Slučaj Sahat-kula ili novo pokrštavanje Podgorice

Sahat-kula u Podgorici izgrađena je 1667. godine i dio je vakufa Hadži Hafis-paše Osmanagića. Prije jednog stoljeća na nju je postavljen metalni krst. Uklonjen je prošle godine tokom restauracije koju je finansirala turska agencija TIKA, ali je u međuvremenu vraćen. Taj je čin izazvao buru reagiranja u crnogorskoj javnosti, ali i otvorio brojna pitanja o položaju Bošnjaka u toj državi i odnosu društva, medija i crnogorske države prema islamu uopće

Piše: Esko Muratović

Sahat-kula u Podgorici predstavlja značajnu kulturno-historijsku građevinu osmansko-islamske arhitekture na prostoru današnje Crne Gore. Ona je dio prvobitnog vakufa Hadži Hafis-paše Osmanagića, izgrađena 1667. godine, istovremeno kad i džamija. Iako je današnja Podgorica bila dugo u sastavu Osmanskog carstva (1858. godine imala je 630 muslimanskih i 270 hrišćanskih domaćinstava), odlukama Berlinskog kongresa 1878, pored drugih teritorija, Podgorica je pripala Knjaževini Crnoj Gori, u koju je crnogorska vojska ušla 27. januara 1879. godine.

Prema nekim izvorima, krajem 19. stoljeća, dok drugi tvrde po prisajedinjenju Crne Gore Srbiji, krajem 1920, na prijedlog jednog mjesnog sveštenika, na krovu Sahat-kule postavljeno je obilježje koje je tada ličilo na krst. Tim je činom, koliko simbolično, toliko suštinski, narušena njena autentična i originalna forma kao vakufske zadužbine, koja je, prema propisima šerijatskog prava, od strane vakifa sagrađena i ostavljena u dobrotvorne ili vjerske svrhe, a koja je namjenski i funkcionalno predstavljala neotuđivo dobro. Kao zakonom zaštićen spomenik kulture već duži niz godina, Sahat-kula u historijskom smislu nije tretirana i ne predstavlja vjerski objekt. Posljednja restauracija završena je sredinom prošle godine, donacijom turske agencije TIKA.

Prilikom potpune restauracije s nje je privremeno uklonjen veliki metalni krst, da bi kasnije bio postavljen drugi krst. Ne onaj iz 19. stojeća, koji je u to vrijeme postavljen očigledno iz političkih i vjerskih pobuda. Ako se restauracijom objekt vraća u prvobitni izgled, to podrazumijeva Sahat-kulu bez krsta, da bude onakvog oblika kakvog je bila kada je izgrađena. Ponovno vraćanje krsta na Sahat-kulu crnogorski Bošnjaci s razlogom doživljavaju kao njeno ponovno pokrštavanje u 21. stoljeću.

POTHRANJIVANJE MITOVA

Protiv ponovnog pokrštavanja Sahat-kule bili su Mešihat Islamske zajednice Crne gore, Forum Bošnjaka Crne Gore, Crnogorska pravoslavna crkva i njen mitropolit Mihailo, zatim istaknuti crnogorski intelektualci Andrej Nikolaidis, Jevrem Brković, Čedomir Bogićević, Dragana Kujović, Novak Adžić… Njima Bošnjaci duguju zahvalnost zbog principijelnih stavova povodom ove antiislamske, ali i politikantsko-šićardžijske ujdurme, i najdublje suosjećanje zbog uvreda koje su doživjeli zbog svojih stavova.

Pokrštavanje kule samo je jedan od sve češćih ispadi u crnogorskoj javnosti u kojima se na Bošnjake gleda kao na vjekovne neprijatelje i opasnost po savremenu Crnu Goru, iako su Bošnjaci u njezinom stvaranju kao nezavisne države učestvovali snažnije i posvećenije nego mnogi Crnogorci. Rifat Rastoder, novinar i dugogodišnji državni funkcioner, smatra kako je na sceni pogubno sistematsko pothranjivanje mitološke svijesti koja slavodobitno uzdiže pretke. U mnogo su svježijem pamćenju srednjovjekovne bitke s Turcima, nego što su neslavni pohodi na Dubrovnik, Vukovar, Sarajevo ili Srebrenicu. Činjenica je, kaže Rastoder, da je islam, prihvatao to neko ili ne, dio ovdašnjeg i evropskog duhovnog i kulturološkog bića i identiteta, pa upravo stabilnost svakog od ovdašnjih društava i država, kao i čitave Evropske unije, počiva upravo na stabilnosti tog i takvog – multietničkog, multivjerskog, multikulturalnog i multinacionalnog društvenog i državotvornog bića.

“Negativno raspoloženje prema islamu i Bošnjacima u Crnoj Gori temelji se, s jedne strane, na refleksu globalnih procesa, na jačanju ekstremizma, a s druge strane na historijski naslijeđenim predrasudama prema kojima je Drugi opasnost, neprijateljska strana s kojom nije moguće voditi istinski dijalog”, smatra prof. dr. Sonja Tomović-Šundić, koja dodaje da posebno zabrinjava to što desničarski pokreti dobijaju sve snažniju podršku na izborima.

“Populističke pokrete i u visokorazvijenim zapadnoevropskim zemljama karakterizira oživljavanje nacionalizma s izrazitom netolerancijom prema imigrantima, drugim vjerama i kulturama. Taj model koji se javlja kao novi nacionalistički diskurs može biti podloga za stvaranje nedemokratske klime u kojoj se prozivanjem određenih nacija, u prvom redu islama i svih pripadnika islama bez razlike, snaži nedemokratska politička kultura. Uostalom, antisemitizam i antiislamizam, kao i islamofobija, predstavljaju opasnost u istoj mjeri za same pripadnike koliko i za političke pokrete, eventualno i šire društvene grupe koje podržavaju ovu ideologiju. Ono što je bitno uočiti kao problem vezano je za tretiranje islama i pripadnika islamske religije, ne u vjerskom i teološkom značenju, već u političke svrhe. Prema tome, islam se uzima u političkom smislu kao ideologija, a ne teološki sistem zasnovan, kao i sve monoteističke religije, na etičkim vrijednostima.”

“Čovjek se ne rađa s genom mržnje. Mržnja se uči”, kaže Enis ef. Burdžović. “Dakle, ne postoji čovjek koji se rodio i došao na svijet i ima promil mržnje u sebi. To je ono kad govorimo o naslijeđenoj mržnji, o naslijeđenoj predrasudi. A onda, tegobu osjećate i što ste uvijek na optuženičkoj klupi, da se uvijek odričete nekog koji je zloupotrijebio vašu vjeru i učinio neko nepočinstvo kroz tu svoju interpretaciju naše vjere. Kroz to, čovjek koji je građanin ove zemlje želi se osjetiti ravnopravnim.”

ŠTA SU EVROPSKE VRIJEDNOSTI

Burdžović kaže da se ne može govoriti o multikulturalnoj Crnoj Gori, zemlji u kojoj islamofobija nema plodno tlo, a da se u isto vrijeme mogu čuti izjave o tome kako su muslimani “lažni ljudi lažne vjere”. Ne može se, dodaje on, pokrštavati brda oko nekih crnogorskih gradova ili stavljati krstove na objekte koji nisu sakralni. “Dosta je simbolizma, ali i primitivizma u tome da nekim svojim obilježjem morate obilježiti teritoriju. Hrabrost je ustati i reći nešto što nije popularno i nije popularno vjerovatno ni reagirati danas na ono što se desilo sa Sahat-kulom i skidanjem i vraćanjem krsta na nju”, kazao je Burdžović, koji se zahvalio na podršci Novaku Kilibardi, Dragani Kujović i Andreju Nikolaidisu, koji su, kako je kazao, “reagirali i iskazivali svoje stavove o tome rizikujući da ne budu popularni, da budu javno linčovani, da budu tretirani kao izdajnici”. Oni su, kaže Burdžović, smogli snage reći ono što je bolno i istinito.

“Uvijek smo za to da su bolne istine djelotvornije i učinkovitije od slatkih izmišljotina i mitova. Međutim, i mediji su u lovu na senzaciju, u lovu na čitanost i praćenost, bez ikakve dobre volje za osjećaj, za ukus na kraju krajeva, doveli, svjesno ili ne, mnoge muslimane, pa i muslimane u Crnoj Gori u osjećaj pravdanja. Jer je usud nekada doveo do toga da biti musliman koji ne zna ništa o islamu i biti bombaš samoubica ima isto značenje. Dovoljno je reći kako se zovete i da neko u vama računa potencijalnog samoubicu. Semitizam, rasizam i islamofobija, kako neko već reče, sve su to plodovi istog drveta mržnje. Svi narodi imaju dobrih i loših pojedinaca. Na osnovu pojedinaca se ne kreira slika o svima, posebno ne po rođenju, imenu i prezimenu, iako ih sami nisu birali. Istinita je izreka: Na vašem putu uspjeha mnogi će bacati kamenje, mnogi će se bacati kamenicama prema vama, ali od vas zavisi hoćete li graditi zidove ili mostove”, zaključuje Burdžović.

Govoreći o medijima i islamofobiji, Andrej Nikolaidis tvrdi kako je u velikom broju zapadnih redakcija, od CNN-a do londonskog Guardiana, uvjetno rečeno, lijevo od centra, postoji određeni nivo političke korektnosti, izbjegava se govoriti o islamskom terorizmu. Ali, to nije dovoljno, tvrdi Nikolaidis, zato što je s druge strane, počev od američkog predsjednika pa naniže u hijerarhiji moći, jasno artikulirana optužba da je terorizam uvijek islamski.

“Temeljno pitanje današnje Evrope treba glasiti: šta su evropske vrijednosti i jesu li one univerzalne? Jer, ukoliko nisu univerzalne pa se, dakle, nemaju primjenjivati i na muslimane – one nisu istinski evropske. One su pitanje hipokrizije, a ne vrijednosti. Temeljno pitanje Evrope danas jeste da li je danas Evropa na raskrsnici. Da li će Evropa nastaviti putem univerzalizma koji je, neki misle, utemeljio sv. Pavle, ili će se vratiti u prostor fašizma, koji je temeljna negacija učenja sv. Pavla?”, smatra Nikolaidis. “Veliki sebi mogu dozvoliti neprincipijelnost i odstupanje od vrijednosti. Kada ste, međutim, mali, vaše su vrijednosti sve što imate, jer realnu moć nemate, ako kakvu moć imate, ona proizlazi iz vaših vrijednosti. U onom momentu kada ste bacili vrijednosti, onda ste bacili sve što imate i više nemate ništa. A to je nešto što se ovdje radi i po pravilu se ti kompromisi lome preko leđa muslimana, prvenstveno Bošnjaka.”

Nikolaidis je sugerirao Bošnjacima da ne smiju biti pasivni. Da ne dozvole sebi da budu nadglasani. Bošnjaci nipošto ne smiju pristati na tezu koja je njemu, kaže Nikolaidis, iznimno iritantna jer je potpuno neistinita. Na tezu da u Crnoj Gori postoji i nekakva pravoslavna većina i nekakav državotvorni narod. “Pred referendum o nezavisnosti se i to iz redova građanskih partija čulo kako bi o pitanju nezavisnosti Crne Gore morala odlučiti pravoslavna većina jer se tu muslimani i katolici manje pitaju”, kaže Nikolaidis, zaključujući: “To je nešto što se u javnom govoru ne smije tolerirati jer nije tačno. Dakle, Bošnjaci i Albanci, kao potpuno artikuliran i potpuno jasan politički subjekt, ravnopravno su sa svim ostalima obnovili državnost Crne Gore. Tvrditi da oni nisu državotvoran narod u najmanju je ruku skandalozno i ostavlja vrlo štetne političke posljedice.”

PROČITAJTE I...

Mora se priznati da je Nacrt manjkav i da ga treba doraditi, ali daleko od toga da treba biti odbačen. Svako ko studira ili je studirao na Univerzitetu Sarajevo svjestan je da je normiranje ponašanja studenata i profesora neophodno. Činjenica je da ima profesora koji pijani dolaze na predavanja, koji piju na fakultetima, profesora koji uzimaju mito i studenata koji ga daju (makar to bila čokolada “Milka”), studenata koji na predavanja i vježbe dolaze u šorcevima, studentica koje dolaze u odjeći koja više priliči “Zvezdama Granda”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!