAJTE I...

Iako je pogrešno pretpostaviti da postoje samo dva jasna, jednostavna i međusobno suprotstavljena skupa uvjerenja o patriotizmu, za ovu priliku možemo prihvatiti takvu simplificiranu binarizaciju: na jednoj strani gledanje specifično za 19. stoljeće i veći dio povijesti (patriotizam kao neupitna vrlina), a na drugoj suprotno stanovište, koje je šezdesetih godina 20. stoljeća ponekad izražavano sa zapanjujućom jasnoćom – patriotizam je porok

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!