Škripari

Jedina su navijačka grupa koja je zadržala komunistički naziv, mada je zamisao bila sasvim drugačija. Krajnost. Ne ulazeći u ideološke poglede osoba koje su sebe nakon Drugog svjetskog rata nazivali “Križari” i sakrivali se u planinama i pećinama, njih su komunisti zvali “Škriparima”. Dakle, ta grupica mladih ljudi opredijelila se za komunističko kumstvo njihovom imenu, a to ponajbolje govori koliko ni sami ne znaju koja im je misija.

Očekivalo se vanredno zasjedanje Hrvatskog narodnog sabora, očekivale su se žestoke reakcije Dragana Čovića ili bar Bože Ljubića, jedinih legitimnih zaštitnika hrvatskog naroda nam u Hercegovini. Tako njih dvojica vole kazati za sebe. Kažu, i u Bosni su zaštitnici, a realno, ni sami ne vjeruju u to.

Ali, evo, mjesto događaja, odnedavno i zvanično grad, hercegovački grad Široki Brijeg. Napadnuti su Hrvati, u najavi je sve moglo donijeti ponavljanje najveće navijačke tragedije u bh. fudbalu kada je u istoj “metropoli” stradao navijač Sarajeva Vedran Puljić. Nastranu što je i sam Puljić etnički pripadao hrvatskom narodu, zaštitnici se nisu javili ni tada, jer on nije pravi Hrvat, po njihovim standardima.

Ali koga sada da štite zaštitnici? Usred Širokog Brijega mlatili su se domaći navijači i pristalice Zrinjskog iz Mostara. S jedne strane “Škripari”, a s druge “Ultrasi”, navijači Hrvatskog športskog kluba. Ko li je tu legitiman i ko zaslužuje zaštitu? Sigurno je teško najkonstitutivnijim među konstitutivnim Hrvatima u BiH opredijeliti se na jednu stranu. S druge strane, ovi iz “Škripa”, a s druge jedan legitiman naziv. Ali, ostavimo zaštitnike.

Imamo mi njih, navijače NK Široki Brijeg zvane “Škripari”. Svako malo pa na njihovom domaćem stadionu, u najmanju ruku, neprijatna scena. Neko bi mogao pomisliti kako se radi o pokretu, o hiljadama navijača, punim tribinama tifoza koji su kao opasni. Neki grčki navijači, engleski, turski, ruski… Brojni, glasni, jaki, za klub i u vodu i u vatru.

Ustvari je suprotno. “Škripari” su minorna grupa, čak i u bh. okvirima. Može se naći i klubova iz drugog ranga takmičenja koji se mogu pohvaliti boljim i brojnijim navijačkim skupinama. Širokobrijeških “tifoza” kući se i skupi ponešto iz lokalnih kafića, a pomno biraju gostovanja, kao da tamo ekipi ne treba podrška. Čudno da uopće imaju nekakav status navijačke grupe. Po brojnosti imaju tek nešto više članova u odnosu na “Mamurne pande”, koje prate FK Krupa. Mahmurni su, inače, miroljubiva ekipa, kako i sam naziv kaže.

Ako se krene od naziva, u moru teških imena kakve druge grupe nose, mora se priznati da su Širokobriježani uspjeli ostati jedinstveni. Jedina su navijačka grupa koja je zadržala komunistički naziv, mada je zamisao bila sasvim drugačija. Krajnost. Ne ulazeći u ideološke poglede osoba koje su sebe nakon Drugog svjetskog rata nazivali “Križari” i sakrivali se u planinama i pećinama, njih su komunisti zvali “Škriparima”. Dakle, ta grupica mladih ljudi opredijelila se za komunističko kumstvo njihovom imenu, a to ponajbolje govori koliko ni sami ne znaju koja im je misija.

Osim što su zadržali komunističko naslijeđe, za razliku od ekipe na terenu, koja je već godinama za naše uvjete respektabilna, “Škripari” su nastavili tradiciju svojih starih. Tamo krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća Mladost iz Lištice, kako se klub, ali i mjesto tada zvalo, bila je član nižih fudbalskih rangova. Oni koji su okusili ta gostovanja uvjerili su se koliko su bila negostoljubiva. Više zbog poruka s tribina, nego kvaliteta protivnika na travnjaku.

I čudimo se zašto je i kako je to danas. Kao da većina tamošnjih tifoza nije nikada ni napustila pećine nakon onog tamo rata, pa su ih tek sada istresli na Pecaru. I zašto im smetaju Mostarci, da li je još upitno? Objasnit će zašto smetaju Sarajlije, Tuzlaci ili Banjalučani, ali ovi su bili Hrvati, Hercegovci. A smetaju im i oni. Ima jedna izreka o selu i odlasku iz njega. Ovog bi puta prikladnije bilo reći: “Možeš ti iz pećine, ali pećina nikako iz tebe.” A čini se da su i oni koji im dopuštaju takvo ponašanje i sami “Škripari”.

 

 

PROČITAJTE I...

“Mogla sam i ja otići kao i mnogi. Nije ova država lahka za život, ali i studenti iz Njemačke idu u Francusku da studiraju, odlaze ljudi odsvakuda, traže nešto bolje. Ali ti kao insan ne možeš pobjeći od sebe, možeš samo ponijeti dio sebe. U ovoj situaciji ne treba bježati, po čemu smo mi poznati, nego treba rješavati probleme, treba ovdje najbolje što možeš raditi svoj posao. Možda bi nam, kada se ne bismo predavali olahko, bilo bolje”

Činjenica da bosanskohercegovačka dijaspora godišnje ulaže oko 1,57 milijardi eura u Bosnu i Hercegovinu govori o njenoj veoma važnoj ulozi u ekonomskom razvoju ove zemlje. Kao najveći ulagač, dijaspora bi trebala mnogo više utjecati na procese u zemlji svog porijekla, ali to nije slučaj. Na izborima 2014. godine pravo glasa iskoristilo je svega 30.000 državljana Bosne i Hercegovine koji žive van granica domovine, što je poražavajući podatak

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!