Sjećanje na Šerif-efendiju Bajrića: Od Cazina do Stambola, pješice na školovanje

U narodu je ostao upamćen i njegov herojski čin spašavanja ratne siročadi u svjetskim ratovima. Tako je u Prvom svjetskom ratu zaštitio braću Ibrahima i Smaila Saličevića, a u Drugom dvoje pravoslavne djece, Dragana i Miću Ćulibrka, koje je izdržavao i školovao sa svojim unucima, ne praveći razlike među njima

 

Na učene i prosvijećene ljude u Krajini oduvijek se gledalo s posebnim poštovanjem s obzirom na nepovoljne historijske prilike koje su se više nego igdje drugo u Bosni negativno odražavale na školovanje i stasavanje većeg broja alima i učenjaka. Posebno se to odnosi na period od sredine 19. stoljeća pa sve do sedamdesetih godina 20. stoljeća, prije nego što su Krajišnici započeli masovnije upisivati Gazi Husrev-begovu medresu i Islamski teološki fakultet u Sarajevu.

Naime, nakon kažnjeničke ekspedicije Omer-paše Latasa iz 1851. godine, u kojoj je stradao veliki broj uglednih, imućnih i utjecajnih ljudi, Krajina je bez gornjeg sloja stanovništva dobrim dijelom ostajala i u periodu Austro-Ugarske, ali i između svjetskih ratova, kada je u nekoliko valova migracija stanovništvo masovno selilo u Tursku, najčešće bogatiji i viđeniji ljudi i njihove porodice. Nakon svakog od navedenih procesa, Krajina je ostajala bez ekonomski i politički “najizraslijeg” sloja stanovništva, čime je i društveni život ostajao na plećima osiromašenog svijeta koji se najčešće bavio težačkim poslovima i pukom životnom egzistencijom.

Ukidanje Cazinske medrese 1921. godine, potom rušenje zgrade i prestanak s radom Bihaćke medrese u toku Drugog svjetskog rata, te komunistička represija popraćena zloglasnom Cazinskom bunom iz 1951. godine, bili su dodatni teret razvoju islamske misli u Krajini. Tako će u mnogim mjestima vjersko-prosvjetni život do unazad pola stoljeća vrlo često biti sveden na tumačenja i interpretacije priučenih seoskih imama, što je kod širih narodnih slojeva svoje implikacije imalo u sporijem prihvatanju modernizacijskih tokova, većem otporu prema školovanju ženske djece i, općenito, u lošijem razumijevanju društveno-političkih tokova u pojedinim periodima povijesti.

Bez obzira na postojanje Cazinske (1867–1921), Bihaćke i Šabića medrese, u takvim društveno‑političkim i ekonomskim okolnostima bila je gotovo nemoguća masovnija produkcija ulemanskog kadra i intenzivnije prosvjećivanje šireg sloja stanovništva. Rijetki pojedinci koji su uspijevali doći do višeg stepena znanja bili su oni koji su se osmjelili znanje tražiti u većim gradskim centrima, od Sarajeva pa do Istanbula, poput Huseina Pozderca iz Cazina, Džemaludina Čauševića iz Bosanske Krupe, hafiza Jusufa Hušidića iz Velike Kladuše, hafiza Ahmeda Alijagića i Arifa Begića iz Bužima, potom Sulejmana Topića i drugih koji će svojim radom i djelom ostaviti značajan pečat na duhovni život Krajine, a neki i mnogo šire. Jedan od onih koji je svojim školovanjem te društvenim angažmanom posebno zadužio Krajinu jeste i Šerif-efendija Bajrić, uvaženi alim, imam, hatib i vjeroučitelj iz Cazina.

ŽIVOTNI PUT S MNOŠTVOM PODVIGA

Šerif Bajrić rodio se 1855. godine u naselju Stijena kod Cazina, a potječe iz ugledne krajiške alimske porodice. Početno vjersko znanje stjecao je kod svog oca Mumin-efendije, potom pet godina u Cazinskoj medresi, a nakon toga, željan daljeg školovanja, s nekoliko prijatelja otišao je pješice u Istanbul. Ondje je pohađao nekoliko medresa, među kojima i medresu Krk-česma. Nakon medrese, završio je Darul-muallimin (školu za vjeroučitelje), u kojem je jedan period radio kao nastavnik. O tome svjedoči i jedan njegov matematički udžbenik napisan za tu školu.

Za vrijeme školovanja u Istanbulu koristio je službeno ime Mehmed Šerif. Nakon devetogodišnjeg (u nekim verzijama i dosta dužeg) učenja i službovanja po Istanbulu, vratio se kući u Cazinsku krajinu. U jednoj od svojih bilješki Šerif-efendija navodi da se “iz Istanbula vraća uslijed ljubavi spram rodnoj krajiškoj grudi”. Bio je jedan od posljednjih krajiških alima koji su, želeći višu vjersku naobrazbu, odlazili na školovanje u daleki “Stambol”. Poznavao je arapski, turski i perzijski jezik, a na osnovu ogromne literature na njemačkom jeziku koja je ostala iza njega, da se naslutiti da se služio i njemačkim jezikom.

Kako je bio dobitnik priznanja osmanskog nadzornika prosvjete u Istanbulu od 27. juna 1877. godine, to mu je omogućilo nesmetano priznavanje kvalifikacije od Ulema-medžlisa u Sarajevu. Po povratku iz Istanbula, Šerif-efendija dobijao je u više navrata pozive od Muhamed‑bega Kapetanovića Ljubušaka da dođe u Sarajevo i radi kao vjeroučitelj, ali on je ipak poslušao oca Mumina, koji mu je u pismu napisao da dođe u Krajinu i hizmeti islamu, te “da mu je bolje gledati krajiške strane nego sarajevske dućane”.

Prvu službu otpočeo je u Bužimu. Tu je 1879. godine na mjestu imama Stare drvene džamije naslijedio Halil-efendiju Halija. Zapazivši ubrzo nedostatak vjerskih službenika, odlučio je da s boljim đacima mektebi-ibtidaije produži nastavu za još četiri godine. Takav oblik školovanja ubrzo je u narodu prozvan Bužimskom medresom, koju je za kratko vrijeme završilo dvadeset i šest imama i muallima, među kojima su zabilježena imena sljedećih: Suljo Pilić, Osman, Ahmet i Mahmut Bajrektarević, Abdaga Ćatić, Omer Durić, Ejdo Dizdarević, Suljo Kovačević, Meho Šahinović, Maše Skenderović, Hasan Mašinović, Husein Nanić, Emina Šahinović i Meho Ćatić.

Većina njih kasnije je po okolnim mektebima učila djecu i klanjala teravije i druge vaktove osim džume. Kako je zabilježeno od Šerifovog unuka Asima, Šerif je imao problema s austrougarskim vlastima, koje su mu “uhatorile” zbog kvalitetnih dersova i pretjeranog domoljublja. Prije povratka u Stijenu, njegovim zalaganjem u Bužimu i okolini izgrađeno je blizu deset džamija. Godine 1901. godine umire mu otac Mumin, što je bio povod da nakon dugogodišnjeg službovanja u Bužimu pređe u rodnu Stijenu i s istim dužnostima kao i u Bužimu naslijedi džemat u kojem je službovao njegov otac. Od 1928. godine prešao je u novoformirani džemat, gdje je radio sve do penzije. Iste godine, nakon što je položio ispit za imama matičara, paraleno s džematskim obavezama, prihvatio se i vođenje matice u Stijeni.

DRUGI O ŠERIF-EFENDIJI

Skromni život, blaga ćud i vedro raspoloženje, uz veliku učenost, još su za života podigli autoritet Šerif-efendiji i kod starijih i kod mlađih naraštaja cazinskog i bužimskog kraja. Bio je dobar vaiz, a očuvala se predaja da u džematima u kojima je on bio imam nije otvorena nijedna birtija. Njegov mlađi kolega i prijatelj Abdurahman-efendija Alešević u povodu desetogodišnjice smrti o Šerif-efendiji napisao je između ostalog: “Njegovi školski drugovi iz Sarajeva i drugih krajeva koristili su položaje muftija, kadija i muderisa, što je i njemu nuđeno, ali je on smatrao većom čašću i kod Boga, dž. š., i kod ljudi služiti svome narodu u nižem rangu, u prvoj liniji, direktno uz narod. Osobito je volio vaisku i nastavničku dužnost, gdje je uspijevao. Uvijek je nastojao da ono što kaže ‘inom’ potvrdi i svojim činom. Zato je bio stekao veliki ugled i poštovanje u narodu čitave Krajine. Kad god bi se u Krajini podizala koja nova džamija, on je pozivan da joj postavi kamen temeljac. Iako je bio alim starijeg kova, bio je prozriv i dalekovidan. Jednako je propovijedao potrebe i ovoga kao i budućega svijeta. Omladinu je odgajao za vremena u kojima će ona živjeti i zato je uživao ugled i priznanje i kod naše više inteligencije. I dan danas se u narodu prepričavaju odlomci njegovih vazova koji su uvijek bili lahko shvatljivi i razumljivi.”

O gostoljubivosti i razgovorljivosti Šerif-efendijinoj, te islamskom životu i velikoj učenosti svojevremeno se pohvalno izrazio i akademik Hamdija Kreševljaković. On je, za vrijeme terenskog istraživanja u Cazinskoj krajini, prikupljajući historijsku građu za svoje djelo Cazin i okolina, nekoliko dana boravio kod Šerif-efendije u Stijeni.

Velike zasluge Šerif-efendija imao je i u odgovaranju ljudi da se ne sele u Tursku u vrijeme Austro-Ugarske, ali i između svjetskih ratova. O njegovoj ulozi u agitaciji protiv selidbe Alešević je zapisao: “Boravivši u Turskoj osamnaest godina, upoznao je mnoge slabosti i nedostatke ondašnje osmanlijske carevine, i kad god bi se među Krajišnicima pobudila želja za seobom u Tursku, on bi živom riječi ustao protiv toga i spašavao svoje zemljake od muhadžirske i kolonizatorske sudbine po močvarama i gudurama Anadolije.”

U narodu je ostao upamćen i njegov herojski čin spašavanja ratne siročadi u svjetskim ratovima. Tako je u Prvom svjetskom ratu zaštitio braću Ibrahima i Smaila Saličevića, a u Drugom dvoje pravoslavne djece, Dragana i Miću Ćulibrka, koje je izdržavao i školovao sa svojim unucima, ne praveći razlike među njima. Drugi Šerifov unuk Halid Bajrić govori da se djeda sjeća jako slabo, s obzirom na to da je imao svega 3,5 godine kada je Šerif umro. Međutim, od oca Ibrahima zapamtio je dosta predaja, a posebno o djedovom otporu vlastima NDH koje su progonile srpsko stanovništvo.

“Djed Šerif doživljavao je u više navrata ozbiljne prijetnje od ustaša zbog štićenja civila srpske nacionalnosti. Jedne su mu prilike kazali da će ga uhvatiti za bradu i baciti s munare. Dvoje srpske djece koje je djed spasio od smrti s nama su živjeli i nakon Šerifove smrti, sve do 1952. godine, kada su odvedeni u ‘sirotište’. Dok su živjeli u našoj kući, sve smo dijelili s njima”, sjeća se Halid.

Šerif-efendija Bajrić ostavio je iza sebe mnogobrojnu porodicu. S dvjema suprugama, Hasnijom iz Pećigrada i Devletom iz Bužima, imao je sedmero djece, sinove Mumina, Mustafu, Ibrahima, Arifa i Hasu, te kćerke Hasibu i Ćatibu. Umro je u Stijeni 7. oktobra 1947. godine u devedeset i drugoj godini, a pokopan je pored stare džamije u stijenskoj tvrđavi. Po uzoru na njega i oca mu Mumina, dvojica Šerifovih sinova bili su vjerski službenici. Arif-efendija je bio mauallim i vjeroučitelj, a Mumin-efendija i džematski imam. Ovaj je posljednji, u povodu otvorenja Islamskog teološkog fakulteta u Sarajevu 1977. godine, pred očevu dušu uvakufio 50.000 dinara i tako ga upisao u dobrotvore ove visokoškolske ustanove, čime se lijepim hajratom sjetio oca. Ostaje žal što se do danas u Krajini nije našlo za shodno da se neka džamija, ulica, škola ili drugi objekt od općeg interesa nazove njegovim imenom. Jer, Šerif-efendija je to istinski zaslužio.

PROČITAJTE I...

“Mogla sam i ja otići kao i mnogi. Nije ova država lahka za život, ali i studenti iz Njemačke idu u Francusku da studiraju, odlaze ljudi odsvakuda, traže nešto bolje. Ali ti kao insan ne možeš pobjeći od sebe, možeš samo ponijeti dio sebe. U ovoj situaciji ne treba bježati, po čemu smo mi poznati, nego treba rješavati probleme, treba ovdje najbolje što možeš raditi svoj posao. Možda bi nam, kada se ne bismo predavali olahko, bilo bolje”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!