Sloboda koju su Bošnjaci skupo platili

Monarhistička Jugoslavija, istakao je prof. dr. Adnan Jahić, bit će zapamćena po kulturnom i ekonomskom razvoju, po nacionalnoj i političkoj emancipaciji koja je omogućila nastanak današnjih samostalnih država, po zaprepašćujućim krvavim zvjerstvima i nezapamćenom divljaštvu u ratovima

Premda je tema tribine o položaju Bosne i Hercegovine u monarhističkoj Jugoslaviji, održane 21. novembra u organizaciji mostarskih podružnica Vijeća kongresa bošnjačkih intelektualaca i Bošnjačke zajednice kulture “Preporod”, neuobičajena za obilježavanje Dana državnosti, organizatori su željeli predočiti bitne činjenice o kontinuitetu bosanskohercegovačke državotvornosti između svjetskih ratova jer one itekako imaju veze i s aktuelnim društvenim događanjima na Balkanu.

O tome su govorili prof. dr. Adnan Velagić s Univerziteta “Džemal Bijedić” u Mostaru, te prof. dr. Senaid Hadžić i prof. dr. Adnan Jahić.

VELIKO I MALO RJEŠENJE

Velagić je iznio niz značajnih historijskih činjenica s posebnim akcentom na agrarnu reformu, o jugoslavenskoj ideji i periodu nakon ujedinjenja Srba, Hrvata i Slovenaca, kao refleksiji nacionalnih izdizanja evropskih naroda, koja nije mimoišle ni Balkanski poluotok, na kojem su dugo egzistirale dvije anahrone dinastičke države. Ishodište nacionalnih ideja na Balkanu, primijetio je, bila je neupitna mržnja prema svemu što je muslimansko i želja za otimanjem i pljačkom. Na tim osnovama razvijala se ideja balkanskih naroda u težnji za vlastitom nacionalnom državom. Situacija je dodatno eskalirala nakon 1878. godine, kada su Srbija i Crna Gora dobile međunarodno priznanje, a od tada počinju otvorene akcije susjedne Srbija u smjeru Bosne i Hercegovine i bosanskohercegovačkih muslimana kako bi oni prihvatili srpski nacionalni identitet i kako bi tako Bosnu i Hercegovinu priključili Srbiji. Pod utjecajem vanjskih faktora, uporedo s tim, razvijala se ideja o jugoslavenskoj uzajamnosti.

“Unutar srpskog rješenja koje je predvodio radikalski prvak Nikola Pašić razvijane su dvije mogućnosti, takozvano veliko rješenje – formiranje zajedničke države s izrazito dominirajućim srpskim faktorom, i drugo takozvano malo rješenje ili takozvana velika Srbija, koje bi uključilo sva područja naseljena srpskim življem, pored Srbije, i područje Bosne i Hercegovine, Vojvodine, Crne Gore, Slavoniju i južnu Dalmaciju. Hrvatski političari prihvatali su ideju decentralizirane države koja bi imala izražen jugoslavenski karakter u kojem bi svaki narod imao ravnopravan status”, kazao je Velagić.

Budući da je Srbija na kraju Prvog svjetskog rata jedina imala vojsku, Velagić je zapitao da li je Srbija oslobodilac ili osvajač. Naglasio je da odgovor na ovo pitanje nije moguće paušalno definirati. Podsjetio je da je Narodno vijeće SHS za Bosnu i Hercegovinu uputilo dopis da srpska vojska uđe u BiH i uspostavi red i mir budući da je bio narušen zbog nasilja i pljački. “Arhivska građa svjedoči o bezbroj nemilih događaja i prije i poslije ulaska srpske vojske u Bosni i Hercegovini. Brojni su primjeri pljačke, hapšenja i ubistava svih pojedinaca koje je srpska politika obilježila kao antisrpski i proaustrougarski element. O tome su raspravljali general srpske vojske Živojin Mišić i general Božidar Terzić, kada Terzić izvještava o prilikama u Bosni i Hercegovini i, između ostalog, tvrdi kako srpske nacionalističke bande bezobzirno pljačkaju i ubijaju bosanskohercegovačke muslimane”, nastavio je Velagić.

Poseban vid pritisaka na Bošnjake imala je agrarna reforma, čiji je stvarni cilj bio izmjena vlasničkih odnosa na štetu većinskih muslimanskih zemljoposjednika. Velagić je ustvrdio da je cijeli proces proveden uz primjenu represalija. Država je plaćala 1,5% od stvarne cijene zemljišta, a mnogi posjednici nisu dobili ništa. Prof. dr. Adnan Velagić podsjetio je da je od 1919. do 1939. godine u monarhističkoj Jugoslaviji na području Bosne i Hercegovine oduzeto 1.286,227 hektara zemlje, a Bošnjaci su bili vlasnici 90%.

“Sigurnosne prilike u BiH bile su nepovoljne pogotovo na području istočne Hercegovine. U zločinačkim akcijama posebno su se isticali vođe hajdučkih skupina Majo Vuković i Petar Roganović”, rekao je Velagić, zaključivši da je srpska vojska bila oslobodilačka isključivo u srpskom nacionalnom korpusu u Bosni i Hercegovini, a ostali su, posebno Bošnjaci, tu slobodu, uistinu, skupo plaćali.

BOSNA SE VRAĆA U EVROPU

Prof. dr. Senaid Hadžić podsjetio je na faze kroz koje su tokom historije prolazili odnosi Bosne i Hercegovine sa susjednim zemljama. Upozorio je na nedosljednost valoriziranja historijskih tokova kroz koju se gradi narativ kako se Bosna i Hercegovina ne uključuje u Evropu, što nije tačno, već se ona ondje vraća, odakle je ulaskom u južnoslavensku državu 1918. godine “istrgnuta”. U zajedničku državu, podsjetio je, te godine Hrvati i Bošnjaci ušli su nakon višestoljetnog životnog iskustva u višenacionalnim carstvima u kojem su Bošnjaci Osmansko doživljavali kao svoje, dok su Hrvati smatrali da je Habsburška monarhija najbolji izbor za hrvatske nacionalne interese. “Srbi u Bosni i Hercegovini gajili su negativna sjećanja na oba ta carstva pa je ulazak u Jugoslaviju za njih značio uspostavu državnog okvira za srpske nacionalne interese u cjelini. U početku su bošnjački političari maštali da Bosna i Hercegovina može zauzeti autonomnu poziciju u okviru monarhije. Većina ih je do septembra 1918. godine Bosnu i Hercegovinu vidjela u monarhiji koja se raspada. A u jesen te godine tek je bošnjačka elita prihvatila činjenicu stvaranja nove države”, prokomentirao je Hadžić. Strahove bošnjačkog stanovništva argumentirao je izjavom Stojana Protića kako će srpska vojska, kad prođe Drinu, “Turcima” dati 24 ili 48 sati da se vrate u pradjedovsku vjeru, a oni koji ne budu htjeli da ih se “posiječe”.

Hadžić je kazao i da su hrvatski političari i vodeći krugovi Katoličke crkve u BiH podržavali jugoslavensko rješenje. “Srpski politički i vjerski lideri svesrdno su radili na ujedinjenju sa Srbijom. Tako je ispunjen cilj srpske političke elite o stvaranju srpske države koja će objedinjavati balkanske Srbe”, nastavio je Hadžić.

Podsjetio je da je Narodna vlada Bosne i Hercegovine, formirana 1. novembra 1918. godine, kojom je predsjedavao Atanasije Šola, imala 11 povjereništava /ministarstava: šest Srba, četiri Hrvata i samo jedan Bošnjak. Za Hadžića je vrlo bitna činjenica da je BiH u sastav nove države ušla posredno preko države SHS, a ne izravnim ujedinjenjem sa Srbijom, što je Vlada Srbije predlagala. On smatra da proglašenje Kraljevine 1. decembra 1918. godine i ustoličenje kralja obični ljudi skoro nisu ni primijetili od posvećenosti svojim problemima. Narav monarhističkog režima prokomentirao je na način da se Bošnjacima restriktivnim i asimilatorskim mjerama htjelo vratiti milo za drago, odnosno da su im se svetili kao Turcima.

Monarhistička Jugoslavija, istakao je prof. dr. Adnan Jahić, bit će zapamćena po kulturnom i ekonomskom razvoju, po nacionalnoj i političkoj emancipaciji koja je omogućila nastanak današnjih samostalnih država, po zaprepašćujućim krvavim zvjerstvima i nezapamćenom divljaštvu u ratovima. Kao glavne faktora neuspjeha monarhističke Jugoslavije naveo je odsustvo legitimacije, diskriminirajuće politike, prijezir prema vladavini prava i sve češće nasilje kojem su najviše doprinijeli kralj Aleksandar Karađorđević i Nikola Pašić. “Široke mase bile su sklonije braniti svoj postojeći uži domovinski interes nego pretpostavljenu maglovitu jugoslavensku koncepciju i program. Iako je ideja narodnog jedinstva Srba i Hrvata bila bliska političkim elitama u Kraljevini Srbiji, magistralni pravac srpske politike bio je ujedinjenje srpstva, kako je stajalo u ustavu utjecajne tajne organizacije Ujedinjenje ili smrt, a ne ujedinjenje Južnih Slavena u jednu državu”, istakao je Jahić. Kao ilustraciju tim tvrdnjama, naveo je podatak da su Srbi imali neupitnu prevlast u donošenju političkih odluka, da je uživanje građanskih i političkih prava bilo ovisno o podršci ili odsustvu podrške vladajućoj partiji, da organi države nisu poduzimali sve potrebne mjere na zaštiti građana i kažnjavanju počinilaca, da je provedena nepravična agrarna reforma.

“Naročito mračne stranice ispisale su nacionalističke omladinske organizacije koje su se vrlo često, podupirane od strane režima, borile za svoje ciljeve noževima, pištoljima, bombama terorizirajući neistomišljenike i šireći atmosferu mržnje i straha”, rekao je Jahić, dodavši da su to činili i protiv neistomišljenika u srpskom narodu.

 

PROČITAJTE I...

Mina Ibrahimović vratila se u svoje Dimniće prije nekoliko godina, kako kaže, da tu liječi svoju tugu. Mini su u genocidu ubijeni sinovi Saib i Samir, te muž Sadik. Do prije dvije godine živjela je u drvenoj kućici. Federalno ministarstvo za izbjeglice napravilo joj je kuću i sad joj je lakše. Mina ima ovce i koze, ukupno pedesetak grla. Ima dosta voća, a uzgaja i povrće

: Crkva Manastira u Zavali jedini je primjer polupećinske crkve u Bosni i Hercegovini i nalazi se u istoimenom selu u zapadnom dijelu Popovog polja, četrdesetak kilometara južno od Stoca. Mještani kažu da je Manastir dio religijskog, kulturnog i prirodnog konteksta povezanog atrakcijama u Popovom polju kao što su pećina Vjetrenica, ostaci srednjovjekovnih crkava, stara željeznička stanica, kula, niz stambenih objekata u selu Zavala i Trebišnjica, najveća ponornica u Evropi

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!