Sloboda koja to nije

Stanovnici Raqqe oslobođeni su od terorista čija je utopija za najveći broj stanovnika antiutopija. Oslobodile su ih nesirijske, nedemokratske nesnage čija će im utopija biti još stranija i odbojnija. Ako su i imali neka druga očekivanja, ona su raspršena šenlučenjem i kačenjem postera teroriste iz susjedne zemlje koji u toj državi služi doživotnu kaznu zatvora

Raqqa, tzv. glavni grad Islamske države (ISIL), koja se samonazivala hilafetom, oslobođena je, kažu. U utorak, 17. oktobra, jedinice Sirijskih demokratskih snaga (SDF), za koje dugogodišnji dopisnik s Bliskog istoka Robert Fisk s punim pravom kaže da nisu ni sirijske, ni demokratske, a ni snage (bez američke zračne podrške), proglasile su okončanje 130 dana borbe za grad završenim.

GOMILE ŠUTA I SPRŽENA ZEMLJA

Šenlučenje borbenim vozilom (američke proizvodnje) “Bradley” na centralnom trgu Raqqe izgledalo je apsolutno identično šenlučenju od 14. januara 2014. godine, kada su istim takvim vozilima upravljali ISIL-ovi teroristi. Jedina su razlika zastave na vozilima. U međuvremenu je grad uglavnom pretvoren u gomilu šuta i zgrada u kojima je nemoguće stanovati – najrječitije svjedočanstvo “efikasnosti” (nezamjenjivih) kopnenih niti sirijskih, niti demokratskih, niti snaga američke koalicije za borbu protiv ISIL-a. Da bi manekenke sa stranica modnog časopisa Marie Claire i drugih propagandnih varikina za bijeljenje PKK terorista, koji proizvode romantične reportaže o ženama borcima PKK-ove ispostave u Siriji, sigurno ušetale u grad, on je morao biti temeljito uništen metodom “spržene zemlje”, tako omiljenoj američkoj ratnoj avijaciji.

Nakon šenlučenja je, kako priliči, priređena proslava. Izgleda da svaka ideološka “vojska” u sličnim okolnostima slavi igranjem kola. Doduše, u centru Raqqe nije se igralo kozaračko kolo, ali “staljinovski brkovi” koji su se smiješili sa scenografije nisu ostavljali mjesta dvojbi o kakvoj je ideologiji riječ.

Teško je reći da li je američkim poslodavcima nesirijskih, nedemokratskih nesnaga popustila koncentracija, ili su bili previše zauzeti tjeranjem novinara da brišu memorijske kartice na kojima su snimci izuzetno nesirijskih boraca u uniformama YPG‑a, milicije sirijskog krila PKK-a (holandski novinar Hans Jaap Melissen požalio se na Twitteru da su ga Amerikanci, pripadnici specijalnih jedinica, natjerali da obriše snimke na kojima su prisutni). Međutim, agitprop PKK-a, pardon, SDF-a, ili je to ipak PKK (?), “ukrasio” je trg za proslavu gigantskim posterom s koga se glavom i brkovima smiješi osnivač i lider PKK terorističkog kulta – Abdullah Öcalan. Zapravo, pobjedu u bici za Raqqu posvetili su njemu.

Time su laži američkih zvaničnika da SDF (a prije toga sirijska grana PKK-a – PYD i YPG) nije isto što i PKK i štaviše nema nikakve veze s PKK-om, organizacijom koja je na listama terorističkih organizcija SAD-a, NATO-a i EU, po ko zna koji put ogoljene i obesmišljene. Njihovi klijenti lišili su ih čak i minimalno prihvatljivog poricanja.

S malim zakašnjenjem u petak (u četvrtak je Pentagon ignorirao pitanja o posveti i posteru) iz Washingtona je krenula omanja bujica nadasve kontradiktornih izjava i sada već pritupastog insistiranja na distinkciji SDF-a (ili YPG-a) od PKK-a. “Mi osuđujemo prikaz lidera i osnivača PKK-a Abdullaha Öcalana tokom oslobođenja Raqqe”, rekao je Pentagonov portparol major Galloway. “PKK je na listi stranih terorističkih organizacija od 1997. godine i mi nastavljamo vidjeti PKK kao destabilizirajući faktor u regiji. Sjedinjene države nastavljaju podržavati našeg NATO saveznika Tursku u njenoj višedecenijskoj borbi protiv PKK-a i znamo za žrtve koje je podnijela u tom konfliktu”, dodao je.

“OSLOBODILAC” NA VRHU LISTE TRAŽENIH TERORISTA

Sve u svemu, interesantna konstrukcija. Osuđen je samo čin kačenja postera, a fakat da su im plaćenici ili “saveznici”, koje naoružavaju šakom i kapom, dio kulta ne dotiče ih se previše. PKK je na listi terorističkih organizacija, ali se onda u istoj rečenici pretvori samo u “destabilizirajući faktor”. A što se saradnje i podrške tiče, “general” Mazlum Kobane (pravo ime Ferdi Abdi Şahin), glavnokomandujući nesirijskim nedemokratskim nesnagama, kojima se tepa SDF, odavno je, prije nego što je ta skraćenica izmišljena da maskira PKK, na vrhu liste traženih terorista u Turskoj. Lijepa gesta saradnje i podrške bila bi da ga SAD, kad im je već pri ruci, isporuči.

Saopćenje Ambasade SAD u Ankari, koje je u subotu objavljeno na Twitteru, možda je još ciničnije od Pentagonovog. Dok reciklira “blisku saradnju” i činjenicu da je PKK na listi terorističkih organizacija, Ambasada konstatira da je Abdullah Öcalan u zatvoru “zbog veza s PKK-om i terorizmom” (zanimljiv način da se opiše osnivač i lider), a zatim dodaje šlag na tortu rečenicom: “On nije persona vrijedna poštovanja.”

Sve zamišljam kako će one već spomenute manekenke poslije ovih oštrih riječi posramljeno skinuti poster u Raqqi. Iz tog maštanja trgnula me je reportaža CNN-a o tim djevuškama u kojoj izvjesna Shanda Afreen kaže: “Lider – Abdullah Öcalan – koncentrirao se na slobodu žena, pa se mi borimo da oslobodimo žene i da oslobodimo ljude mentalno.” Ovo je na više nivoa vrijedno priznanje. Prije svega, govori o tome da nije riječ o Raqqi, ISIL-u, ili o bilo čemu što je stavljeno kao scenografija u kojoj će PKK kult operirati. O “mentalnom oslobađanju” od strane kulta čiji je lider ohrabrivao regrutiranje žena za bombaše samoubice i u kojem je ljubav kažnjiva strijeljanjem ne bih ni trošio riječi. I jedna i druga karakteristika kulta jeste dobro dokumentirana, čak i u literaturi koja curi od ljubavi prema PKK-u.

To nas dovodi do sudbine oslobođenih ljudi Raqqe. Oslobodioce nisu dočekali bacajući pirinač i ružinu vodicu, što se možda može objasniti neimaštinom nastalom zbog ISIL‑ove okupacije. Međutim, agitprop, kako PKK-ov, tako i američki, nije uspio nahvatati dovoljno statista ni za režirane eksplozije zadovoljstva i sreće zbog oslobođenja. Graem Wood piše na portalu The Atlantic: “To (oslobođenje) ostavlja za sobom ne grad, nego gomilu šuta. Stanovnici te gomile šuta ostavljeni su da se pitaju da li je totalna destrukcija poželjnija od nastavka vlasti Islamske države, uključujući raspeća i odsijecanje glava.” Ne možemo znati šta se preživjeli stanovnici 90% uništene Raqqe pitaju. Međutim, s velikom sigurnošću može se pretpostaviti da, dok im nije žao što su ISIL-u vidjeli leđa, oslobodiocima se nisu obradovali.

Stanovnici Raqqe oslobođeni su od terorista čija je utopija za najveći broj stanovnika antiutopija. Oslobodile su ih nesirijske, nedemokratske nesnage čija će im utopija biti još stranija i odbojnija. Ako su i imali neka druga očekivanja, ona su raspršena šenlučenjem i kačenjem postera teroriste iz susjedne zemlje koji u toj državi služi doživotnu kaznu zatvora. Nesposobnost američkih gazda da iskontroliraju klijente ne daje puno nade da će biti u stanju spriječiti “mentalno oslobađanje”, socijalne inženjeringe i društvene eksperimente jednog terorističkog kulta nad preživjelima u Raqqi.

 

PROČITAJTE I...

Procjene trenutnog broja Bošnjaka u Makedoniji kreću se od 30.000 do 50.000, zavisno od izvora. Stanje im najviše određuje (ne)jedinstvo njihovih političkih predstavnika, a od svih manjina u najslabijem su položaju kad je u pitanju zastupljenost u institucijama i javnosti. Pored direktne ili indirektne diskriminacije od strane Makedonaca, postoji isključiv odnos Albanaca kroz Islamsku zajednicu, što bi se moglo, za nadati se, popraviti uključenjem Rijaseta iz Sarajeva. Za Stav govore neki od najangažiranijih i najpoznatijih predstavnika Bošnjaka u Makedoniji

Ono što je prethodilo deklaraciji o nezavisnosti Izraela bilo je etničko čišćenje “nejevrejske zajednice”, prema kojoj Balfour nije osjećao ništa osim prezira pa je nije ni imenovao u svom papiru. Dvadeset godina kasnije, počela je najduža okupacija u modernoj historiji, koja još traje. Treba uložiti veliki napor da se ne vidi njena brutalnost

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!