Snažan eho brionski (4): Saradnici UDB-e u Savezu komunista

Najviše je, dakako, bilo govora o stanju u UDB-i, odnosima između uposlenika Službe i partijskih tijela, unutarnjim odnosima između uposlenika, odnosu Službe prema privrednom sektoru, univerzitetu, javnosti uopće i sl. Prvo je naglasio kako miješanje UDB-e u privredni život nije dobro te kako problemi koji su nastali na relaciji privreda – policija usporavaju provođenje privredne reforme, rast proizvodnje, te time negativno utječu na odnose u preduzećima, na privrednu produktivnost i ekonomske rezultate

Pored društvenih organizacija i političkih tijela, kao nosilaca promjena na putu izgradnje socijalizma, u svim zemljama socijalističke političke orijentacije, uključujući i Jugoslaviju, institucije sile predstavljaju nezaobilazan faktor nastojanja da se ostvari preobražaj društveno‑političkih odnosa, kao i njihova kontrola. U prvom su redu to vojska i policija kao najveći organizacijsko-strukturni instrumenti represivnog djelovanja.

Vojska je od samih početaka bila jezgro Partije, a naročito važnu ulogu imala je u prvim poslijeratnim godinama, kao i u svakom kriznom momentu političkog života u Jugoslaviji. Uporedo s vojskom, policija je također predstavljala značajan instrument represivnog aparata. Unutar ovih dviju struktura, razvojem i širenjem institucija, razvijene su obavještajne službe, gdje je Služba državne bezbjednosti (u razvojnoj liniji OZNA – UDB – SDB) postala kičma represivnog aparata. Služba je tokom poslijeratnog perioda doživjela znatan broj reformskih zahvata, naročito s početka šezdesetih godina, ali je najveći zaokret došao s Brionskim plenumom 1966. godine.

Pitanje povjerenja u Partiji i u Službi

Među prvim sastancima koje je organizirala i provela Grupa Izvršnog komiteta CK SKBiH u cilju analize stanja u resoru unutrašnjih poslova, s posebnom pažnjom na djelatnost Službe državne bezbjednosti, bio je sastanak od 8. jula 1966. godine sa sekretarima sreskih komiteta Saveza komunista, kao i s načelnicima sekretarijata unutrašnjih poslova. Sastanak je održan u Centralnom komitetu SKBiH, a predsjedavao mu je Danilo Bilanović. Stenogramske bilješke s rečenog sastanka pružaju mogućnost da se napravi uvid u način diskutiranja o problemima unutar resora unutrašnjih poslova, kao i odnosima između političkih, pa i društvenih struktura s institucijama policijsko-bezbjednosnog aparata. Na tom su sastanku sekretari sreskih komiteta govorili o svojim iskustvima rada na terenu, odnosima sa Službom, njenim uposlenicima, problemima, devijacijama, deformacijama i ukupnom stanju odnosa kroz prizmu njima poznatih primjera o kojima su bili obavještavani ili su aktivno sudjelovali u njihovom razrješavanju.

Prvi je diskutirao Mustafa Šabić, sekretar Sreskog komiteta u Tuzli, iz čijih se prvih riječi u diskusiji mogu nazrijeti teme i problemi koji će umnogome odrediti pravac svih kasnijih postbrionskih diskusija. Najviše je, dakako, bilo govora o stanju u UDB-i, odnosima između uposlenika Službe i partijskih tijela, zatim evidentiranim problemima, unutarnjim odnosima između uposlenika, odnosu Službe prema privrednom sektoru, univerzitetu, javnosti uopće i sl. Prvo je naglasio kako miješanje UDB-e u privredni život nije dobro te kako problemi koji su nastali na relaciji privreda – policija usporavaju provođenje privredne reforme, rast proizvodnje, te time negativno utječu na odnose u preduzećima, na privrednu produktivnost i ekonomske rezultate.

Diskusija je kasnije usmjerena u pravcu odnosa političkih i policijskih struktura, što je, tvrdio je Šabić, moglo imati i negativnih posljedica na Partiju. “[…] pa na čitavom nizu mjesta imamo intervencija da se vraćaju na posao ljudi koji rade kao saradnici UDB-e, i to silom, priličnom silom. Nema tu dokumenata, ali kaže se u četiri oka ima da se vrati”, bila je jedna od značajnijih refleksija na stanje u tuzlanskom području. Cvijetin Mijatović dodao je svoj stav o ozbiljnosti situacije o navedenoj problematici otvarajući pitanje povjerenja u Partiju i Službu. “I šta mi hoćemo da se čudimo ako građani počnu da gube povjerenje u Partiju, a počeli su da gube itekako, a UDBA je omrznuta već nekoliko godina, zadnjih godina nažalost, organizacija koja je bila omiljena i koja je s razlogom uživala ugled.” Iz nastavka ovih izlaganja uočavamo da svi diskutanti odaju priznanje Službi zbog postignutih rezultata u njenom radu, naročito u poslijeratnim godinama; također ističu probleme s kojima se uposlenici sektora unutrašnjih poslova suočavaju (niske plaće, teški uvjeti rada, čitav niz neriješenih stambenih problema, neadekvatan proces školovanja kadrova, njihovog napredovanja u hijerarhiji, te pitanja podmlađivanja kadrova i sl.).

No, i pored toga, evidentno je da se na ovim sastancima nastoji postići optimalna radna atmosfera kako bi se o navedenim problemima otvoreno diskutiralo, kritički odnosilo prema radu Službe, te dublje istraživali svi problemi. To je u svojoj diskusiji naglasio i Vehid Smailović iz Doboja, istakavši kako je “najvažnije da stvorimo uslove da se otvoreno kažu stvari”.

Saradnici Službe u Savezu komunista

Pitanje otvorenijeg nastupa i prezentiranja problema već je započelo s prvim diskusijama na sastanku od 8. jula 1966. godine. Spomenuti Mustafa Šabić govorio je o tendencijama koje iz vrha Službe prodiru prema dolje do mjere da se može govoriti i o odnosu Službe i partijskih rukovodstava. Upravo je ova Šabićeva tvrdnja o članovima Partije iz komiteta i sekretarijata koji imaju poseban odnos sa Službom, “prisniji nego sa Savezom komunista”, pokrenula široku, ali i oštru debatu iz čijih dijelova možemo razaznati koliko je bilo važno raščistiti postojeće dileme na relaciji Partija – Služba.

Eventualno postojanje saradnika Službe u Savezu komunista i njegovim rukovodećim tijelima, kao i iz toga proizlazeća mogućnost da je Služba preko njih ostvarivala informativnu kontrolu nad Savezom komunista, otvorila je veliku debatu čiji je najglasniji govornik bio Sveto Knežević iz Sekretarijata unutrašnjih poslova u Mostaru. Njegovo nastojanje da objasni metodu i način rada Službe pred Grupom i članovima Izvršnog komiteta otvorilo je niz pitanja na koja su članovi Komiteta željeli čuti odgovor.

Govoreći i o metodu rada organa Službe državne bezbjednosti, a pozivajući se i na svoje iskustvo rada u gotovo svim sreskim sekretarijatima unutrašnjih poslova, Sveto Knežević fokusirao se u svojoj diskusiji na način prikupljanja informacija te na to na čije su zahtjeve određeni zadaci obavljani. Pored postojeće – kriminalističke mreže saradnika (registrirani saradnici), postojala je i druga linija prikupljanja informacija.

Naime, Knežević je više puta ponovio tvrdnju o postojanju “povjerljivih ljudi”. Na pitanje Rate Dugonjića ko su ti ljudi, Knežević je kazao kako su se “oni [UDB-a, op. a.] oslanjali na masu ovako dobrih ljudi – komunista”, čime se otvorilo pitanje saradnika Službe unutar Partije. Između Dugonjića i Mijatovića, s jedne, i Kneževića, s druge strane, krenula je prilično žestoka diskusija o tome da li je bilo saradnika Službe u komitetima, a svoju uvjerenost u nepostojanje takvih ljudi Knežević je ponovio više puta. “Garantiram ti, nijedna ličnost u Komitetu nikada nije bila [saradnik, op. a.], garantiram glavom svojom, garantiram”, žestoko je Knežević branio svoje tvrdnje. Tvrdio je, konačno, da, iako je bilo nastojanja Aleksandra Rankovića da ovlada vrhom, za to mu nije bilo potrebno spuštanje na najniži nivo.

“Prema tome, a s druge strane, ako bi išao u niže dolje, ja ti garantiram da bi se to dekonspirisalo davno. Ja ti to garantiram.” Knežević je ostao u svom uvjerenju da je sve što je rađeno bilo na tragu politike Saveza komunista, pa je snažno želio da se to pitanje raščisti. “To je za mene lično, drugovi, vrlo važno, ne znam za druge, a sigurno i za druge, ali za mene je vrlo važno i od toga ne mogu tako lako da se otcijepim i da se pređe preko toga, a da ne dobijem neku ocjenu o tome ako jesam i ako jeste, molimo lijepo, tu sam i da odgovaram. Ja mogu tvrditi lično da nikada ni za jedan momenat nisam na toj liniji [linija Ranković – Stefanović, op. a.] bio. Niti da sam takve direktive dobivao od strane rukovodstva Republike, nego nasuprot da su bile direktive potpuno na liniji Saveza komunista.[…] Dakle, ja hoću da kažem i energično odbijam u krajnjem, odbijam po svaku cijenu da politika takva moja nije bila niti u kolektivu u kojem sam radio. Sasvim energično odbijam pa ma šta se desilo sa mnom.”

Da li su prisluškivani i članovi Saveza komunista

No, da je bilo deformacija u radu Službe, pogrešnih poteza, samovolje pojedinaca, oportunizma, karijerizma, zloupotrebe položaja i sl., potvrđuju to u svojim izlaganjima drugi diskutanti, ali i sam Sveto Knežević. Naprimjer, govoreći o stanju na području Banje Luke, Stojan Bjelajac uzeo je za primjer Zdravka Kukriku, uposlenika Službe. A Knežević je potom govorio o slučaju Milana Mihaljevića iz Livna, koji je jačao svoju političku poziciju na osnovu posla u policiji vezanog za izdavanje dokumenata. U konkretnom primjeru radilo se o pasošima, što je za navedeno područje (Livno, ali i zapadnu Hercegovinu u širem obimu) bilo interesantno za rad Službe sa stanovišta praćenja aktivnosti vezanih za emigrantske krugove.

“[…] Mi znamo, mogu ti reći, druže Majo, ko pasoše ima na tom kraju može se kandidovati kad god hoće za poslanika. Zato se bore opštine mnoge da se pasoši izdaju u svakoj opštini.” Dakako, nije ovo jedini konkretan primjer koji govori o odnosima unutar resora unutrašnjih poslova, odmjeravanja snaga između partijskih i policijskih tijela, pojedinih ličnosti i slično. Konkretnih primjera navest ćemo još kada budemo analizirali stanje na terenu.

Kako se moglo vidjeti iz kraćih ispisa uistinu veoma opširnih diskusija vođenih o temi metoda i načina rada organa Službe državne bezbjednosti, te kako je to navedeno i u Izvještaju Grupe Izvršnog komiteta, evidentno je da je Služba u cjelini, ali i pojedinci u njoj, prelazila preko zakonom dozvoljenih ovlaštenja za djelovanje. Ta je činjenica, zajedno s preporukama Komisije Izvršnog komiteta SKJ iz Izvještaja o stanju, metodu rukovođenja i zloupotrebama u organima državne bezbjednosti, orijentirala i diskusije u pravcu smanjenja ovlasti Službe, odnosno njenom razvlašćivanju u pojedinim oblastima.

“Neka se svede UDB čisto na svoj posao biće velika korist i ovoj zajednici i korist Službi, jer će Služba onda moći čisto raditi svoj posao, što ja lično mislim da joj nije posao, to smo sada čuli, čuli smo mi to i odavno, da je UDB-i posao neprijatelj. Samo, drugovi, i ubuduće će se, ako se izgubi povjerenje u Službu, naročito u drugovima na terenu dole, UDB-a morati miješati i u preduzeću kad je u pitanju neprijatelj”, smatrao je Sveto Knežević.

Konkretizirajući diskusiju na područje Mostarskog sreza, a po pitanju deformacija u radu Službe, Knežević je rekao: “Mogu da odbijem, čini mi se, iako nisam išao na svaki slučaj, da u srezu nema nijedan jedini slučaj prisluškivanja izuzev neprijatelja, nijedan jedini slučaj. Mogao bih tačno sad nabrojati gdje se prisluškuje, ako je to potrebno. Ima li neko da se prisluškuje, da se tretira neprijatelja, da je van Komiteta, poslanik i slično. Nema! […] Da budem jasan. Ako se drži nekakva misa ili skup vjerski, ode se pa se snimi na magnetofon, govori popova, pa da znamo poslije reprodukovati, ili takav nekakav.”

Neravnomjerna nacionalna zastupljenost

Kao posebna cjelina problema s kojima se nastojalo rješavati pitanje deformacija u Službi državne bezbjednosti izdvaja se kadrovsko pitanje i s njim u vezi istaknuti problemi. Kadrovski problemi isticani su u više navrata u različitim situacijama, bilo da se radilo o pitanju socijalnog položaja policijskih kadrova, njihovim materijalnim dohocima, uslovima rada, pitanjima školovanja kadrova za hijerarhijski napredak u službi ili nešto drugo. Ne manje važno, promjene na saveznom nivou izazvane odlukama Brionskog plenuma doživljavane su i percipirane i kao pitanje ravnopravnosti, odnosno položaja kadrova iz pojedinih nacija.

Na republičkom terenu to pitanje također nije ostalo nezapaženo. Međutim, Izvještaj Grupe Izvršnog komiteta CK SKBiH na to je pitanje skrenuo pažnju u smjeru suprotnom od uobičajenih reakcija javnosti, naročito na selu, kako smo mogli vidjeti u prvim reakcijama na Brionski plenum. Naime, istaknuto je u Izvještaju kako “u odnosu na nacionalni sastav u Državnoj bezbjednosti dominiraju Srbi. Funkcioneri u RSUP-u, izuzev jednog, jesu Srbi. Isto je i s načelnicima sreskih sekretarijata unutrašnjih poslova. Ovakva struktura je posljedica uslova i okolnosti iz perioda kada je formirana Državna bezbjednost, vrlo spore cirkulacije kadrova i godinama slabe kadrovske politike. Takav sastav koji se mogao pravdati neposredno poslije rata, već odavno, zbog karaktera Službe, postao je neprihvatljiv i neopravdan.”

A da je moguće praviti pozitivne promjene i u tom smjeru, pokazalo je iskustvo stečeno u tom periodu upravo na primjeru dosta osjetljivog područja, Hercegovine. Naime, Božo Bevanda govorio je u svojoj diskusiji na sastanku 8. jula 1966. godine o pozitivnim iskustvima s terena. “Imamo čak krasnih ljudi koji relativno brzo rastu po našim ocjenama i po našim mišljenjima koji mogu da kao i Hrvati sjednu na određena rukovodna mjesta. Prema tome, 14 nije mali broj kad se primi za nepune dvije godine, i to sve iz redova Hrvata. Istina, ja ne govorim o primanju ovih drugih daktilografki, ja i ne govorim o tome, nego isključivo o ovim ljudima koji su na operativi.” O vrijednosti ovoga podatka govori i činjenica da se kao reprezentativan primjer našao u Izvještaju Grupe.

Ipak, problematika kadrovske politike nije se samo očitovala kroz (ne)dovoljnu zastupljenost kadrova pojedinih nacionalnosti. Kadrovska je politika, generalna je to ocjena, loše vođena toliko da se ozbiljno odražavala na rad Službe. “Kadrovsku politiku u organima unutrašnjih poslova, posebno u Državnoj bezbjednosti, vodili su rukovodioci samostalno ili u kolegiju. Kriteriji kadrovske politike nisu javno utvrđivani, niti su radna mjesta popunjavana putem konkursa. To je stvaralo uslove i mogućnost da se favorizuju pojedinci i time razvija uvjerenje da se vezom, prijateljstvom, poltronstvom, oportunizmom prema rukovodiocu, može bolje napredovati i, obratno, da će onaj koji kritikuje kad-tad to osjetiti – bilo da će dobiti manje važan posao, bilo da će biti prije penzionisan nego njegov drug istih kvaliteta.” No, iako se istovremeno u Izvještaju tvrdi kako to ipak nije generalni trend, donošenje ovakvih ocjena pokazuje kako su tzv. deformacije po različitim osnovama bile uzele ozbiljnog maha. Primjerima s lokalnog nivoa pokazat ćemo do koje su mjere odnosi unutar policijsko‑bezbjednosnog sistema mogli biti narušeni te kako se to odražavalo na rad Službe.

Amir Duranović (1984) docent je na oblastima Uvod u historijsku nauku i pomoćne historijske discipline i Svjetska i bosanskohercegovačka historija novog vijeka i savremenog doba na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Na Univerzitetu u Sarajevu diplomirao, magistrirao i doktorirao o temama iz savremene bosanskohercegovačke historije. Učesnik brojnih konferencija u Bosni i Hercegovini i inostranstvu. Bavi se historijom Bosne i Hercegovine u jugoslavenskim državnim okvirima.

PROČITAJTE I...

“Analizirajući zakonski tekst kao cjelinu, sa sigurnošću se može utvrditi da on ne predviđa izvođenje nastave u Kantonu Sarajevo na samo jednom od zvaničnih jezika. Ne može se nazivati diskriminacijom to što se nastava neće izvoditi na jeziku koji Ustavom i Zakonom nije priznat kao zvanični jezik. Niti jednim aktom nije utvrđeno postojanje jezika koji bi se imenovao kao ‘bosanski, hrvatski i srpski jezik’”

Edina Solak, Rasprave o jeziku u Bosni i Hercegovini od 1850. do 1914. godine, Institut za jezik, Sarajevo, 2014. godine, 278 stranica Knjiga Rasprave o jeziku u Bosni i Hercegovini od 1850. do 1914. godine Edine Solak među rijetkim je studijama ove vrste koje u obzir uzimaju literaturu i dokumente na osmanskom turskom jeziku. Pisana iz aspekta sociolingvistike, definirajući istovremeno šta je u jezičkoj politici pitanje struke a šta politike, studija na pregledan način predstavlja značaj i kontekst rasprava o jeziku u Bosni i Hercegovini u periodu koji obrađuje te ukazuje na činjenicu da se jezik u Bosni stoljećima nazivao bosanskim.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!