SMRT DOLAZI SAMO PO SVOM POZIVU

Činilo se da smo iznenađeni i jedni i drugi. Čudio sam se da nisu pucali. Cijevi su nas pritiskale. To je taj trenutak, pomislih bez straha, posve sabrano. Tako izgleda kraj. Moj kraj. Iza kojega više ništa možda neću pamtiti

Svi znamo da je zapisano. Ne znamo kad će se dogoditi i gdje. Zato su susreti s njom, prije poznatog konačnog susreta u Samari, nešto što posebno obilježava naš život. Oči u oči sa smrću. Koliko sam samo to puta čuo?! A bio sam i sam nekoliko puta u takvoj situaciji. I razumijem vrlo dobro. Možda me ona nije vidjela? Ili sam je ja previše dobro vidio?

Tako je bilo kad sam se spotaknuo na ulici i vidio jureći automobil od kojeg nije bilo spasa. Tad sam preskočio ulicu. Ni danas ne znam kako. Odlazio sam kasnije i mjerio to rastojanje. Nemoguće. Ipak sam preskočio. Možda je samo okrenula glavu?!

Dok sam visio na vrhovima prstiju iznad pitoresknog i opasnog kanjona Suturlije. Mogao bih se sjetiti mnogih takvih trenutaka. Ipak, čini mi se da, po svojoj sublimaciji, ovaj koji ću ispričati prevazilazi sve.

Bili su to dani u kojima je najmanje čudno bilo biti ubijen. Iz tog naselja na rubu grada, u kojem smo se čitav dan skrivali, krenuli smo predvečer. Činilo se da je to početak kraja jednog neuobičajenog dana u olovnom vremenu u kojemu smo živjeli. Sjedili smo čitav taj dan u blizini Vrbasa, kod starog prijatelja, i pokušavali shvatiti, smirivali, uz piće i priče, sve što nam se događalo, što smo živjeli, iz dana u dan, iz noći u noć, u gradu čiji smo postali taoci i bilo je samo pitanje vremena kad će se ta talačka kriza preobraziti u tamnu priču.

Dok smo koračali jutros, vidjeli smo opljačkane i razvaljene radnje i prodavnice. Neke od njih čak i zapaljene. Nije bilo sumnje kome su nekad pripadale. Pričali smo i o onima koji su bili ubijeni tih noći. I sam razgovor bio je pun nepoznanica. I neizgovorenih nesuglasica. Koračali smo, nas trojica, s namjerom da se vratimo prije policijskog sata. Dva Bošnjaka i jedan Čeh. Djeca ovog grada. Ono što nas je zaista označavalo bilo je jedno “ne” s uobičajenim nastavkom.

Najednom nam je u susret došao vojnik. Gledao nas je nekako podsmješljivo, ali nije kazao ništa. Prošao je pokraj Nećka, koji mu je bio zanimljiv valjda zbog brade. Onda je naišao drugi vojnik i iznenadno pokušao uhvatiti Nećka za bradu. Nećko se sav stresao, a onda je munjevito reagirao.

Onog iza, koji mu je stajao za leđima, udario je laktom, a onda onog ispred shvatio tako dobro da se ovaj zakoprcao ispred nas na trotoaru. Nevjerovatno, ali nije prestajao psovati i prijetiti. Šta će sve učiniti kad ustane, naprimjer. Međutim, nije mogao ustati. Valjao se u svom bijesu. Još smo razmišljali što se upravo dogodilo, a već nas je desetak vojnika opkolilo. Puščana cijev bila mi je duboko gurnuta u vrat.

Činilo se da smo iznenađeni i jedni i drugi. Čudio sam se da nisu pucali. Cijevi su nas pritiskale. To je taj trenutak, pomislih bez straha, posve sabrano. Tako izgleda kraj. Moj kraj. Iza kojega više ništa možda neću pamtiti. Mladi je zapovjednik iskosa gledao u mene. Učinilo mi se, ko zna zašto, kao da me odnekud prepoznaje.

– Šta je bilo? – zapitao je.

– Napali su nas – odgovorih bez razmišljanja.

Onaj što je ležao pojača svoje psovanje. Zapovjednik ga pogleda prezrivo.

– U redu – reče on bez mnogo razmišljanja. Idite sredinom drvoreda da vas vidimo. Ukoliko zakoračite u sjene, stići će vas metak.

I odmaknu cijev od mog vrata. Krenuli smo ne osvrćući se, svak sa svojim mislima. Ali iščekivali smo svako svoj metak koji će nas zaustaviti u hodu. Kad nam se učinilo da smo dovoljno daleko, uronili smo u sjene kestenova. Tamo gdje se maločas sve dogodilo nikog više nije bilo na putu. Novi je otišao ka kući, a Nećko i ja šćućurili smo se u prostoru gdje je još uvijek bio zaposlen kao noćni čuvar, do prestanka policijskog sata.

I tako je tekla noć. Nismo, zapravo, ni o čemu govorili. Mislili smo samo na ono što se dogodilo. I šta je u svemu tome bio njegov refleksni postupak? Da ga nije bilo, uslijedilo bi maltretiranje, legitimiranje i odmah potom privođenje. A onda – zna se: logor, živi štit… Prošle su godine, ali nisam prestao misliti na tu noć. Na svaki detalj koji je sagradio taj prostor sjena u kojemu je bilo sve moguće, a nije se dogodilo ništa. Opasno i neobjašnjivo ništa.

– Nije to bio dan za ubijanje.

– Smrt dolazi samo po svom pozivu.

Kad sam došao kući, nije mi palo na pamet da pođem spavati. Kao da sam se upravo bio probudio iz nekog tjeskobnog sna. I vidio česmu iz koje sporo, ali neumitno curi noć.

I danas je vidim kad se toga sjetim.

 

 

 

 

Prethodni članak

IZDAJICE RODA SVOGA

Sljedeći članak

On sve, ti ništa

PROČITAJTE I...

Uronio sam i pred očima su mi počele bljeskati slike svega što pamtim. Kažu da se tako nešto događa i kad se opraštamo od ovog svijeta. Ne znam ko je to ispričao, ali ne vjerujem da je to neko od onih ko se vratio samo zbog te priče

Čim me je vidio zamišljenog, lice mu se opet smorilo. I postalo mnogo starije. Ko zna ko ga čeka u kući i je li danas išta zaradio? O kom je sve brinuo? Mlađim sestrama? Braći? Nije mu bilo do zajedničke šutnje. Pružio sam mu ruku i nešto novca u njoj. Gledao je upitno. – Za skarabeje – rekoh. Poslovno je potvrdio glavom i uzeo novac. Potom se ispravio i uzdignuo na svojoj devi. Dječak. I odjahao je. Iščeznuo u oblaku pješčane izmaglice

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!