Sjećanje na heroje odbrane Žepe

Fadil Turković posthumno je dobio nekoliko priznanja. Ministarstvo unutrašnjih poslova Tuzlanskog kantona odlikovalo ga je Zlatnom policijskom značkom, koja se vrednuje kao najveće priznanje, “Zlatni ljiljan”. Odlikovan je kada i rahmetli Hajrudin Mešić, heroj oslobodilačkog rata. No, porodicu Turković najviše boli to što “Zlatnog ljiljana” nije dobio od Armije Republike Bosne i Hercegovine

 

Proteklog vikenda na lokalitetu Radave kod Žepe bivši saborci, rodbina i prijatelji obilježili su 26. godišnjicu stradanja Fadila Turkovića, jednog od pokretača otpora oko Vlasenice i Žepe, i njegovog saborca Adila Zimića, tada 15-godišnjaka. Rahmetli Fadil Turković je od 1990. godine bio komandir u Policijskoj stanici u Vlasenici, a kada je Novosadski korpus tadašnje JNA okupirao ovu čaršiju u aprilu 1992, odvezao je suprugu Azru, kćerku Fahzetu i sinove Seada i Senada kod supruginih roditelja u Podžepu, na teritoriji Han-Pijeska.

SMRT NA SEDLU

“Otac je bio i lovac i znao je dobro te terene. Već se naslućivalo da bi moglo biti rata, ali svi su govorili da do toga neće doći. I svi su vjerovali u to. Oca je u aprilu 1992, kada je zaustavljena plava Lada koju je vozio, od smrti spasio jedan Srbin iz Vlasenice, kojem je on ranije nešto pomogao”, sjeća se svog oca Fadila Senad Turković. “U to vrijeme mi smo bili kod đede i nene, a u međuvremenu je otac pokušao okupljati Bošnjake u selima oko Vlasenice i Podžepe, s namjerom da ih organizuje da pruže kakav-takav otpor agresoru. Dolazio je i nama i pričao šta se dešava. Znao je sva sela i dosta ljudi, ali u tom su periodu svi s nepovjerenjem gledali u nekog ko dolazi iz drugog mjesta i bilo mu je malo teško. Da ne bude zabune, on je na tom području prvi počeo da organizuje otpor, ali bilo je još učesnika, nije on bio jedini.”

U blizini Vlasenice, Fadil Turković je pomagao u Nurićima i Bašči, selima u kojima je formirao vojnu jedinicu koja je vršila diverzije, zarobljavala oružje i municiju. “U Žepi je komandant bio Avdo Palić, preko Jadra Zulfo Tursunović, a na području Srebrenice Naser Orić. Otac je s nekoliko mladića krenuo prema Žepi, dok su se drugi pridružili Tursunovićevoj ili Orićevoj jedinici. Otac i ti mladići su bili sami, nisu se pridružili nikome. Kada bi otac vidio da neprijatelji pale neko selo, kada bi vidio dim, odlazio je i obračunavao se s njima. Drugim riječima, ubijao je neprijatelje. Na području Krivače, Podžepe i Rijeke pružao je otpor i neprijateljima je pravio velike probleme. Govorio je da ‘svi stanu i povlače se kada im pogodiš jednog čovjeka’. Tako ih je zaustavljao. Danas jednog, sutra dvojicu… Kada se pročulo da ima neki brko koji ubija četnike, pridružili su mu se momčići željni dokazivanja. Čuli su da je nekog razoružao pa dijelio puške po selu, dovukao kamion municije… I ti mladići su željeli isto, da odbrane svoje porodice i sela”, priča nam Senad Turković.

“U selu Kupusna, kada su krenuli Milićani, pravili su im zasjede. To je velika livada, strateško mjesto s kojeg bi tenkovi mogli da tuku gdje hoće. Oni su uspjeli zarobiti traktor pun oružja, konzervi, hljeba i cigara. Kasnije je otac zarobio još jedan kamion i prilikom dovlačenja je, pričao nam je, pored puta izbacivao neko oružje za ‘crne dane’, a ostatak podijelio. Sve vrijeme mi i još neka rodbina znali smo gdje je otac i pomjerali smo se za njim, idući oko 700-800 metara iza njega. Imali smo jorgane, najlone i nešto hrane. Sve je to trajalo neko vrijeme, a kada otac nije mogao da nas drži uz sebe jer je postalo previše opasno, odveo nas je kod prijatelja u Žepu i vratio se u šumu. Vojnici rahmetli Avde Palića zarobili su neke vojnike i moj je otac predlagao da te vojnike, među kojima je bilo i visoko rangiranih, zamijene za civile Bošnjake iz vlaseničkog logora Sušica, ali pala je odluka da se zarobljenici zamijene za brašno. Kažu da je stigao šleper s brašnom preko Crne Rijeke. Otac je rekao da će neprijatelji tokom vikenda, kada se pregrupišu i kada stignu pojačanja, napasti iz tog pravca, jer su znali da na putu kojim je prošao kamion nema mina.”

Ubrzo su neki Žepljaci, nastavlja Senad, predložili da rahmetli Fadil preuzme komandu. No, na Radavi je, priča on, došlo do konflikta između njegovog oca, s jedne, i Palićevih ljudi, s druge strane, pa je Fadil rekao: “Ko hoće sa mnom, neka ustane i idemo odmah.” Za njim su krenula 23 borca i on je, kaže Senad, sačinio spisak, ali na dan kada je borba počela bilo ih je 17. Među njima je bio i Fadilov tada 16-godišnji sin Sead, kojeg je otac, priča Senad, tjerao od sebe, govoreći mu da jedan od njih mora preživjeti i da imaju više šanse za preživljavanje ako nisu zajedno.

“Otac je s tim momcima, praveći zasjede, krenuo pravcem odakle je došlo brašno. Znajući da je neprijatelj nadmoćniji, hrabro su im se približili. Imali su planove i za slučaj povlačenja, a cilj neprijatelja bio je da se zauzme Zlovrh jer bez njega nisu mogli funkcionisati. Do 10. septembra su bile sve manje akcije u kojima su stradale grupice neprijatelja, ali tada je krenula i oklopno-mehanizovana jedinica iz Prijedora s policijom iz Prijedora uz pojačanje lokalcima iz Vlasenice i Milića. Od tada je svo stanovništvo Žepe iseljeno prema Srebrenici. S porodicama su bježali i vojnici, koje je komandant Orić vraćao s puta da brane Žepu. Tada su se tri dana vodile borbe prsa u prsa, dok bi noću sve utihnulo. Hrabrost je bila pustiti čovjeka da se približi na pet-šest metara, pa ko preživi…”, govori nam Senad.

“Popodne 14. septembra stiglo je pojačanje, odnosno očevoj grupi pridružili su se momci iz sela Luka, Krušev Dol i još neki pojedinci iz Žepe. To je svima podiglo elan, da su rekli da će sada oni krenuti u kontranapad. Bio je to prvi put, 15. septembra, da su naši napali neprijatelje. Otac je komandovao preko megafona. Borci koji su bili tu pričali su mi da im je davao naredbe koje su demoralisale neprijatelja. Naređivao je da se neprijatelji hvataju živi, da se ne ubijaju. Govorio je: ‘Pali zolju zdesna’, a nisu imali ni jedne zolje, ili: ‘Napadaj tenk’, zatim, kada bi vidio da neko od ranjenih neprijatelja bježi, govorio je: ‘Desno krilo pored puta’, ili: ‘Svi mitraljezi ispod puta i svi lijevo, tuci!’ Kada takav krik čujete u šumi gdje sve odzvanja, naježite se. Mislite da će sa svih strana zapucati, da ste opkoljeni, a ne znate da su tu samo puške i malo ljudi iako se činilo da su ih stotine. Imali su, pričali su mi, jedan mitraljez ali je ostao bez municije. Tu su razoružavali neprijatelje. Naši su čuli njihovog komandanta koji je panično radiovezom govorio svom nadređenom: ‘Ne mogu im ništa’, a taj neko mu odgovara: ‘Hoćeš li da dižem avione? Šta ti to rade?’ Na mjestu Sedlo je ostao i tenk koji je pregazio sanitet. Otac je imao pancir-košulju koju je dao mom bratu Seadu i postavio ga pored nekog drveta da nešto osmatra, odnosno, otjerao ga je od sebe. Rahmetli Adil Zimić imao je 15 godina i bio je uz mog oca sve vrijeme, a imao je ulogu kurira. Otac je tada napisao neku poruku i rekao Zimiću da je prenese, jer je to bila kao važna poruka, a to je uradio da ga skloni jer je znao šta ih čeka. Otac je prišao na 20-ak metara do tenka kada je Adila pogodio metak u ruku i on je vrisnuo, a drugi ga je pogodio u bradu. Otac je potrčao prema njemu, ali ga je rafal srezao preko stomaka i lijeve ruke.”

PROBOJ DO KLADNJA

Tog dana ostalo je dosta zapaljenih kamiona, dosta ranjenih neprijatelja je izvršilo samoubistvo, a ostali su se povukli. Fadil je, priča njegov sin, poginuo oko 16 sati i borba je tada stala. Neprijateljska strana imala je velike gubitke, dok su s druge strane poginuli Zimić i Turković, te su još dvojica vojnika ranjena. Fadilovi vojnici koji su bili iza, priča Senad, zarobili su kamion s naoružanjem i municijom i, ne znajući da im je komandant stradao, krenuli su da ga obraduju plijenom.

“Borba je stala, nema nikog na Sedlu. Dolaze momci kamionom, čuju da je Fadil poginuo i svi plaču. Otac je ležao, kažu da je stavio ruku pod glavu i tako je preselio. S jedne strane on, s druge Adil. Prenoćili su na zarobljenom kamionu i idućeg dana su ih odvezli na mjesto Igrišnik i ukopali jednog pored drugog, a dok su im obavljali dženazu, sve vrijeme su avioni nadlijetali i padale su bombe. Ipak, neprijatelj je i dalje bio uvjeren da tu ima dosta naših vojnika i nisu se usuđivali krenuti u napad.” U međuvremenu, Fadilova je supruga s djecom, roditeljima i bratom iz Žepe prebjegla u Srebrenicu, gdje su saznali za njegovu pogibiju. U februaru 1993. godine Fadilova porodica krenula je iz Srebrenice, kroz šume prema Kladnju. Iz Srebrenice ih je otjerala glad. Imali su dvije mogućnosti, kaže Senad. Poginuti pokušavajući doći do Kladnja ili umrijeti od gladi.

“Bilo je veoma hladno, a kroz snijeg smo se probijali dva dana i dvije noći. Zbog smrzavanja nismo smjeli stajati. Neki su imali i halucinacije. Majku su brat i jedan čovjek nosili, ali je u Čađavici skroz iznemogla i nije mogla dalje. Bili su to teški momenti. Brata je zadužila da se brine o sestri i meni. Svi smo plakali, ali smo se morali rastati i ona je ostala u nekoj kući. Na putu koji vodi ka Ski-centru Igrište upali smo u zasjedu. Padao je snijeg i ostajali su naši tragovi. Moj rahmetli daidža Rifo Subašić je izašao na put da provjeri ima li koga, i tu je i ubijen. Bili smo iscrpljeni i polusmrznuti. Sjećam se koliko je strašno bilo kada su zapucali. Nas je spasilo neko veliko drvo. Možda ono i nije bilo tako ogromno, ali bio sam sitan. Po nama su padale grane, a neprijatelji su nas pozivali da se predamo govoreći nam da smo okruženi. Izašli smo iznad puta i poredali smo se”, sjeća se Senad putešestvija ka slobodnim teritorijama.

“Brat je brže-bolje skinuo uniformu i pušku zatrpao ispod snijega. Tu su nas pretresli i kamionima odvezli u Han-Pogled, gdje je restoran. Ti ljudi, zapravo neprijatelji iz Han-Pijeska, zapalili su vatru, skuhali su nam i čaj. Bilo nas je 30-ak. Odvajali su muškarce i vodili ih u policiju u Han-Pijesak. Meni je neko namazao krišku džemom i jeo sam poslije ne znam ni sam koliko vremena. Zatim su nas počeli penjati na kamione. Neka žena, nismo nikada saznali ko je ona bila, vrištala je: ‘Pustite mi čovjeka, nije vam ništa skrivio! Eto vam porodica Fadila Turkovića! Pustite mog čovjeka!’ Tada su nas, brata, sestru i mene izveli, stavili u crvenog Golfa i odvezli u stanicu policije, gdje su sestru i brata ispitivali, a saznali smo i da su pronašli našu poluzaleđenu majku. Neki čovjek ju je masirao rakijom i kasnije su je donijeli u deci da bude s nama. Brat je s ostalim zarobljenim muškarcima bio u podrumu, gdje nije bilo prozora, a žene i djecu su odvezli kod Debelog Brda kod Vlasenice i pustili su ih prema slobodnoj teritoriji. Mi smo ostali sedam dana u policiji. Brata su dosta tukli, kaže on, najviše pendrekom po tabanima. Znamo ime i prezime tog koji ga je tukao. Pazite, nismo mi imali problema s ljudima iz Han-Pijeska, nego s ovima koji su dolazili iz Vlasenice i htjeli su da nas kolju, a u Han-Pijesku su se humanije ponašali prema zarobljenicima i nisu namjerno strijeljali civile.”

LOGOR U BIJELJINI

Njegov brat Sead je, priča Senad, iz Han-Pijeska odveden u logor u Batkovićima kod Bijeljine, a sestra, majka i on su zarobljeni u zgradi “Žitoprometa” u Bijeljini, gdje su zatekli žene i djecu iz drugih mjesta.

“Bili smo tu danima. S jedne strane bila su staklena vrata koja su bila oblijepljena novinama i ja sam se jednom igrao i iz znatiželje ogulio jedan novinski list. Kroz staklo sam vidio neku ženu. Ona me pitala šta je to tu, je li to obdanište, a ja sam joj odgovorio da je tu logor. Pitala me ima li koga od starijih i zovnuo sam majku koja ju je išaretom zamolila da nam pomogne. Ta je žena bila Srpkinja, otišla je u Crveni krst i poslije nekoliko dana vidjeli smo s prozora da je dolazio Crveni krst. I opet su dolazili i čekali ispred zgrade, a zatim su ušli i sve su nas popisali. Dali smo izjave i rekli da tražimo brata koji je odveden u Batkoviće. Počela su dopisivanja preko Crvenog krsta, a dobivali smo i konzerve. Kasnije smo autobusima prevezeni u Janju, gdje su mještani bili Bošnjaci i oni su se pobrinuli za nas”, sjeća se Senad logorskih dana.

“Jedan dobar čovjek, Ferid Hodžić, bio je predsjednik Mjesne zajednice, uzeo je nas i bili smo s njim, ali svakih nekoliko noći upadali su ‘arkanovci’ tražeći novac i zlato. Jedan dan bila je razmjena. Mati je bila snalažljiva i ugurala nas je u autobus. Četnici su tražili pare i zlato da nas puste. Mi nismo imali ništa. Ušli smo u autobus, ali nismo mogli ići jer nismo imali da platimo. Stajali smo u autobusu pored onih prozora koji su se otvarali na guranje i neko iz mase ljudi koji su bili vani nam je kroz taj prozor ubacio pare. Ne znamo ko je to bio. Dali smo pare čovjeku koji ih je tražio. Vozili su nas u Šatoroviće kod Čelića, gdje je bila razmjena. Bilo je to oko tri mjeseca nakon zarobljavanja. Prilikom razmjene jednom neprijatelju koji se tu zadesio zasmetalo je naše prezime i on je negodovao. Bunio se, ali smo uspjeli preći i dovezeni smo u Tuzlu, u Skojevsku, gdje nas je primio Mustafa Zildžić, komšija iz Vlasenice, kod kojeg smo živjeli nekoliko mjeseci. Brat je i dalje bio u Batkovićima, a kada se onaj koji se u Šatorevićima bunio vratio u Batkoviće, pretukao je brata, koji je kasnije razmijenjen.”

Fadil Turković posthumno je dobio nekoliko priznanja. Između ostalih, Ministarstvo unutrašnjih poslova Tuzlanskog kantona odlikovalo ga je Zlatnom policijskom značkom, koja se vrednuje kao najveće priznanje, “Zlatni ljiljan”. Odlikovan je kada i rahmetli Hajrudin Mešić, heroj oslobodilačkog rata. Fadil Turković dobio je i uvjerenje od Žepske brigade, kao i plaketu da je bio pokretač otpora te Policijsku medalju za hrabrost. No, porodicu Turković, kaže Senad, najviše boli to što “Zlatnog ljiljana” nije dobio od Armije Republike Bosne i Hercegovine.

“Prvi ‘Zlatni ljiljani’ u Žepu su stizali helikopterom, ali su nošeni u Srebrenicu, pa su naknadno dodjeljivani. Međutim, pošto je javljeno da od nas niko nije preživio, a već je bio otišao prijedlog za odlikovanje rahmetli oca, ‘Ljiljan’ je vjerovatno dodijeljen nekom drugom. U to sam uvjeren, jer je rahmetli Alija Izetbegović poznavao mog oca i siguran sam da bi potpisao rješenje da mu se dodijeli ‘Zlatni ljiljan’. Ali što bi sada neko o tome i posvjedočio, možda ne smije ili neće. Također, zbog dezinformacije da smo svi poginuli, Opština Vlasenica je naš poslovni prostor prodala pa smo poslije rata sudskim procesom vraćali svoju imovinu. Kuća nam je također bila minirana i zapaljena, ali smo je, hvala Bogu, obnovili vlastitim sredstvima.”

 

PROČITAJTE I...

Strahovita je snaga zaborava! Čim sam saznao za postojanje tunela (ljeta 1993. godine), krenuo sam u sređivanje dozvola da iziđem na slobodne teritorije, dokle mi bude dopušteno, da svojim očima vidim rađanje jedne narodne vojske, da opišem to što vidim, da ta buduća vojska vidi svog “narodnog” pjesnika, s obostranom nadom da će možda od toga susreta i njemu i njima biti ljepše i lakše. Pamtim da smo preko Igmana “putovali” punih sedam dana. – Ali da nije urađena TV reportaža (s Mirzom Huskićem), da nisu urađeni ovi zapisi, sve bi požderala zvijer zaborava. Data u ovim zapisima, živa, neposredna historija pokazuje svoju žilavost i činjenicu da su se mnogi od naših današnjih problema koprcali u povijesnoj bešici već tih dana i godina. Hvala redakciji Stava što je prepoznala gotovo zaboravljenu životnost i živopisnost ovih zapisa. I oni su dio naše historije

Ove godine, 20. oktobra, navršava se stotinu četrdeset godina od austrougarske okupacije naše domovine, događaja u kojem je hiljade Bošnjaka svjedočilo svoju ljubav i odanost prema svojoj domovini, vjeri i narodu. Hiljade naših predaka i prethodnika dalo je tada svoje živote da bismo mi, njihovi nasljednici i potomci, danas živjeli. I evo, sto četrdeseti put dočekujemo godišnjicu okupacije bez ijedne riječi ili slova o njima. Za sto četrdeset godina nismo podigli nijedan spomenik našim junacima niti smo se puno trudili da bar sačuvamo njihove mezaristane, kojih je iz godine u godinu sve manje

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!