Snijeg, majka, brat i zvuk slomljene grančice

Umjesto da sačekam brata, i majku skupa izvedemo, potpuno zaboravivši da to nipošto ne smijem, pravim ogromnu grešku: uzimam je u naručje i iznosim iz kuće. Na korak-dva od ambulantnih kola u leđima mi se nešto muklo prelomi, kvrcnu, poput zvuka nagažene i slomljene suhe grančice. Samo sam uspio izustiti: “Molim vas, preuzmite je”

Majka izgleda jako loše. Jedva diše. Šest je sati. Mrkli mrak. Zovem Hitnu, a potom i brata. U najkraćem, jer vremena za veliku priču nema, obavještavam ga o čemu se radi. Ubrzo je tu. Nedugo zatim stiže i Hitna. Nakon kratkog, rutinskog pregleda, doktorica imperativno sugerira da majku vozimo u bolnicu. Doduše, bilo je to očito i bez njenog sugeriranja, ali hajde de.

Dok brat u drugoj sobi sprema u torbu njene stvari potrebne za sasvim izvjesnu hospitalizaciju, a ekipa iz Hitne je vani i čekaju nas, pokušavam majku pridići, uspraviti na noge i izvesti iz kuće. Ne uspijevam, koljena joj klecaju. I, umjesto da sačekam brata, i skupa je izvedemo, potpuno zaboravivši da to nipošto ne smijem, pravim ogromnu grešku: uzimam je u naručje i iznosim iz kuće. Na korak-dva od ambulantnih kola u leđima mi se nešto muklo prelomi, kvrcnu, poput zvuka nagažene i slomljene suhe grančice. Samo sam uspio izustiti: “Molim vas, preuzmite je.”

Onesposobljen sam ili, bolje rečeno, nepromišljeno samoonesposobljen, a ni krenuli nismo. I ko zna šta nas sve čeka. Stojim ukipljeno, nikom ništa ne govorim i bojažljivo pravim prvi korak. Dobro je, ne boli mnogo. Valjda ću izdržati. Dolazi i brat s majčinim stvarima. Ulazimo u ambulantna kola, snijeg pada li, pada, vozač oprezno mili niz zasniježeni i sporadično ledom okovani mahalski sokak i ubrzo smo na glavnoj cesti.

Ulazimo u Univerzitetski klinički centar i idemo ka Klinici za interne bolesti. Gužva je ogromna, ali budući da je majka u pokretnoj bolničkoj stolici i polusvjesnom stanju, prioritetan je pacijent i prvi, opći pregled završavamo relativno brzo.

Zatim su uslijedile putešestvije dugim i opustjelim hodnicima, od klinike do klinike, od pregleda do pregleda, od snimanja do snimanja, od intervencije do intervencije…

Na radiologiji nas doktor pita jesmo li njeni sinovi. Odgovaramo potvrdno. Veli da je svučemo do pojasa, pridignemo na noge i pridržavamo dok on napravi snimak.

– Hoćemo li i mi biti ozračeni – pita brat.

– Hoćete. Zbog toga sam vas i pitao da li ste njeni sinovi. Ovakva snimanja mogu uzrokovati sterilitet. Zato sam vam i stavio zaštitu preko organa za reprodukciju.

– Ja sam djed. I ako je samo to u pitanju, a nadam se da jeste, nije nikakav problem – reče brat.

– I ja sam djed. Uzgred, tokom života mnogo sam toga i producirao i reproducirao i dosta je bilo. Samo Vi radite Vaš posao – dodadoh.

– Ako je tako, idemo – doktor će.

Na Klinici za hirurgiju ljekari ustvrđuju da majka, narodski rečeno, ima vodu u plućima. Rade joj punktaciju i pišu uputnicu za hospitalizaciju, na Kliniku za plućne bolesti.

Dok se vozimo do klinike, majka veli da joj je hladno, pa skidam zimski kaput i utopljavam je.

– Bolje mi je i lakše dišem – prošaputa.

– Drago mi je – rekoh i stisnuh joj ledene ruke.

Helem, nakon opsežne i dugotrajne administrativne procedure i bezbrojnih zapitkivanja dežurnog ljekara o svemu i svačemu, majku, uz asistenciju medicinske sestre, smještamo u bolesnički krevet. Odmah je zaspala.

Brat i ja izlazimo vani. Gluho je doba. Pola tri ujutro. Snijeg i dalje pada. Šutimo i čekamo taksi. Nudi me cigaretom. Ne želim. Usta su mi suha od žeđi i samo bi mi još cigareta falila.

Brat se ushodao, od hladnoće, nervoze, čega li već, dok ja stojim nepomično kao statua.

Odjednom, zastade, pažljivo me pogleda i reče:

– Nego, sve hoću da te pitam, a nikako mi se ne da, je l’ to tebe leđa bole?!

– Onako. Malo.

Prethodni članak

IZMJEŠTEN IZ SVIJETA

PROČITAJTE I...

Onda ponorna fotografija: Zagrlio sam bol i ona je zagrlila mene. Sklupčani u noći, sa strahom smo pomišljali na san. Neki pisci neprestano prepričavaju priče drugih pisaca. Nije rijetkost da su uspješniji i poznatiji od pisaca čije ideje koriste. To zaista nema nikakve veze sa zaključkom ruskih formalista da se “u književnosti ne nasljeđuje od bogatih očeva, nego od siromašnih stričeva”. Riječ je zapravo o današnjem obliku epigonstva i njegovom položaju u društvu. O njegovoj nepodnošljivoj utemeljenosti. Zato su epigoni, tj. sinovi po vlastitom opredjeljenju, sudbina novog vremena i savršene oceubice. Svijest o tom pokazuje nadmoćni smiješak jednog od njih (ne znam samo kako se zadesio u kutiji)

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!