Slučaj Ahmeta Sejdića: Kad herojstvo postane optužnica

U zimu 1993. godine Ahmet Sejdić, ratni komandant Prve višegradske brigade Armije BiH, nakon akcije u blizini Rudog, zarobio je 24 srpska vojnika. One koji su u toj akciji bili ranjeni sproveo je na liječenje u bolnicu u opkoljeno Goražde, odakle će kasnije, živi i zdravi, biti razmijenjeni. Dvadesetak godina kasnije, zbog te je akcije optužen pred Sudom BiH

Već godinu dana pred Sudom BiH traje suđenje Ahmetu Sejdiću, ratnom komandantu Prve višegradske brigade Armije BiH. Sejdić je optužen da je naredio i nečovječno postupao prema civilima srpske nacionalnosti i ratnim zarobljenicima Vojske Republike Srpske (VRS) od jula 1992. do februara 1993. godine. Prema optužnici, u julu 1992. godine Sejdić je, po naredbi Ratnog predsjedništva Općine Goražde, tokom razoružavanja srpskog stanovništva sela Bučje, učestvovao u nezakonitom zatvaranju, preseljenju i mučenju 44 civila koji su nakon zarobljavanja prebačeni na Trebeško Brdo. Tom je prilikom nestala Marica Čarapić, za čijim se tijelom i dalje traga. Dvanaest stanovnika sela preseljeno je u Čajniče, dok su ostali, nakon nekoliko dana mučenja u zatočeništvu, zatočeni u stanici policije u Goraždu, gdje su ostali narednih sedam mjeseci.

Sejdić je optužen i za zločin protiv ratnih zarobljenika. Tako je, prema optužnici, nakon zarobljavanja grupe vojnika VRS-a na vijaduktu kod Rudog, zarobljene sproveo ka tunelu u Donjoj Strmici. Znajući da je tunel miniran, natjerao je zarobljene da golim rukama po mraku deminiraju tunel. Tom su prilikom dva zarobljenika teško ranjena nakon eksplozije mine, a ostali su morali bosi proći tunelom kako bi se uvjerio da je siguran za prolaz. Nakon zarobljavanja vojnika VRS-a, teško ranjenom Zoranu Radovanoviću odbio je pružiti liječničku pomoć. Ubacio ga je u terensko vozilo zajedno s ostalim zarobljenicima. Radovanović je tokom vožnje preminuo, a njegovo je tijelo iz vozila bačeno na put.

ULOGA MAKEDONCA

Mještani sela Bučje naoružani su još u januaru 1992. godine. Nakon početka agresije, zahvaljujući položaju sela, imali su prohodan put ukoliko bi dobili naredbu o napadu na Goražde. Juli 1992. godine bio je mjesec žestokih napada VRS na ovaj grad. Stoga su sve jedinice Armije BiH dobile naredbu da krenu u pomoć braniocima. Sejdić s osamdesetak svojih boraca 12. jula kreće ka Goraždu. Istu noć, od majora Husnije Hrapa, komandanta štaba TO Goražde, dobija zadatak –  osloboditi Bučje i zarobiti oružje i municiju. Akcijom napada na selo komandirao je Amir Reko zvani Makedonac.

Nakon što su prenoćili u zgradi MUP-a, krenuli su ka Bučju. Dan kasnije, nakon što je s vojskom proveo noć iznad sela, Sejdić s Rekom pravi plan napada na selo. Htjeli su da se mještani predaju i da što brže uđu u selo kako ne bi postali meta artiljerije VRS. Reko i Sejdić su se razišli. Reko je otišao s jednom skupinom boraca odnijeti pismo u kojem stoje uvjeti predaje. Sejdić je otišao s drugom grupom spremiti napad na selo. Brzo su uspjeli doći do prvih kuća i srpska se vojska razbježala. Stanovništvo je pristalo na predaju, Bučje je oslobođeno. Zarobljena su dvadeset i četiri vojnika, puške, bacači, municija. Nakon te akcije, Sejdić se svojim borcima vratio u Međeđu.

Godinama kasnije, kada je Sejdić optužen između ostalog i za Bučje, isplivalo je nekoliko zanimljivih činjenica. Reko je kao zapovjednik dva puta dobijao zadatak da osvoji selo, no oba ga puta nije htio izvršiti. Kasnije će tvrditi da je naređenje odbijao “iz humanih razloga”, no u to je, ipak, uzimajući u obzir kontekst i okolnosti, malo teže povjerovati. Činjenica je da to Reko danas ne govori, no on i Sejdić su napisali pismo koje je predato stanovnicima Bučja, u kojem ih se poziva na predaju. “Znali smo da su Bučjani naoružani. Oni se jesu samoorganizirali, ali im je kamionom dovezeno oružje. Prva višegradska brigada krenula je u izviđanje. To je bilo dan prije razoružavanja stanovništva Bučja. Pozvao sam tri stanovnika na pregovore. Ja sam kao autoritet nastojao da izbjegnem sukob, da ne dođe do tragedije. Stanovništvo je predalo oružje, vjerovali su meni”, prenio je u izvještaju sa suđenja Sejdiću detektor.ba ono što je kazao Reko tokom svog svjedočenja.

Nakon što je selo osvojeno, oružje koje je zarobljeno podijeljeno je napola, između Rekinih i Sejdićevih jedinica. Međutim, znalo se da svo oružje nije predato. I tada su vojnici povedeni na ispitivanje kako bi odali lokaciju skrivenog oružja. Šta se tada njima dešavalo, predmet je optužnice protiv Sejdića. No, i tu postoji problem. Naime, nakon osvajanja sela, Sejdić je napustio Bučje i otišao ka Goraždu, a zatim ka Međeđi. Nije imao nikakvog kontakta s vojnicima koji su ispitivali zarobljene. I Reko se vratio u Goražde i kasnije napisao izvještaj o tome šta se dešavalo u akciji. Amir Reko jeste vojnik školovan u JNA. Čudno je kako je on termin “očistiti selo” tumačio na suđenju Sejdiću. U vojničkom vokabularu zna se točno šta znači očistiti neku lokaciju. Iz Rekinog svjedočenja, pak, može se zaključiti kako je naredba koju su dobili da očiste selo značila zatvaranje ili možda čak ubijanje. Još je zanimljivije da koji mjesec kasnije Reko svojim vojnicima, za jednu drugu bitku, izdaje zapovijed o napadu u kojoj stoji riječ “očistiti”. Puno je kontradiktornosti u onome što je radio i o čemu danas govori Reko.

Primjerice, na sudu je pogrešno opisao odjeću u koju je taj dan u Bučju bio odjeven Sejdić. Godinama kasnije, iako je komandirao napadom na selo, svoj je potez pregovaranja sa srpskim vojnicima predstavljao kao herojski čin. O njemu je snimljen i film Makedonac, koji je prikazivan u nekoliko bh. gradova, ali ne u Goraždu ili Foči, u kojoj je Reko rođen i u kojoj su mu ubijeni roditelji. Ono što je napravio u Bučju i njegova verzija tih događaja učinili su ga poznatim i na tome je postavio temelj novog političkog pokreta Most 21, kojeg najavljuje posljednjih mjeseci.

TUNEL KOD RUDOG

Drugi dio optužnice vezan je za događaje na predjelu Strmice, kada su snage Armije BiH zarobile veću grupu vojnika VRS. Sejdić je dobio informaciju o tome da je dvadesetak vojnika zavučeno ispod mosta iza Dolova. Stigao je na to mjesto s komandantom Zaimom Imamovićem i pozvao ih megafonom na predaju. Javio mu se Rajo Bogdanović zvani Graničar.
“Dajte nam još malo vremena da razmislimo i garanciju da nas nećete pobiti ako se predamo”, kazao je Bogdanović. U međuvremenu, dok su Sejdić i Bogdanović pregovarali, dvojica srpskih vojnika pokušavaju pobjeći iz bajte ispod mosta ka rijeci Lim. Jedan je pogođen u pucnjavi. Nekoliko trenutaka kasnije, priveden je zarobljeni Vladimir Stjepović, čiji je otac bio jedan od vojnika zabarikadiranih ispod mosta. “Tata, predajte se, ja sam ranjen, svi naši su se razbježali ili izginuli, nemate šanse, ovdje ima puno vojske, ne možete se boriti niti izvući”, kazao je plačući. Oko osam sati uvečer, Bogdanović je pristao na predaju. Šesnaestorica su izišla iz bajte s rukama podignutim uvis. Tokom ispitivanja su kazali da je nekolicina vojnika također ostala u strmičkom tunelu i na Gradini, brdu iznad Strmice.

Tunel u kojem su se nalazili morao je biti očišćen i deminiran kako bi se moglo prebaciti zarobljeno naoružanje i municija. Prije no što je Sejdić stigao do tunela, u pokušaju razminiranja teško je stradao Nusret Hurem. Imao je raznesenu nogu i uspio se sam izvući ka svojim suborcima. Zarobljenici su nakon ispitivanja prebačeni na liječenje u bolnicu u Goraždu. Među njima je bio Rajo Bogdanović Graničar, koji je, zajedno s još tri ranjena suborca, liječen u goraždanskoj bolnici. Operirao ih je doktor Safet Čibo. Zarobljenici su bili pripadnici jedinica koje su izviđale teren za ofanzivu snaga VRS planiranu za 23. januar 1993. godine. Snage Armije BiH su ih u tome preduhitrile.

Događaj u tunelu te zime u Rudom, kada su zarobljena 24 srpska vojnika, među njima i šesterica ranjenih, jedan je od najčudnijih i vjerovatno nezabilježenih tokom agresije na BiH. U zimu oko sedam uvečer Sejdićeve snage pobijedile su u akciji tokom koje su morali razminirati minska polja, a zatim strpljivo pregovarati o predaji sa srpskim obavještajcima. Minsko polje razminirali su zajedno vojnici ARBIH i zarobljeni pripadnici VRS koji nisu htjeli dati shemu minskog polja, pa je, deminirajući teren, stradao jedan od Sejdićevih vojnika. Ranjeni su prebačeni na liječenje u Goražde.

Naredbu za to izdao je upravo Sejdić, čovjek koji im je spasio živote u trenutku u kojem nije znao ništa o sudbini svoje gluhonijeme sestre Fahrije, koju su zarobili vojnici VRS, koji su znali da je gluhonijema, ali su isto tako znali i čija je sestra jer su bili komšije Sejdićeve porodice. Sejdić dugo nije znao ništa o sudbini svoje sestre. Kasnije je saznao da je uhvaćena, mučena i ubijena na stravičan način. Na dženazu sestri nije mogao otići. O tome puno ne priča, ne hvališe se niti je kapitalizirao ono što je radio u ratu. Niti snima filmove niti osniva političke pokrete. No, znaju oni koje je spasio u tunelu i koji mu zbog toga, nakon ročišta pred Sudom BiH, prilaze na ulici. I pružaju ruku.

 

 

PROČITAJTE I...

Bilo je jasno kako je u pitanju pokušaj sklapanja nelegalnog sastava Vijeća koje bi onda izabralo dekana. Onda bi inspektor za visoko obrazovanje označio taj izbor nelegalnim, a u međuvremenu bi bilo izdiktirano novo rješenje. Sve u cilju, kako tvrde poznavatelji prilika na fakultetu, da Vojniković, koji sebe na nekim budućim izborima vidi kao SDP-ovog ministra obrazovanja, ostane jedna od najutjecajnijih osoba u ovoj instituciji.

“Danas je mnogo važnije sačuvati te stare običaje nego što je to bilo nekad u moje vrijeme. Uprkos slabom interesiranju, posebno kod mladih, ipak se nađe određen broj entuzijasta koji su voljni njegovati i promovirati te naše stare običaje. Vrlo je važno sačuvati svoju kulturu jer se po tome prepoznaje svaki narod”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!