Snijeg usred ljeta

Kako se postaje pisac? Je li to neki zanat? Uči li se kakva škola za to i odakle, uopće, tim ljudima, Selimoviću, Mulabdiću, Kulenoviću, Zoli, Kunderi i ostaloj kompaniji, dakle, odakle im ideje za knjige? Činilo mi se tada da mi apsolutno ne bi bio problem da je i ja napišem – samo da mi je neku ideju

Neka mi se ne zamjeri što ću ovaj put biti posve subjektivan i ličan jer, čini mi se, za to imam i dobar razlog. Zapravo, riječ je o ponajljepšem bajramskom poklonu koji sam mogao dobiti (sam sebi dati), a, iskreno se nadam, usput i obradovati druge. Naime, iz štampe mi je izišla nova knjiga, ovaj put roman, i to prvijenac.

Po pravilu, nikada ne čitam ono što napišem i objavim. Ne znam to objasniti, ali jednostavno ne volim ponovo prolaziti tim putem. Ne znam – beskrajno hvala Milostivom – ni to kakav je osjećaj jedne žene nakon što se porodi. No, ako bih morao tražiti nešto s čim bih barem donekle poistovjetio moment kada sam roman – zove se Snijeg u Damasku – uzeo u ruke, onda bi to bio baš taj trenutak kada iscrpljena i smorena novopečena majka prihvaća svoje čedo u naručje. Žene tada gledaju – barem je moja tako reagirala – ima li beba sve prste i je li na njoj sve potamam. I ja sam, tako, zagledao korice, zagledao poglavlja, pogovore, sadržaj, sve ne bih li se uvjerio je li to to. I, to je to.

Nakon toga, slavodobitno odahnem i u glavi pravim retrospektivu.

Još kao dječak, kada smo u školi “gutali” prve lektire – istina, neki voljko, a mnogi i nevoljko – pitao sam se: Kako li se postaje pisac? Dobro, možda me za prve knjižurke kakva je, recimo, Lisac Zdenko Prepredenko, koja mi prva pada napamet, i ne vežu takva propitivanja. Međutim, već kada se zagazilo u ozbiljnija i odraslija štiva, i pitanja su se komplicirala. Dominiralo je ono već spomenuto: Kako se postaje pisac? Je li to neki zanat? Uči li se kakva škola za to i odakle, uopće, tim ljudima, Selimoviću, Mulabdiću, Kulenoviću, Zoli, Kunderi i ostaloj kompaniji, dakle, odakle im ideje za knjige? Činilo mi se tada da mi apsolutno ne bi bio problem da je i ja napišem – samo da mi je neku ideju.

Puno ću kasnije skontati da pisac ne traži ideju – ideja traži njega. No, dobro.

Počeo sam pisati. Kojekakve pričice, pjesmuljke, interne zabilješke… Kulminacija je bila kada sam u medresi, na zamolbu prijatelja, napisao pjesmu za njegovu djevojku. Ta pjesma bila je razlog da se njih dvoje pomire, i to nakon žestoke svađe koju su imali. Bar nakratko sam među rajom bio prava faca. Pisao sam i u Zemzemu i pomalo se kalio. Konačno, došla je matura. Zadatak iz bosanskog jezika bio je da napišemo sastav o stihovima nekog pjesnika u čast svoje domovine. Kontam u sebi, ma samo opleti po metaforama i nadžidžaj to svakojakim, otmjenim i prefinjenim riječima, i eto ga. Dugo se moj uvaženi profesor rahmetli Kasim Botonjić hvalio po zbornici kako odavno nije čitao neki skladniji rad. Hm, možda bi i moglo biti nešto od mene, mislio sam tada, već pomalo ufuran.

Ne pamtim to svoje školovanje u medresi i kasnije na FIN-u po lijepom, prvenstveno zbog toga što mi je porodica materijalno stajala vrlo slabo i doslovno su od svojih usta otkidali da bi moja usta iole imala šta. Otac je bio posebna priča. Dobričina kakva se rijetko viđa. Živio je za mene. “Samo da dočekam da mi Sajo fakultet završi!”, govorio je često svojim prijateljima koji će mi to kasnije kazivati. Nije dočekao. Otišao je iznenada, naprasno i tiho, kao da ga je neko ukrao.

Osjećao sam se dužnim uzvratiti mu koliko mogu. Napisao sam priču, onako, neka stoji, pa makar se nigdje i nikada i ne objavila. Povremeno bih joj se vraćao, dorađivao, premetao i proširivao, sve dok to nije poprimilo konture jednog, hajmo reći, pristojnog romančića. Dakako, tu je bilo još nekoliko dragih ljudi koji su bili uz mene i koji bi, uvijek kada zaškripi, uskakali, ne traživši ništa zauzvrat. Saznavao sam usput pojedinosti koje je otac vješto krio, a zbog kojih je on, rahmet mu duši, u mojim očima postajao sve veći, a ja sve manji.

Priča je tako rasla i granala se. U nju su, kao u otvorene vagone, uskakali dragi ljudi i činili je dražom i posebnijom. Konačno, sve se posložilo i završilo kao neki fajl, pohranjen – onako. Kroz koju godinu ću sjesti s rahmetli Isnamom, sasvim drugim povodom. Kroz razgovor mi natukne da povremeno prati ono što u vidu tekstova i kolumni objavim i da “imam šlifa”. Sjetim se svoje priče i zamolim ga da nađe vremena da to pročita, čisto da znam na čemu sam.

“Care, babo ti je bio car!”, napisao mi je uskoro. Sjelo mi je to.

Napisao mi je da mu se priča jako dopala i da to obavezno treba “raditi”. Nije mi bilo druge nego da poslušam, zasučem rukave i dam se na posao. “Care, sad to samo trebaš izbrusiti”, sokolio me je Taljić. Ah, koliko ono “samo” zna biti naporno i mučno!

Brusio sam, dotezao i, kako je Isnam volio kazati, relaksirao rečenice. I kad sam konačno sve udiketio i čekao samo njegovu recenziju, ode i on, rahmet mu duši. Zapravo, otišlo je nekoliko “likova”. Tako se moja, skromno zamišljena pričica promače u omaž dragim ljudima koji više nisu s nama, prevashodno ocu, ali i drugima.

Jesam li sad i ja pisac?

Bilo bi sasvim logično zapitati se u tom smjeru.

Ipak, neka to ocjene drugi. Jedan od likova priče svakako jesam i ja, i mnogi drugi. Zapravo, mnogi od opisanih ni sanjati nisu mogli da će neko nekada pisati o njima. A, eto, neko napisa. Možda će neko i o nama pisati ili već piše, makar i kao o sasvim sporednim likovima.

Bože, je li baš ovakav osjećaj kad se žena porodi? – mislim u sebi dok opet zavirujem u korice knjige.

“Ženo!”, pitam polusnenu suprugu. “Kakav je osjećaj kad se žena tek porodi?”

Gleda me kao da sam drito s Marsa pao i veli:

“Haj spavaj, vidiš da je gotovo svanulo!”

Uvijek je znala komplicirane teme jednostavno završiti, nema šta.

Napolju pljušti kiša pa se u kuću uvukla nekakva sparina, ne da disati. A meni u duši lijepo i svježe.

Ipak, ne pada snijeg svake godine u ova doba.

Snijeg u Damasku.

Neka žena priča šta hoće – ja kao da sam se porodio.

 

PROČITAJTE I...

Novembar je, tmuran, hladnjikav. Stare majke odavno su se zatvorile u kuće, a u opustjelim avlijama vidi se tek poneka mačka. Nigdje živog roba. Znam to stoga što svake večeri izlazim u kraću šetnju, zapravo svojevrstan tjelesno-mentalni trening: razgibam se kratkom i oštrom šetnjom, prohodam i uobličim konstruktivne misli koje mi se vrzmaju u glavi

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!