Snježana Kordić i njeni patuljci

Premda nastoji očuvati privid djelovanja u ime jezikoslovne znanosti, i Snježana Kordić, skupa sa svojim sljedbenicima i oponašateljima, s objema nogama iskoračila je iz polja znanosti i prepustila se čarima ideologije i politike, premda se na njih, kobajagi, obrušava u svojim istupima

Najduža opsada u bosanskohercegovačkoj povijesti nije ona koja je od 1992. do 1995. godine bila položena oko glavnog grada države, već opsada bosanskog jezika, koja traje, evo, čitavo stoljeće. No, za razliku od vojne opsade Sarajeva, koju su provodile snage pod jedinstvenom komandom, u opsadi bosanskog jezika učestvuje heterogena skupina i regularnih i bašibozučkih trupa koje su često i međusobno suprotstavljene i koje se ujedinjuju tek na krhkoj osnovi neutemeljenog vjerovanja u vlastitu superiornost i pozvanost da drugome određuju polje njegove slobode. Kao i sve druge opsade, i ova je položena s kružne osnovice, no, veoma je lahko razlučiti glavne pravce, odnosno sektore na tom frontu.

Kafanskim doskočicama protiv bosanskog jezika

Na prvom pravcu nastupaju najprimitivnije snage. Na njihovom se čelu u ovom trenutku nalazi predsjednik RS‑a Milorad Dodik, a njihovo djelovanje svodi se na histerično i inadžijsko podvriskivanje da bosanski jezik ne postoji, odnosno da ga oni ne priznaju kao takvog. Ogromnu grešku počinit će onaj koji se upusti u bilo kakvu diskusiju s takvim subjektima i samo će uludo gubiti snagu i strpljenje, jer kakve razložne diskusije može biti s onima koji su usput pokupili par kafanskih doskočica i mudrolija, pa na njima grade svoj vulgarni i nazadni svjetonazor. Uostalom, dovoljno je poslušati bilo koje javno obraćanje Milorada Dodika, pa se izravno uvjeriti da taj subjekt uopće ne govori onim što je standardizirani srpski jezik, već nekakvom nakaradnom dijalektalnom papazjanijom, pritom izgovarajući sintagme kao što su “nacionalna inteligencija” ili “RS kao brana hrišćanske Evrope”. Jedino što takvima vrijedi jeste poručiti sljedeće: Gospodo, ime jednog jezika nije unutarjezičko, a za vas takve kakvi ste ni političko pitanje. Za vas je ono – sudsko pitanje. Umjesto diskusije s vama nesposobnima da shvatite prosti aksiom koji kaže: bosanski jezik se zove tako jer ga tim imenom nazivaju njegovi govornici, vidimo se na sudu, dakle na tekovini civilizacije čija je uloga, između ostalog, ograničavanje djelovanja anticivilizacijskih i opasnih elemenata koji kao uvjet vlastitog postojanja i vlastite slobode vide kroz osporavanje postojanja drugog i ograničavanje njegove slobode.

Razumljivo je to što kod dijela govornika bosanskog jezika zloćudne invektive jednog Milorada Dodika i njemu sličnih zloduha izazivaju ogorčenje i revolt, pogotovo kada one dolaze s pozicija političke moći, ali malodušje i kuknjava neće biti od naročite pomoći. Ideja i biće bosanskog jezika preživjeli su i teža iskušenja, pa će preživjeti i ovaj atak, koji izgleda silovit jer je sirov, vulgaran i primitivan, ali koji je svoju snagu davno potrošio i sada služi samo kao potvrda izbezumljenosti onih koji smatraju da im njihova etnička pripadnost i njihov privremeni društveni položaj daju za pravo da zahtijevaju priznavanje svog otužnog neznanja kao društvene norme. I posljednji popis potvrdio je ono što je već četvrt stoljeća općepoznata činjenica – da je svijest o utemeljenosti bosanskog jezika kao samostojnog sociolingvističkog fenomena u potpunosti sazrela među govornicima tog jezika. To znači da ovdašnji lingvisti ne trebaju rasipati snagu na uvjeravanje građana Bosne i Hercegovine u pravo tog jezika na postojanje, a već smo utvrdili da nema nikakve koristi od raspravljanja s vulgarno-mitomanskim subjektima sublimiranim u liku Milorada Dodika. Najveća korist od njih bit će ako pomognu nadležnim organima da se bolje pripreme za procese protiv onih koji krše zakon tvrdnjom da bosanski jezik ne postoji te aktivnijim učešćem u svjetskoj lingvističkoj zajednici.

Jezikoslovna senilna gerijatrija Srpske akademije nauka i umetnosti

Na drugom opsadnom sektoru raspoređene su formalno regularne trupe, predvođene jezikoslovcima iz Srpske akademije nauka i umetnosti, a taktika za koju su se opredijelili jeste negacija zasebnosti bosanskog jezika i njegovo predstavljanje kao dijela srpskog. Ni takav pristup nema svoje uporište u znanosti, pogotovo ne u lingvističkoj, već izrasta iz nacionalnog, pijemontskog mita i iz nakaradnih povijesnih reinterpretacija. Jezikoslovna senilna gerijatrija SANU nije kadra razumjeti povijesne okolnosti i vektore društvenih gibanja koji su u jednom povijesnom trenutku doveli do političke ekspanzije izraza srpski jezik, a još je manje sposobna razumjeti da su te okolnosti sahranjene u prošlosti i da njihova ekshumacija može samo na površinu izvući viruse bolesti koje su na ovim prostorima odnijele mnoge živote.

Kao i u prvom slučaju, i ovdje je besmisleno upuštati se u bilo kakve diskusije i pokušaje argumentirane rasprave jer to, po pravilu, vodi u algoritamsku mrtvu petlju. Naime, da bi se moglo diskutirati, nužno je da svi učesnici u diskusiji jedni drugima, za početak, priznaju pravo na postojanje – ta ne možete ulaziti u raspravu s nečim nepostojećim. A ako bi lingvistički odsjek SANU učinio to priznanje, nestao bi i povod za ovu besmislenu diskusiju.

Uostalom, u pogledu bosanskog jezika, krajnji domašaj glavnih tokova srpske nacionalne lingvistike, koji izviru iz muklog i maglovitog osjećanja primogeniturnosti, sadržani su u patetičnim kricima autora pisama u Politikinoj rubrici “Među nama” i komentatora po opskurnim portalima – oni su nama ukrali srpski jezik! Ako je nekom već zapelo da se upušta u rasprave na toj razini, možda ih je najbolje započeti i završiti pitanjem: Ako vam je ukraden srpski jezik, pa kojim onda jezikom, dođavola, pričate? Svaka druga polemika o ovom pitanju besmislena je sve dok se u zvaničnim institucijama susjedne Srbije njeguje zloduh nacionalnog hegemonizma, kao što je besmislena i “pobjeda” u takvim polemikama.

Ovdje treba dodati i to da SANU svoje saveznike nalazi čak i u HAZU, premda je, istini za volju, pritisak na bosanski jezik iz tog smjera posljednjih godina nešto oslabljen, no, imajući u vidu radikalizaciju hrvatske političke scene, ne treba sumnjati da će opet doći do rasplamsavanja ideja koje otužno oponašaju svoje SANU-ovske posestrime.

Snježana Kordić i njeni patuljci

Na trećem opsadnom sektoru samoraspoređena je bulumenta jezičkih unitarista, predvođenih njihovom vedetom Snježanom Kordić, koja ustrajava na tezi da je nekadašnje političko područje srpskohrvatskog‑hrvatskosrpskog jezika i dalje jedinstveno političko područje, te da se na njemu, kao takvom, centralistički i unitaristički i pitanje jezika mora rješavati. Premda nastoji, čak i više od svojih ujedno i saboraca i dušmana na prvim dvama sektorima, očuvati privid djelovanja u ime jezikoslovne znanosti, i Snježana Kordić, skupa sa svojim sljedbenicima i oponašateljima, s objema nogama iskoračila je iz polja znanosti i prepustila se čarima ideologije i politike, premda se na njih, kobajagi, obrušava u svojim istupima.

Intervju što ga je Snježana Kordić nedavno dala zagrebačkom portalu Novosti zorno pokazuje da njena argumentacijska konstrukcija počiva na nimalo plauzibilnim temeljima, te na lažima i poluistinama koje se ona ne libi pripisati svojim oponentima. Kordićeva se, naime, ubi od dokazivanja da je u slučaju bosanskog, srpskog, hrvatskog i crnogorskog jezika ustvari riječ o jednom policentričnom jeziku, i nastupa kao nekakva revolucionarka pred koju je postavljena misija izvlačenja zatucanih balkanskih naroda iz tame neznanja i njihovo vođenje u svijetlu budućnost. Na stranu to što Kordićkina svijetla budućnost za ovdašnje narode predstavlja prošlost u koju se oni, uslijed neugodnih iskustava s načinima na koje su u njoj rješavana pitanja slobode, pa i biološkog opstanka, ne bi rado vraćali, ona bez ikakve potrebe uzvikuje to svoje heúrēka! jer nijedan ozbiljan jezikoslovac ne dvoji da je riječ o fenomenu policentričnog jezika, pri čemu su razlike između njegovih varijeteta već same dovoljne da opravdaju upotrebu različitih imena.

No, Snježani Kordić izmiče još važniji razlog koji opravdava različita imena za jezik koji jeste policentričan, ali ni u kom slučaju nije i homogen – riječ je, naime, o pitanju prava na slobodu i samoodređenje, pa u krajnjoj liniji, i prava na postojanje. Ona, naprotiv, u volji naroda da svoj jezik naziva onako kako želi i u skladu s povijesnom baštinom, pronalazi dokaze za njegovanje nacionalizma, a u dokidanju ili, kako ona predlaže, neutraliziranju nacionalnog imena za jezik u korist maternjeg jezika vidi priliku za borbu protiv tog strašnog društvenog zla. Pri svemu tome, Kordićka se i ne trudi ponuditi objašnjenje zašto bi borba protiv nacionalizma, šovinizma i drugih društvenih zala bila nemoguća u okviru jednog naroda i zašto smatra da je ona moguća samo u nadnacionalnom okruženju, kao što se ne trudi uvjeriti javnost zašto smatra da je nadetnički nacionalizam, za čije postojanje najčvršći dokaz pronalazimo u njenom osjećanju etičke i civilizacijske superiornosti, manje opasan od etničkog nacionalizma.

Koliko je Snježana Kordić komična figura u svijetu znanosti, pokazuje i njeno pozivanje na primjere drugih jezika, koji bi, prema njenom uvjerenju, mogli poslužiti kao rješenja po analogiji, premda je iz iskustva poznato koliko takva vulgarna pojednostavljivanja i mehanicistička prenošenja tuđih rješenja mogu biti opasna. Tako ona kaže i sljedeće: “Uvjerena sam da nacionalisti nisu u pravu kad se plaše da uvažavanje činjenice o zajedničkom jeziku dovodi u pitanje zasebnost nacije. Pa svi znamo da postoji zasebna austrijska nacija, švicarska, američka iako govore jezik kojim govori i neka druga nacija. Takvih primjera ima mnoštvo u svijetu. Znači, strah je neosnovan i treba ga razbijati ukazivanjem na spomenute primjere.”

Njeno “pa svi znamo” dovoljan je razlog da s rezervom prihvatimo ovu argumentaciju, jer ona ne navodi primjere nacija koje nisu uspjele opstati pod udarcima hegemonističke i unitarističke jezičke politike. Ona, pored toga, ne objašnjava ni zbog čega je, ako već nema snagu utjecati na pitanje opstojnosti nacije, ime jezika toliko bitno da ona skoro ultimativno zahtijeva njegovu unifikaciju. I šta bi se, u krajnjoj liniji, dobilo tom unifikacijom izuzev nezadovoljstva ogromnog broja korisnika jezika i satisfakcije malog broja njenih istomišljenika? A sada slijedi i najteže pitanje – ne misli li Snježana Kordić da zahtjevom za unifikacijom imena jezika ustvari utire put malo pritajenim, no neumrlim hegemonističkim pretenzijama iz Beograda i Zagreba, kojima bi, u nekakvom povijesnom raspletu poput onog na završetku Prvog svjetskog rata, bilo znatno lakše položiti šapu na taj jedinstveni jezik i ugušiti čak i sjećanje na njegova brojna ranija imena, a potom možda ugušiti i one koji bi baštinili takva sjećanja?!

Naravno, kao i u prethodnim dvama slučajevima, i ovdje je besmisleno upuštati se u znanstvene diskusije i polemike jer je preduvjet za njih da svi učesnici ostanu vjerni ne samo općim civilizacijskim načelima već i duhu znanosti, odnosno da ga u granicama svoje moći čuvaju od zloduha ideologije. Kordićka ne samo da to ne čini već ne želi ni obznaniti ime svog ideološkog zloduha. Onima koji se, razboru uprkos, ipak žele upuštati u rasprave sa Snježanom Kordić i njenim istomišljenicima, evo i jednog savjeta – prvo od njih zahtijevajte da se izjasne u vezi s imenovanjom makedonskog i bugarskog jezika i recite im da ćete raspravu nastaviti tek kad dobijete traženi odgovor. I naoružajte se strpljenjem, jer ćete dobijati smušene poluodgovore i dosjetke, porođene u mučnom srazu odsustva dosljednosti i prekomjernog prisustva želje da se istakne vlastita etička valjanost.

Ne bi bilo ni mudro ni pošteno previdjeti i četvrti opsadni sektor koji je, ustvari, varijetet nekakve jezičke pete kolone, kojoj se, istina, ne mogu pripisati prikrivene namjere i koja ne atakira izravno, štaviše, koja vjeruje da pomaže bosanskom jeziku, ne shvatajući da svojim odnosom može poslužiti snagama s prvim trima sektorima. Riječ je o onim govornicima bosanskog jezika koji se zadovoljavaju mitomanijom i ushićenjem i čije promišljanje jezika kao fenomena ne izlazi iz dihotomije – idealizacija za vlastiti i demonizacija za susjedne jezike. Oni svoj jezik, po pravilu, ne određuju pozitivno, po onome što on jeste, već negativno, po onome što on nije, dakle po razlikama u odnosu na susjedne jezike. To ne samo da je logički nevaljan već je i misaono entropičan proces, koji za ishod može imati sužavanje i obogaljivanje jezika, njegovu inkompetenciju da bude instrument za komuniciranje sa svijetom.

Takvih, koji ne razumijevaju da najveća vrijednost jednog jezika ne leži u njegovoj prošlosti, već u njegovoj budućnosti, srećom, nema previše, no ima ih dovoljno da vrijedi kazati da pitanje jezika ne smije počinjati i završavati s njegovim imenom. I da je u posljednjih četvrt stoljeća izborena bitka za postojanje bosanskog jezika, ali da se na slavljeničkim lovorikama ne smije uspavljivati jer predstoji još teža bitka, ona koja za svakog govornika bosanskog jezika počinje pitanjem – a šta ja imam za reći na svom jeziku?

PROČITAJTE I...

Amir Hadžić, jedan od poznatijih balkanskih youtubera, u skoro svakom svom prilogu vrijeđa bošnjački narod, vjernike muslimane i islam kao vjeru. Za njega je Bošnjak onaj koji ništa tuđe ne poštuje, “drogira se, puši, olajava, omalovažava, pije alkohol, ali svinjetinu ne mezi”. Vrijeđajući temelje islamskog vjerovanja, Hadžić ide i toliko daleko u pokušaju da bude sarkastičan da izmišlja Allahove riječi, pa kaže: “Lijepo je dragi Allah rek'o: 'Zabranjujem vam da mezite svinjetinu dok pijete alkohol'”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

  • sead jeleč 30.01.2017.

    Kordićka za svoju tvrdnju o jednom jeziku iznosi samo lingvističke razloge a autor Elis – samo političke. Da se radi o jednom jeziku, dokaz je zdravorazumski- ja odlično razumijem sve što se kaže na HRT-u ili TVRS a nije ni problem čitati Đuru Jakšića ili Petra Preradovića. Za Krležu mi treba malo više napora ali ne radi jezika nego radi stila. Odlićno razumijem i filmove “Ko to tamo peva” i “Ko pjeva -zlo ne misli” Itd. Daleko su veće dijalektske razlike unutar pojedinih “jezika”, na pr., između kajkavskog i štokavskog hrvatskog. Itd. A glede “bosanskog” jezika, naravno da ga ja govorim i tako nazivam – čisto iz političkih razloga. Pa neću svoj jezik zvati -srpskim. Jedno je pravo na naziv jezika a drugo je lingvistićka suština naša četiri jezika.

    Odgovori
    • Hroboatos 04.02.2017.

      Ne postoji nikakva “lingvistička suština”. Standardni jezici su nastali normiranjem nekih govora. Tim govorima se bave tipološka i genetska lingvistika. No, standarnim se jezicima ne bavi nijedna grana lingvistike, osim postranično dio sociolingvistke i, uvjetno rečeno, standardologija (koja ima zvučno ime, no sadržaj joj baš nije bajan). Za hrvatski standardni jezik se može reći da- za razliku od srpskog- nije nastao ni na kojem dijalektu. On je stiliziran prema zapadnoštokavskom pisanom korpusu, pomiješanim s čakavskim, koji se pojavio podkraj 15. st., a uznapredovao u standardizaciji početkom 17. st. u djelima Bartola Kašića, Jakova Mikalje, Ivana Bandulavića, Matije Divkovića itd. Kasnije je apsorbirao i dio kajkavskoga (na primjer, prefiks protu- (protuzračni, protunaravni,..) je kajkavski; protiv- je štokavski predmetak). Srpski jezik se pojavljuje tijekom 18. st. i normira na istočnoštokavskim govorima u 19. st., a bosanski kao jezik Bošnjaka se tek u 20. st. počinje ozbilnije normirati, poglavito na zapadnoštokavskim govorima (naglasak, sintaksa) i pisanoj baštini.

      Odgovori
    • Marija Rimac 20.06.2017.

      Sead Jelec, rijetko pametan komentar! Aferim!

      Odgovori
  • Hroboatos 04.02.2017.

    Osim političkih argumenata, autor nije naveo stručne. A oni su jednostavni: policentrični standardni jezik je jezik koji je “oduvijek” imao jedno ime, kulturno jedinstvo govornika i pisani korpus (radi se o standardnim jezicima, dakle ne onima bez pisane baštine). Tako su policentrični jezici njemački, engleski, francuski,..koji su se širili osvajanjem, no zadržali su kulturni identitet. Bošnjački, kojeg Bošnjaci zovu bosanskim, zaseban je jezik u kristalizaciji, dok su hrvatski i srpski jasno odijeljeni jezici. Situacija je tu slična urdskom i hindskom, nastalom na organskoj podlozi dijalekta khariboli. Urdski je jezik sjeverne muslimanske Indije, nastao u 16. st. i pisan modificiranim arapskim pismom; hindski je nastao u 19. st. i pisan je devanagiri pismom, te je odraz hinduske kulture. Ne postoji krovni pojam, nema “khariboli” jezika, naroda, kulture… U slučaju hrvatskog, srpskoga i bošnjačkoga/bosanskoga, radi se o trima jezicima nastalima na ogranskoj podlozi novoštokavštine (koja bi, u ovom slučaju, odgovrala dijalektu khariboli). Ne postoji novoštokavski jezik, narod, identitet, kultura,… Hindski i urdski su zapravo sličniji od ovih jezika, bar na govornoj razini- možete gledati film pola sati i ne znate govori li se hindski ili urdski. No, kad se dođe do intelektualnoga i civilizacijskoga nazivlja, stvari su drugačije.

    Odgovori

Podržite nas na Facebooku!