Umjesto da sačekam brata, i majku skupa izvedemo, potpuno zaboravivši da to nipošto ne smijem, pravim ogromnu grešku: uzimam je u naručje i iznosim iz kuće. Na korak-dva od ambulantnih kola u leđima mi se nešto muklo prelomi, kvrcnu, poput zvuka nagažene i slomljene suhe grančice. Samo sam uspio izustiti: “Molim vas, preuzmite je”
Prethodni članak
IZMJEŠTEN IZ SVIJETASljedeći članak
LET PREKO KUKAVIČIJEG GNIJEZDA
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo