Skandalozna revizija nastavnih planova i programa u Kantonu Sarajevo

Desila se zasigurno najnekompetentnija, ali i najradikalnija promjena u nastavi maternjeg jezika i književnosti od završetka rata pa nadalje, a o tome u našem društvu nema doslovno nijedne riječi, a nekamoli ozbiljnih analiza. Čak ih nema ni u stručnom ili akademskom kontekstu

Izgleda da u školama Kantona Sarajevo nisu više poželjni bošnjački i bosanskohercegovački književni klasici. Nije preporučeno više čitati Maka Dizdara i Skendera Kulenovića, Derviša Sušića ili Ćamila Sijarića, pogotovo nije preporučeno čitati Edhema Mulabdića, Osmana-Aziza, Safvet-bega Bašagića, Osmana Đikića, Musu Ćazima Ćatića, Hamzu Humu, Hasana Kikića, Abdurezaka Hifzija Bjelevca, Aliju Nametka ili Envera Čolakovića.

Nije preporučeno čitati ni Dževada Karahasana ili Irfana Horozovića, kao ni Nedžada Ibrišimovića i Aliju Isakovića, naročito ne Zilhada Ključanina, odnosno niz ključnih autora novije bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti. Nije preporučeno čitati čak ni Derviš i smrt Meše Selimovića, mada Tvrđava jeste prihvatljiva, a Abdulaha Sidrana dovoljno je pročitati samo u “izboru”, dakle pjesmu-dvije, bilo koju. Još je manje preporučeno baviti se našom starijom književnom prošlošću – iz vlastite tradicije ništa nije potrebno pročitati, a od usmene književnosti, pored tolike folklorne baštine, dovoljna je samo Hasanaginica.

S prvim septembarskim školskim zvonom odzvonilo je, naime, i dosadašnjim nastavnim planovima i programima za osnovne i srednje škole u Kantonu Sarajevo, a na snagu su stupili novi, revidirani nastavni planovi i programi. Nastavne planove i programe i njihove revizije radili su ranije čitavi interdisciplinarni timovi eksperata, počev od referentnih stručnjaka iz prakse do univerzitetskih profesora iz različitih relevantnih oblasti, a ovu reviziju napravili su prije svega nastavnici iz škola, i to tako što su se iz nastavničkih redova u komisiju za reviziju preko nastavničkih aktiva (samo)predlagali oni koji su bili zainteresirani, bez obzira na reference.

Također, revidirani nastavni planovi i programi nisu, pritom, prethodno prošli ni nezavisnu ekspertsku ocjenu, niti su bili predmet javne rasprave. Jednostavno, desila se revizija o kojoj se malo ili nimalo šire zna. No, bilo kako bilo, revizije u našem školstvu itekako su dobrodošle, ali samo onda ako su znalačke i dobronamjerne, i ako se njima stvari pomiču naprijed, a ne nazad. Za razliku od nekih drugih nastavnih predmeta, to, međutim, nije slučaj s revidiranim nastavnim planovima i programima za Bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnost, a posebno ne s nastavnim planovima i programima za ovaj predmet namijenjenim za upotrebu u gimnazijama i srednjim stručnim školama.

Štaviše, riječ je o potpuno skandaloznim “poboljšanjima” nastavnih planova i programa, no koja su, međutim, prošla dokraja muklo, s ogluhom koja, najblaže rečeno, zabrinjava. Desila se zasigurno najnekompetentnija, ali i najradikalnija promjena u nastavi maternjeg jezika i književnosti od završetka rata pa nadalje, a o tome u našem društvu nema doslovno nijedne riječi, a nekamoli ozbiljnih analiza. Čak ih nema ni u stručnom ili akademskom kontekstu.

Cijeli tekst pročitajte u novom broju magazina Stav, koji je u prodaji od četvrtka, 22. septembra. 

 

PROČITAJTE I...

Nevladin sektor često je najmobilniji dio jednog društva i odličan poligon za plasiranje pozitivnih, ali i onih drugih ideja i projekata, najčešće stranih donatora koji su produžena ruka pojedinih država ili lobija. Upravo takav NVO sektor ima najveći utjecaj u Bosni i Hercegovini. Ne treba odbaciti njihov pozitivni učinak u našem društvu, ali zabrinjava njihova česta neprincipijelnost i redanje prioriteta prema instrukcijama donatora, umjesto prema potrebama našeg društva

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!