Sjećanje na JNA kraj česme u džamijskom haremu

Ko nije boravio, živio ili robijao vojni rok u Vojvodini ne zna šta je nesnosno sparno, depresivno vojvođansko ljeto. Nesnosno do raspamećenosti. Trava na poligonu za obuku požutjela, klonula, beživotna, sve miruje, šuti, kunja, bez glasa, šuma, daška vjetra, a svuda naokolo, gdje god pogled puca po nepreglednoj ravnici – nebo, veliko, beskrajno plavetno nebo

Za razliku od većine mojih vršnjaka, u djetinjstvu i adolescenciji mnogo sam čitao. Razlog? Bijeg od surove zbilje u kojoj sam rastao. Tako, za sparnih ljetnih mjeseci zavlačio bih se u tešku, omamljujuću bibliotečku tišinu i u opustjeloj čitaonici svakodnevno ostajao satima, nerijetko čitajući dvije knjige odjednom.

Istina, mogao sam čitati i kod kuće, ali ondje nije bilo reskog i intenzivno prijatnog mirisa knjiga, mirisa koji me je tokom vremena počeo tako snažno privlačiti da sam se doslovno navukao, a kada nekoliko dana ne bih dolazio u biblioteku, osjećao sam se neobjašnjivo loše. Danas, iz vizure zrelog čovjeka, takvo stanje klonuća i bezvoljnosti mogao bih nazvati knjiškom ili, još određenije, knjiško-mirisnom apstinencijalnom krizom.

U filmovima se takvim osobenjacima, kakav sam, eto, bio, u pravilu desi nešto neočekivano, nešto što iz temelja poruši ili preoblikuje njihov dotadašnji kontemplativni spokoj. To nešto je, opet u pravilu, djevojka. Filmska bi djevojka tumbe okrenula život bibliotečkom asketi, malo‑pomalo skinula ga s ovisnosti o knjižurinama i upoznala s nekim novim, njemu nepoznatim miomirisima, ugodama i dražima.

Nažalost ili srećom, meni se nešto slično nije dogodilo. Jedina “djevojka” koja se motala po čitaonici bila je zdepasta i vazda mrzovoljna bibliotekarka kojoj nikako nije bilo jasno zašto, umjesto na kupanje ili neko drugo mjesto primjereno mom uzrastu, svakodnevno dolazim u biblioteku i satima buljim u knjige, pa je, plašeći se valjda da joj tako šutljiv, odsutan i, posljedično, sumnjiv ne napravim kakav belaj, svako malo provirivala u čitaonicu, kontrolirala me, a zatim odlazila teškim i ljutitim koracima.

I u vojsci sam mnogo čitao, sve dok mi nisu natakarili čin desetara. Tada su mi lijeni i neambiciozni podoficiri (zvali smo ih krivinaši; redovito bi bježali s prijepodnevne obuke, a na poslijepodnevnoj ih uopće nije ni bilo) natovarili gomilu obaveza na leđa, ali, premda mlađahan, znao sam tome doskočiti.

A ko nije boravio, živio ili robijao vojni rok u Vojvodini ne zna šta je nesnosno sparno, depresivno vojvođansko ljeto. Nesnosno do raspamećenosti. Trava na poligonu za obuku požutjela, klonula, beživotna, sve miruje, šuti, kunja, bez glasa, šuma, daška vjetra, a svuda naokolo, gdje god pogled puca po nepreglednoj ravnici – nebo, veliko, beskrajno plavetno nebo. I nigdje hlada, osim u “Vršačkim vinogradima”, nekoliko kilometara dalje. Pa bih – nakon kratke, instant-obuke i nakon što bih se uvjerio da su pretoplo odjeveni i od brutalne sunčeve jare podobro raspamećeni vojnici kako-tako shvatili ono što je trebalo shvatiti – šutke pokazao rukom ka “Vinogradima”. I krećemo. Tromo, bezvoljno, bez reda, rasporeda, k'o prava razbijena vojska, ja naprijed, oni bez riječi za mnom.

U vinogradima, u dubokoj, ugodnoj hladovini, raskomoćujemo se, pušimo, pijemo hladnu mineralnu vodu kupljenu u obližnjem selu, poneko i mlako Apatinsko pivo (i pivo je bolje od očajno bljutave ravničarske vode), brišemo znoj, šutimo, nikome nije do razgovora, dobro je, preživjet ćemo.

Ovih dana, za također teško snošljivih vrelina, sjetih se Vršca, vojnog poligona, ogromne pustopoljine bez ikakve vegetacije, pretoplo odjevenih vojnika, njihovih od silne pripeke izmučenih lica i spasonosnih “Vršačkih vinograda”, a oko mene, dok koračam kroz mahalu, bujna, prebujna vegetacija, hladovina na svakom koraku, a voda iz česme u džamijskom haremu hladna i slatka.

Sjetih se i pjesme Ne dirajte mi ravnicu, pa, mada znam na šta pjesma aludira, pomislih kako im je ne bih dirao ni kad bi mi nudili. Neka meni mojih brda, mojih slatkih voda, a vama daleko od mene bila vaša lijepa ravnica. Neka vas tamo. Ja ne bih.

 

PROČITAJTE I...

Pijemo vodu, razgovaramo, teško, mučno, usiljeno, on, pak, tek da nešto kaže, pita pišem li za tamo neke novine, čuo je, veli, od nekog da pišem za tamo neke novine; velim da je dobro čuo i da zaista pišem za tamo neke novine, potom ustajem, zahvaljujem mu se na toplom dočeku i gostoprimstvu, pa, kao šaleći se, širim ruke, smijem se, i pozivam ga da mi kao novopečeni djed padne na grudi junačke. Zbunjeno me gleda, privijam ga u zagrljaj, snažno stiskam i šapućem na uho: “Slušaj, bilmezu...”

Sve u svemu, govoriš ono što jesi. Sebe govoriš. Pojedine riječi u svemu tome imaju dramatičnu ulogu. Najednom se pojavi nova riječ, došla odnekud sa svjetskih sastanaka koji su uvijek sudbinski. Jedno je poznato javno lice svake godine unosilo u svoj rječnik nepoznatu novu stranu riječ i uporno je ponavljalo sve dok svima ne bi postalo jasno da je u njoj skrivena obična riječ

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!