Skica za MAKETU MAKNUTOG MAKA

Po mnogim svjedočanstvima, Makov odlazak obilato je bio potpomognut tadašnjim velikim političkim malverzacijama, prijetnjama, napadima i pritiscima. No, Mak je otišao gotovo pjesnički. Nad časopisom Život okončao je svoj život. Ali, ne i svoja djela. Ove godine, kada slavimo Makov stoti rođendan, svjedočimo kakav su život imale i još imaju sve njegove riječi, prizivajući i ove: “A eto, taj bosanski jezik, taj bosanski govor i razgovor, doživio je da ga pojedinci kastriraju, i da tu kastraciju proglase naučnom i zakonitom”

I sad se sjećam kako sam, dok je još trajao ispit iz književnosti, praveći se važan (a samo kako bih skrenuo s teme) branio kao utemeljeno ono zaista i meni rogobatno ušiparajuće kolegicino škripavo: Nikako (se) pomaket (s mjesta), dok je ona samo gledala u karticu s ispitnim pitanjima, a u mojoj glavi još odzvanjalo ono njeno: Ni pomaket, kao i nastavnikovo mik–mic i mak–mok s vježbi iz historije jezika, dok je profesor književnosti idalje galamio uporno tvrdeći kako tu nema nikakvih infiksa, i tačka.

A kolegica samo reče da joj se omaklo, i onda opet ušuti.

Hoću reći, iako je tema bila književnost, mi smo, ono malo što smo govorili, govorili o jeziku.

– Omaklo ili omaknulo?

– Ma, omaklo.

– Pomaknuti ili pomaketi?

– Ma, pomaći.

Ovo pomaći uzela je za svoj dnevni moto tog tmurnog ispitnog dana, ustvari imajući cijeli dan u glavi i svojoj svijesti nesvjesnoj jedan i samo jedan, taj za nju jedini stih Mehmedalije Maka Dizdara:

A ja se neću niti

Po-

Ma-

Ći.

I onda se samo pitala je li Mak komotno ovdje mogao reći i pomaknuti, a vjerujem da joj nisu promakli ni specifični zahtjevi poetske sintakse, mada tada o njima nije ni mogla misliti.

Mic po mic, mak po mak, i eto ga: pomak.

Iako nije da nije nepoznato, ili je barem nedovoljno poznato, veliki je Mak napravio veliki pomak u do tada nedovoljno razvijenoj i potpuno zanemarenoj bosanskoj sociolingvistici i filologiji. Iako po vokaciji književnik, poput Alije Isakovića, Mak se uporedo bavio i onim segmentom naše pisane riječi koji nije u prvom planu njegovih glavnih preokupacija, što će se, pak, kasnije pokazati jednako važnim i ključnim kao i njegova književnoumjetnička produkcija uokvirena u Kamenom spavaču. Zapravo, i Alija i Mak radili su sinhronizirano, principom komplementacije: oživljavanje tradicije, jačanje književnoumjetničke produkcije te istraživanje i poboljšavanje statusa jezika u društvenom kontekstu.

Poput Isakovićeve antologije naše savremene književnosti (Biserje, 1972), prve bošnjačke antologije takve vrste, Mak Dizdar priređuje prvu antologiju bosanske srednjovjekovne književnosti, Stari bosanski tekstovi (1969).

“Pravo je da povelja Kulina bana s kraja XII stoljeća, najstariji spomenik svjetovnog karaktera pisan na narodnom jeziku u južnoslavenskim zemljama, ne bude više jedini reprezentant bosanskog kulturnog naslijeđa u južnoslavenskoj književnosti” – govorio je Mak.

Također, posebno su u istom kontekstu važne i dvije knjige nastale samo nekoliko godina ranije, Panorama savremene bosansko-hercegovačke proze (1961), te Stari bosanski epitafi (1961), knjižica koju je Mak Dizdar kasnije osavremenio i komplementirao, dakako posebno i svojom autorskom knjigom poezije Kameni spavač (1966).

Mak je o kulturnom naslijeđu i vrijednostima Bosne i Hercegovine govorio kao o hiljadugodišnjoj tradiciji koja se posebno očituje u književnosti i jeziku.

“Narod Bosne i Hercegovine dobio je dakle davno, najranije od svih, u vječitu baštinu najveći dar koji jedan narod uopće može dobiti – bogati narodni jezik” – ponosno je isticao.

Zapravo, u svojoj studiji Marginalije o jeziku i oko njega (Život, 1970) Mak ukazuje na to da je bosanski narod napustio nerazumljivi i nenarodni jezik, i da se ljepota narodnog govora kod nas njeguje i u srednjem vijeku, i u osmansko doba, a da je narodni jezik i u istočne i u zapadne krajeve u odnosu na jezik Bosne prodro mnogo kasnije te da su već u 12. stoljeću bosanski dijaci uzimali načelo “piši kao što govoriš”.

Mak je u Marginalijama podsjetio i na to da su mnoge naše komšije i mnogi putnici kroz Bosnu hvalili bosanski jezik.

No, iako je Mak detaljnije govorio i o bosanskoj leksici, i o fonologiji, o morfologiji, te o sintaksi u bosanskom jeziku, Makove Marginalije o jeziku i oko njega, zapravo, mnogo više govore nego što naši studenti maternjeg jezika i književnosti o tome znaju, čuju ili mogu pročitati. Možda na njegovu sreću, ali na našu veliku žalost, samo godinu dana nakon pisanja teksta Marginalije o jeziku i oko njega, Mak nas je napustio. Po mnogim svjedočanstvima, njegov odlazak obilato je bio potpomognut tadašnjim velikim političkim malverzacijama, prijetnjama, napadima i pritiscima. No, Mak je otišao gotovo pjesnički. Nad časopisom Život okončao je svoj život. Ali, ne i svoja djela.

Ove godine, kada slavimo Makov stoti rođendan, svjedočimo kakav su život imale i još imaju sve njegove riječi, prizivajući još samo ove: “A eto, taj bosanski jezik, taj bosanski govor i razgovor, doživio je da ga pojedinci kastriraju, i da tu kastraciju proglase naučnom i zakonitom.”

Od vitalnog je značaja da se ljudi sjećaju svoje historije kako zbog nedostatka sjećanja ne bi pomiješali mitove i stvarnost i kako zato ne bi patili – upozorava nas Márquez u svom Nobelom ovjenčanom romanu Cien años de soledad ili Sto godina samoće.

Bože, Bože, kako li će se nas sjećati za stògodinā?

PROČITAJTE I...

: “Milman Parry pokazao je jednostavnom usporedbom da Homer nije bio pisac i autor Ilijade i Odiseje kao što je Shakespeare bio pisac Hamleta, da takvog Homera imamo danas u 20. stoljeću u ličnosti Avde Međedovića, koji je kao pravi narodni genij također bio u stanju ispjevati ep. Parry je dokazao da moderna evropska civilizacija ne počiva tek na pismu i nauci, već i na usmenosti i usmenoj tradiciji, bez čijeg uobzirenja nema pravilnog razumijevanja sebe i svoje prošlosti, na način kao što ni pojedinac ne može ući u svijet odraslih dok ne osvijesti sebe i svoju poziciju u svijetu koji ga okružuje. Kompletan Parryjev rad i doprinos bi se, u izvjesnom smislu, mogao nazvati zavjereničkim jer potkopava same temelje evropskog mita o evropskom progresu, zbog čega je imao brojne oponente”

Takva je zemlja, takvi su ljudi, takav je životni ambijent. I, hvala Bogu, postoje nadareni pisci, slikari, muzičari i drugi koji, svako na svoj način, progovaraju. Bosna i da nestane s lica zemlje, da izgori sve što na njoj stoji, na osnovu umjetnine stvarane o njoj mogla bi se čak i u nekoj pustinji izgraditi ista takva zemlja. U ovom romanu također govorim o Bosni, o Sarajevu, zapravo govorim o postratnim traumama u Bosni i njenim osobenostima

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!