Slova pisana rukom žene koju sam nekada volio

Sjedim za kuhinjskim stolom, pijem kahvu i gledam u pismo. Od D. je iz Subotice. Znam šta je unutra – punomoć za rodni list. Otvaram pismo i vidim: punomoć, deset eura i ceduljica. Čitam: “Pasoš mi je istekao. Molim Te, otiđi u Matični ured i izvadi mi rodni list. Ja ne mogu zbog obaveza na poslu, a, iskrena da budem, i poskupo mi je da iz Subotice dolazim u Tuzlu zbog rodnog lista. Unaprijed Ti od srca hvala. Lijep pozdrav.”

Dva dana i dvije noći kiša je neprestano lila. Prva nakon tri mjeseca tropskih vrućina i nezapamćene suše. Gledam, moja mala, skromna bašta, koju sam svake večeri brižno zalijevao, spaljena je, sparušena, kao da je vatreni oganj protutnjao kroz nju. Kiša joj neće pomoći. Ali meni jeste. Uspavala me je. Prespavao sam dva dana i dvije noći.

Budio sam se nekoliko puta: zbog fizioloških potreba i poštara koji mi je donio preporučeno pismo čiji sam primitak trebao potpisati. Poštar me je podozrivo gledao. Zasigurno je pomislio da sam pijan ili drogiran kada me je ugledao neobrijanog, raščupanog, podbuhlog, nesabranog. Ponudio se da potpiše primitak pisma umjesto mene. Ipak, potpisao sam, bacio pismo na sto i vratio se u krevet.

Probudio sam se u četvrtak, kasno popodne. Kiša je i dalje padala. Kćerka mi je rekla kako je svako malo ulazila u sobu i provjeravala dišem li, a, kako se nakon prespavanog dana i noći nisam budio, ne znajući šta će, pozvala je tetku, moju sestru. Sestra je došla, ušla u sobu, vidjela da duboko i ravnomjerno dišem, i rekla: “Neka ga, sve je u redu. Nije se on, dijete moje, godina ljudski naspavao. Neka ga, neka spava koliko hoće.”

Sjedim za kuhinjskim stolom, pijem kahvu i gledam u pismo. Od D. je iz Subotice. Znam šta je unutra – punomoć za rodni list. Otvaram pismo i vidim: punomoć, deset eura i ceduljica. Čitam: “Pasoš mi je istekao. Molim Te, otiđi u Matični ured i izvadi mi rodni list. Ja ne mogu zbog obaveza na poslu, a, iskrena da budem, i poskupo mi je da iz Subotice dolazim u Tuzlu zbog rodnog lista. Unaprijed Ti od srca hvala. Lijep pozdrav.”

– Od koga je pismo – pita me kćerka.

– Od bivše djevojke.

– I, šta hoće?

– Rodni list.

– Hoćeš li joj ga poslati?

– Hoću.

– Lijepo od tebe! Voliš li je još uvijek?

– Ne.

– A volio si je?!

– Neira, još uvijek dolazim k sebi! Molim te…

– Dobro, dobro! Samo pitam!

Čitam D. ceduljicu pet-šest puta. Pokušavam iz rukopisa doznati nešto više o njoj, pa pažljivo čitam tih nekoliko rečenica i ne doznajem ništa važno: slova su simetrična, lijepo oblikovana, blago nakošena udesno, ličnu zamjenicu – ti, kao i uvijek, piše velikim početnim slovom, samo je njen potpis na punomoći zbrljan i nečitak, vjerovatno ispisan snogu, nabrzinu, ali to ne mora ništa značiti. I ne znači ništa. Znam da je dobro. Osobe poput nje uvijek su dobro. Da, osobe poput nje, samožive, narcisoidne…

Rijetko se čujemo, gotovo nikako. Prisjetih se da mi je, ko bi sad znao kada, poslala SMS, citat oca Tadeja: “Kakve su ti misli, takav ti je život.” Odgovorio sam: “Kakav ti je život, takve su ti misli.” Odgovor joj se dopao, pa mi je poslala smješka i novu sentencu oca Tadeja, uz preporuku da obavezno pročitam nekakvu njegovu knjigu.

Kiša i dalje lije. Nemam više cigareta, u kišnu noć mi se ne izlazi pa pronalazim paketić s duhanom i papiriće. Pripaljujem smotanu cigaretu i s gađenjem je gasim. Smrad lošeg duhana. Zgrožen, ispiram opori smrad iz usta kratkim gutljajima kahve. I netremice gledam u pismo. Ništa nemam s njim. I ništa ne osjećam dok gledam u lijepo oblikovana slova pisana rukom žene koju sam nekada volio. Baš ništa.

Kao da gledam u život koji mi se s D. nije ni desio, kao da između nas nikad i ništa nije bilo, kao da je sve to skupa: i pismo i praznina u meni i smrad lošeg duhana i kiša koja neprekidno lije, iluzija, privid, teški i duboki san iz kojeg se još nisam probudio.

Prethodni članak

Pomirenje s historijom

Sljedeći članak

Prekopavanje sjećanja

PROČITAJTE I...

Žena je s djecom otišla kod američkih prijatelja koji su nas još prije tri sedmice pozvali na Halloween. “Morate ovo vidjeti”, insistirali su. Nismo ih mogli odbiti. Osim toga, i zašto bismo? Mnogi muslimani inače misle da svi trebaju da oduševljeno upoznaju njihovu tradiciju, a da oni nisi obavezni znati išta o drugima, pošto će ti drugi ionako u Džehennem

Sudeći prema godinama i decenijama koje su uslijedile, može se zaključiti da promišljanja, savjeti i preporuke našeg Muhameda Skeje Prozorca (koji se često potpisivao i s dodatkom “El Bosnevi”), kao ni promišljanja mnogih drugih u to vrijeme učenih i pravde željnih ljudi, nisu urodila plodom. To, svakako, nije razlog da se ovom velikanu islamske i državničke misli danas ne posveti znatnija pažnja

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!