Smije li pisac lagati

“Posljednji put sreo sam Elzéarda Bouffiera u junu 1945. godine. Tada mu je bilo 87 godina. Sada je bilo sve drugačije. Čak se i zrak promijenio ”, piše Jean Giono. I laže.

Malo ko zna za Elzéarda Bouffiera. A ni za knjigu, zapravo, knjižicu, Čovjek koji je sadio drveće malo poznatog  francuskog pisca Jeana Gionoa: priču-pouku o upornosti i plemenitosti stanovitog Elzéarda Bouffiera koja prelazi granice mogućeg i ulazi u sferu bezgranične Božije milosti. Uzgred, po motivima ove knjige i pod istoimenim naslovom snimio je Frédéric Back animirani film i dobio niz nagrada, među njima i nagradu Oskar za animirani film 1987. godine.

“Prije oko četrdeset godina pošao sam na dug put preko planinskih visova potpuno nepoznatih turistima u toj drevnoj oblasti gdje Alpe prodiru prema Provansi.

U vrijeme kada sam krenuo na svoju dugu šetnju kroz ove napuštene krajeve, sve je bila gola i bezbojna zemlja oko 1.200-1.300 metara iznad nivoa mora, osim divlje lavande, tu ništa nije raslo. Prelazio sam oblast na njenom najširem dijelu i, nakon tri dana hoda, našao se usred nevjerovatne pustoši. Ulogorio sam se pored ostataka napuštenog sela. Prethodnog dana ostao sam bez vode i morao sam je naći. Iako su bile u ruševinama, ove nagomilane kuće nalik starim osinjacima nametale su misao da ovdje nekad mora da je postojao izvor ili bunar. I, zaista, bio je tu izvor, ali sada suh. Pet-šest kuća izjedenih vjetrom i kišom, bez krovova, i sićušna kapela sa svojim trošnim zvonikom stajali su kao kuće i kapele u živim selima, ali sav život bio je nestao.

Nakon pet sati hoda, još nisam našao vodu i ništa mi nije ulijevalo nadu da ću je naći. Svuda oko mene bila je jednaka suša, iste oštre trave. Učinilo mi se da u daljini vidim mali crni obris, uspravan, i pomislio sam da je to deblo usamljenog stabla. Za svaki slučaj, krenuo sam prema njemu. Bio je to pastir. Oko njega na spečenoj zemlji ležalo je tridesetak ovaca. Dao mi je da se napijem iz njegovog suda od tikve i, malo kasnije, odveo me u svoju pastirsku kućicu u jednom pregibu u dolini.”

Ovako počinje priča o Elzéardu Bouffieru, gorštaku u srednjim godinama koji se nakon gubitka žene i sina povlači u potpunu osamu. Kako je živio u planinskim vrletima, usred oskudne vegetacije, odlučio je popraviti takvo stanje. Sakupljao je žirove, metalnim štapom probadao zemlju i ubacivao ih u nju. Kako piše Giono, na stotine je hiljada žirova posadio ustrajni Bouffier, a “primilo se” desetak hiljada i tokom godina formiralo veliku i gustu hrastovu šumu.

“Posljednji put sreo sam Elzéarda Bouffiera u junu 1945. godine. Tada mu je bilo 87 godina. Sada je bilo sve drugačije. Čak se i zrak promijenio. Potoci, livade, šume. Sela su se ponovo gradila. Ljudi iz dolina naseljavali su šumske predjele. Hektari i hektari guste šume”, piše Jean Giono. I laže. Ali, konstruktivno i ekološki osviješteno. Makar. No, barem tako tvrde njegovi biografi, Giono je za svoga života uživao u tome da stvara uvjerenje kod ljudi kako je priča stvarna, smatrajući to dokazom svoje spisateljske vještine.

Ipak, u pismu upućenom izvjesnom službeniku grada Digne, pred kraj života, Giono pojašnjava: “Žao mi je što vas moram razočarati, ali Elzéard Bouffier je izmišljen lik. Cilj mi je bio da ljudi obrate pažnju na drveće i posvete se sadnji.” U istom pismu navodi da je distribucija knjige slobodna i zbog toga prevedena na mnoge jezike, smatrajući to ličnim uspjehom, te da je to tekst na koji je najviše ponosan, premda mu nije donio nikakav novac. Sjetio sam se ove davno pročitane i, mislio sam, temeljito zaboravljene knjižice-priče ovog proljeća kada sam u dvorištu porodične kuće sadio mladicu breskve. A prisjećanje se umah oblikovalo u poduboku i ne baš bezopasnu zapitanost – nije li, katkad, dobronamjerna i motivirajuća laž bolja, ili barem korisnija, od surove i demotivirajuće istine.

Jean Giono je svojom izmišljenom, ali plemenitom pričom potvrdio da jeste. Ali, ipak, “književnici fantaziraju, a izvjesna je samo smrt”, rekao bi veliki pisac. Pa, hajd’ sad budi pametan.

PROČITAJTE I...

– Senade, upali televizor! Ima film Partizanska eskadrila – dovikuje Gaja kao s brda na brdo i razbija pamučnu i okrepljujuću tišinu. Nikada nisam dokraja odgledao ovaj film. Naprosto nisam mogao. I vazda sam se pitao šta li je Šibu Krvavca natjeralo da snimi infantilan, apsolutno nerealističan i, shodno tematici koju tretira, za zdrav razum zaista uvredljiv film.

Bila nedavno moja kćerka na specijalističkom pregledu i daje mi ljekarski nalaz. Između ostalog, čitam i ovo: “Nakon majčine smrti, otac ih je napustio.” – Šta je ovo – pitam je i pokazujem na inkriminirajuću formulaciju. – Vjeruj mi, nije do mene. Pokušala sam objasniti doktorici šta se dešavalo nakon mamine smrti, ali ona je ipak napisala to što je napisala

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!