Sjećanje na Šerif-efendiju Bajrića: Od Cazina do Stambola, pješice na školovanje

U narodu je ostao upamćen i njegov herojski čin spašavanja ratne siročadi u svjetskim ratovima. Tako je u Prvom svjetskom ratu zaštitio braću Ibrahima i Smaila Saličevića, a u Drugom dvoje pravoslavne djece, Dragana i Miću Ćulibrka, koje je izdržavao i školovao sa svojim unucima, ne praveći razlike među njima

 

Na učene i prosvijećene ljude u Krajini oduvijek se gledalo s posebnim poštovanjem s obzirom na nepovoljne historijske prilike koje su se više nego igdje drugo u Bosni negativno odražavale na školovanje i stasavanje većeg broja alima i učenjaka. Posebno se to odnosi na period od sredine 19. stoljeća pa sve do sedamdesetih godina 20. stoljeća, prije nego što su Krajišnici započeli masovnije upisivati Gazi Husrev-begovu medresu i Islamski teološki fakultet u Sarajevu.

Naime, nakon kažnjeničke ekspedicije Omer-paše Latasa iz 1851. godine, u kojoj je stradao veliki broj uglednih, imućnih i utjecajnih ljudi, Krajina je bez gornjeg sloja stanovništva dobrim dijelom ostajala i u periodu Austro-Ugarske, ali i između svjetskih ratova, kada je u nekoliko valova migracija stanovništvo masovno selilo u Tursku, najčešće bogatiji i viđeniji ljudi i njihove porodice. Nakon svakog od navedenih procesa, Krajina je ostajala bez ekonomski i politički “najizraslijeg” sloja stanovništva, čime je i društveni život ostajao na plećima osiromašenog svijeta koji se najčešće bavio težačkim poslovima i pukom životnom egzistencijom.

Ukidanje Cazinske medrese 1921. godine, potom rušenje zgrade i prestanak s radom Bihaćke medrese u toku Drugog svjetskog rata, te komunistička represija popraćena zloglasnom Cazinskom bunom iz 1951. godine, bili su dodatni teret razvoju islamske misli u Krajini. Tako će u mnogim mjestima vjersko-prosvjetni život do unazad pola stoljeća vrlo često biti sveden na tumačenja i interpretacije priučenih seoskih imama, što je kod širih narodnih slojeva svoje implikacije imalo u sporijem prihvatanju modernizacijskih tokova, većem otporu prema školovanju ženske djece i, općenito, u lošijem razumijevanju društveno-političkih tokova u pojedinim periodima povijesti.

Bez obzira na postojanje Cazinske (1867–1921), Bihaćke i Šabića medrese, u takvim društveno‑političkim i ekonomskim okolnostima bila je gotovo nemoguća masovnija produkcija ulemanskog kadra i intenzivnije prosvjećivanje šireg sloja stanovništva. Rijetki pojedinci koji su uspijevali doći do višeg stepena znanja bili su oni koji su se osmjelili znanje tražiti u većim gradskim centrima, od Sarajeva pa do Istanbula, poput Huseina Pozderca iz Cazina, Džemaludina Čauševića iz Bosanske Krupe, hafiza Jusufa Hušidića iz Velike Kladuše, hafiza Ahmeda Alijagića i Arifa Begića iz Bužima, potom Sulejmana Topića i drugih koji će svojim radom i djelom ostaviti značajan pečat na duhovni život Krajine, a neki i mnogo šire. Jedan od onih koji je svojim školovanjem te društvenim angažmanom posebno zadužio Krajinu jeste i Šerif-efendija Bajrić, uvaženi alim, imam, hatib i vjeroučitelj iz Cazina.

ŽIVOTNI PUT S MNOŠTVOM PODVIGA

Šerif Bajrić rodio se 1855. godine u naselju Stijena kod Cazina, a potječe iz ugledne krajiške alimske porodice. Početno vjersko znanje stjecao je kod svog oca Mumin-efendije, potom pet godina u Cazinskoj medresi, a nakon toga, željan daljeg školovanja, s nekoliko prijatelja otišao je pješice u Istanbul. Ondje je pohađao nekoliko medresa, među kojima i medresu Krk-česma. Nakon medrese, završio je Darul-muallimin (školu za vjeroučitelje), u kojem je jedan period radio kao nastavnik. O tome svjedoči i jedan njegov matematički udžbenik napisan za tu školu.

Za vrijeme školovanja u Istanbulu koristio je službeno ime Mehmed Šerif. Nakon devetogodišnjeg (u nekim verzijama i dosta dužeg) učenja i službovanja po Istanbulu, vratio se kući u Cazinsku krajinu. U jednoj od svojih bilješki Šerif-efendija navodi da se “iz Istanbula vraća uslijed ljubavi spram rodnoj krajiškoj grudi”. Bio je jedan od posljednjih krajiških alima koji su, želeći višu vjersku naobrazbu, odlazili na školovanje u daleki “Stambol”. Poznavao je arapski, turski i perzijski jezik, a na osnovu ogromne literature na njemačkom jeziku koja je ostala iza njega, da se naslutiti da se služio i njemačkim jezikom.

Kako je bio dobitnik priznanja osmanskog nadzornika prosvjete u Istanbulu od 27. juna 1877. godine, to mu je omogućilo nesmetano priznavanje kvalifikacije od Ulema-medžlisa u Sarajevu. Po povratku iz Istanbula, Šerif-efendija dobijao je u više navrata pozive od Muhamed‑bega Kapetanovića Ljubušaka da dođe u Sarajevo i radi kao vjeroučitelj, ali on je ipak poslušao oca Mumina, koji mu je u pismu napisao da dođe u Krajinu i hizmeti islamu, te “da mu je bolje gledati krajiške strane nego sarajevske dućane”.

Prvu službu otpočeo je u Bužimu. Tu je 1879. godine na mjestu imama Stare drvene džamije naslijedio Halil-efendiju Halija. Zapazivši ubrzo nedostatak vjerskih službenika, odlučio je da s boljim đacima mektebi-ibtidaije produži nastavu za još četiri godine. Takav oblik školovanja ubrzo je u narodu prozvan Bužimskom medresom, koju je za kratko vrijeme završilo dvadeset i šest imama i muallima, među kojima su zabilježena imena sljedećih: Suljo Pilić, Osman, Ahmet i Mahmut Bajrektarević, Abdaga Ćatić, Omer Durić, Ejdo Dizdarević, Suljo Kovačević, Meho Šahinović, Maše Skenderović, Hasan Mašinović, Husein Nanić, Emina Šahinović i Meho Ćatić.

Većina njih kasnije je po okolnim mektebima učila djecu i klanjala teravije i druge vaktove osim džume. Kako je zabilježeno od Šerifovog unuka Asima, Šerif je imao problema s austrougarskim vlastima, koje su mu “uhatorile” zbog kvalitetnih dersova i pretjeranog domoljublja. Prije povratka u Stijenu, njegovim zalaganjem u Bužimu i okolini izgrađeno je blizu deset džamija. Godine 1901. godine umire mu otac Mumin, što je bio povod da nakon dugogodišnjeg službovanja u Bužimu pređe u rodnu Stijenu i s istim dužnostima kao i u Bužimu naslijedi džemat u kojem je službovao njegov otac. Od 1928. godine prešao je u novoformirani džemat, gdje je radio sve do penzije. Iste godine, nakon što je položio ispit za imama matičara, paraleno s džematskim obavezama, prihvatio se i vođenje matice u Stijeni.

DRUGI O ŠERIF-EFENDIJI

Skromni život, blaga ćud i vedro raspoloženje, uz veliku učenost, još su za života podigli autoritet Šerif-efendiji i kod starijih i kod mlađih naraštaja cazinskog i bužimskog kraja. Bio je dobar vaiz, a očuvala se predaja da u džematima u kojima je on bio imam nije otvorena nijedna birtija. Njegov mlađi kolega i prijatelj Abdurahman-efendija Alešević u povodu desetogodišnjice smrti o Šerif-efendiji napisao je između ostalog: “Njegovi školski drugovi iz Sarajeva i drugih krajeva koristili su položaje muftija, kadija i muderisa, što je i njemu nuđeno, ali je on smatrao većom čašću i kod Boga, dž. š., i kod ljudi služiti svome narodu u nižem rangu, u prvoj liniji, direktno uz narod. Osobito je volio vaisku i nastavničku dužnost, gdje je uspijevao. Uvijek je nastojao da ono što kaže ‘inom’ potvrdi i svojim činom. Zato je bio stekao veliki ugled i poštovanje u narodu čitave Krajine. Kad god bi se u Krajini podizala koja nova džamija, on je pozivan da joj postavi kamen temeljac. Iako je bio alim starijeg kova, bio je prozriv i dalekovidan. Jednako je propovijedao potrebe i ovoga kao i budućega svijeta. Omladinu je odgajao za vremena u kojima će ona živjeti i zato je uživao ugled i priznanje i kod naše više inteligencije. I dan danas se u narodu prepričavaju odlomci njegovih vazova koji su uvijek bili lahko shvatljivi i razumljivi.”

O gostoljubivosti i razgovorljivosti Šerif-efendijinoj, te islamskom životu i velikoj učenosti svojevremeno se pohvalno izrazio i akademik Hamdija Kreševljaković. On je, za vrijeme terenskog istraživanja u Cazinskoj krajini, prikupljajući historijsku građu za svoje djelo Cazin i okolina, nekoliko dana boravio kod Šerif-efendije u Stijeni.

Velike zasluge Šerif-efendija imao je i u odgovaranju ljudi da se ne sele u Tursku u vrijeme Austro-Ugarske, ali i između svjetskih ratova. O njegovoj ulozi u agitaciji protiv selidbe Alešević je zapisao: “Boravivši u Turskoj osamnaest godina, upoznao je mnoge slabosti i nedostatke ondašnje osmanlijske carevine, i kad god bi se među Krajišnicima pobudila želja za seobom u Tursku, on bi živom riječi ustao protiv toga i spašavao svoje zemljake od muhadžirske i kolonizatorske sudbine po močvarama i gudurama Anadolije.”

U narodu je ostao upamćen i njegov herojski čin spašavanja ratne siročadi u svjetskim ratovima. Tako je u Prvom svjetskom ratu zaštitio braću Ibrahima i Smaila Saličevića, a u Drugom dvoje pravoslavne djece, Dragana i Miću Ćulibrka, koje je izdržavao i školovao sa svojim unucima, ne praveći razlike među njima. Drugi Šerifov unuk Halid Bajrić govori da se djeda sjeća jako slabo, s obzirom na to da je imao svega 3,5 godine kada je Šerif umro. Međutim, od oca Ibrahima zapamtio je dosta predaja, a posebno o djedovom otporu vlastima NDH koje su progonile srpsko stanovništvo.

“Djed Šerif doživljavao je u više navrata ozbiljne prijetnje od ustaša zbog štićenja civila srpske nacionalnosti. Jedne su mu prilike kazali da će ga uhvatiti za bradu i baciti s munare. Dvoje srpske djece koje je djed spasio od smrti s nama su živjeli i nakon Šerifove smrti, sve do 1952. godine, kada su odvedeni u ‘sirotište’. Dok su živjeli u našoj kući, sve smo dijelili s njima”, sjeća se Halid.

Šerif-efendija Bajrić ostavio je iza sebe mnogobrojnu porodicu. S dvjema suprugama, Hasnijom iz Pećigrada i Devletom iz Bužima, imao je sedmero djece, sinove Mumina, Mustafu, Ibrahima, Arifa i Hasu, te kćerke Hasibu i Ćatibu. Umro je u Stijeni 7. oktobra 1947. godine u devedeset i drugoj godini, a pokopan je pored stare džamije u stijenskoj tvrđavi. Po uzoru na njega i oca mu Mumina, dvojica Šerifovih sinova bili su vjerski službenici. Arif-efendija je bio mauallim i vjeroučitelj, a Mumin-efendija i džematski imam. Ovaj je posljednji, u povodu otvorenja Islamskog teološkog fakulteta u Sarajevu 1977. godine, pred očevu dušu uvakufio 50.000 dinara i tako ga upisao u dobrotvore ove visokoškolske ustanove, čime se lijepim hajratom sjetio oca. Ostaje žal što se do danas u Krajini nije našlo za shodno da se neka džamija, ulica, škola ili drugi objekt od općeg interesa nazove njegovim imenom. Jer, Šerif-efendija je to istinski zaslužio.

PROČITAJTE I...

Kao da se zaboravilo da je navijanje za fudbalsku reprezentaciju ujedno i čin kolektivne nacionalne identifikacije. U Hercegovini se takva vrsta identifikacije tih dana provodila psovanjem države, pozivanjem na ustaštvo i klanje Bošnjaka. S time se ne može identificirati niko na svijetu, niko imalo pristojan i čovjekoljubiv. No, neko se dosjetio da ovi bosanski Hrvati nisu isto što i Hrvati u Hrvatskoj jer su oni hercegovački kao divljaci, a ovi u Hrvatskoj su kao gospoda.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!