Sjećanje na Halil-efendiju Halija, istaknutog imama i derviša bužimskog kraja

Kako se ove godine navršava 140 godina od herojskog stava Halil-efendije naspram okupatorskih vojnika i službenika, prilika je to da se njegova dosad skromna biografija proširi nekim novim pisanim ili usmenim izvorom. Jer, ko zna, možda se očuvanje islama u Krajini, pored krvi šehida, hrabrosti gazija, znoja težaka, ili imana starih nena, ima zahvaliti i dovama dobrih Božijih robova, kakav je, po svemu sudeći, bio i Halil-efendija Hali

 

Odluka Berlinskog kongresa iz 1878. godine, kojom su velike sile dale mandat Austro-Ugarskoj da okupira i upravlja Bosnom i Hercegovinom, s posebnom neblagonaklonošću dočekana je u Krajini. Krajišnici, koji su stoljećima branili sjeverozapadnu granicu Bosanskog ejaleta, bili su ogorčeni na sultana što je bez ispaljenog metka pristao predati Bosnu do jučer neprijateljskoj državi.

Vijest da će jedna kršćanska zemlja zamijeniti muslimansku u upravljanju Bosnom i u Bužimu je negativno primljena. S obzirom na to da se radilo o sredini s većinskim bošnjačko‑muslimanskim stanovništvom, drugačija reakcija nije se mogla ni očekivati. Bužimljani su austrougarskog okupatora gledali kao tuđina. Na osnovu odluke Narodne vlade u Sarajevu, koja je svo bosansko stanovništvo pozvala na otpor Austro-Ugarskoj, narod Cazinske krajine i Bužima u naredna je tri mjeseca pružao veliki otpor u to vrijeme jednoj od najmoćnijih vojnih sila u svijetu.

Jedna od ključnih bitaka odigrala se 6. i 7. oktobra na Pećigradskim brdima. Također, mjesto Šehiti kod Cazina bilo je jedno od posljednjih uporišta bosanskih branilaca, koji su sve do posljednjeg izginuli braneći svoju vjeru i svoj toprak. Nakon trodnevne borbe, 20. oktobra zauzeta je Velika Kladuša. Iako se u većini izvora Velika Kladuša navodi kao mjesto koje je posljednje palo pod austrougarsku upravu, postoji i podatak da se Bužim branio još dva dana, te da je njegovim zauzimanjem 22. oktobra 1878. godine Austro-Ugarska uspostavila konačnu vlast na ovim prostorima.

Jedna od zanimljivih ličnosti koja je na sebi svojstven način pružila dostojanstven otpor austrougarskoj okupaciji bio je i imam i hatib Stare drvene džamije u Bužimu Halil-efendija Hali. Njegovo davanje malog lijevog prsta prilikom pružanja ruke od strane usiljenog austrougarskog feldmaršala, te skidanje ahmedije pred svojim džematlijama i protestno prekidanje službe u Drvenoj džamiji zbog smicanja s puta austrougarskim konjanicima govori o njegovom nesvakidašnjem načinu borbe za čast vjere islama i bosanskog suvereniteta, koji je bio ugrožen dolaskom kršćanskog okupatora.

Ovaj imam i sufija, prijatelj i murid Abdurahmana Sirri-babe iz Oglavka kod Fojnice, o kojem se očuvala bogata usmena predaja, i danas je živ u mislima mnogih Bužimljana i Krajišnika, koji većinski nastoje svoj život živjeti u duhu vrijednosti i principa koje je zagovarao njihov vremenski daleki, ali duhovno bliski i dragi Halil-efendija. O poštovanju koje je uživao među mještanima najbolje ilustrira predaja da su Halilove džematlije, dolazeći petkom u džamiju, iz poštovanja prema svom efendiji koji nije pušio, ostavljale lule i čibuke po grmovima u podnožju brda.

Kako se ove godine navršava 140 godina od herojskog stava Halil-efendije naspram okupatorskih vojnika i službenika, prilika je to da se njegova dosad skromna biografija proširi s nekim novim pisanim ili usmenim izvorom. Jer, ko zna, možda se očuvanje islama u Krajini, pored krvi šehida, hrabrosti gazija, znoja težaka, ili imana starih nena, ima zahvaliti i dovama dobrih Božijih robova, kakav je, po svemu sudeći, bio i Halil-efendija Hali.

KO JE BIO HALIL-EFENDIJA

Starogradski imam Halil-efendija pripada redu najznamenitijih vjerskih ličnosti Bužima i Bosanske krajine. Iako je u džematu Stari Grad službovao oko 45 godina, o njemu i njegovom životu sačuvano je jako malo podataka. Naime, godinama se vjerovalo da je Halil-efendija po rođenju Bužimljanin te da se prezivao Begić, Mulalić ili Durić. Međutim, najnovija istraživanja pokazuju da je njegovo prezime bilo Halkić i da je rođen u Stijeni kod Cazina. Kako to u svojim privatnim spisima navodi rahmetli Husein-efendija Alijagić (1917–1994), Halil-efendija se školovao u Istanbulu. Cijeli radni vijek proveo je kao imam džemata Stari Grad od 1832. do 1878. godine. U vakufnami iz 1838. godine (1256. hidžretske godine), koja govori o obnovi Drvene džamije na Starom Gradu, spominje se i Halil‑efendija kao prvi od sedamnaest potpisnika spomenutog dokumenta.

Kao najvažniji izvor za istraživanje i pisanje o ovom znamenitom alimu, ostale su usmene predaje kojih u bužimskom kraju doista ne manjka. Pored toga, kao važan trag za interpretaciju njegova lika i djela mogu biti fragmenti dokumenata iz 19. stoljeća sačuvani na privatnim adresama ili u nekoj od tekija s čijim je šejhovima bio u kontaktu, kao i sačuvani nišan preko puta Drvene džamije u Bužimu koji svojim natpisom, a posebno nadgrobnom simbolikom sugerira na neke od crtica iz njegovog sufijskog života.

Do današnjih dana mnogi Bužimljani prepričavaju razne anegdote iz Halijeva života, hrabrosti da kaže istinu, da se suprotstavi austrougarskim vojnicima i službenicima, kazuju o njegovim predviđanjima budućnosti, tumačenju snova i mnogim drugim kerametima. Koliki je trag ostavio na svoje savremenike i sva pokoljenja, govori primjer da se neke njegove riječi i poruke i danas spominju i prihvataju kao najveće mudrosti. Najpoznatija anegdota vezana za ovog alima odnosi se na detalj iz 1878. godine, neposredno nakon austrougarske okupacije Bužima. Naime, krećući se kroz naselje, Halil-efendija se sklonio s puta kojim su na konjima prolazili austrougarski vojnici. Bio je primoran da se smakne.

Toliko ga je to pogodilo da je ubrzo sazvao džematlije i rekao im da sebi traže drugog hodžu i da ih on više ne može predvoditi. Okupljenim vjernicima kazao je da nije kadar podnijeti poniženje da se “u svojoj vjeri i na svojoj zemlji pod sarukom sklanja dušmaninu”. Sljedeću džumu klanjao je za svojim učenikom Omer-hodžom Durićem. Tri godine poslije, 1881, umro je na Starom Gradu, gdje je i pokopan u haremu Drvene džamije. Još je znano da je imao kćerku Hanifu, koja je ukopana u njegovoj blizini.

Iz jedne od usmenih predaja zabilježene 2018. godine nagovještava se još nekoliko bitnih detalja iz biografije ovog znamenitog imama. Naime, od rahmetli Ahmeta Šahinovića Džebanovog (1948–2018) iz naselja Zaradostovo, tek nekoliko mjeseci prije njegove smrti, zabilježeno je da mu je još sedamdesetih godina 20. stoljeća stari dedo Mustafa Odobašić pokazivao mjesto na kojem je nekad bila stara kuća Halil-efendije. Po ovom usmenom izvoru, navedena kuća bila je na Durića imetku, nedaleko od mekteba u Zaradostovu, koji se nekada zvao Durića mekteb. U toj predaji još se navodi da Halil-efendija nije imao muških potomaka.

Imao je jednog brata Ahmeta, koji je nakon školovanja u Istanbulu ostao živjeti u Turskoj. Šahinović je svojevremeno od starijih zapamtio Halilovo predskazanje da će “Krajina biti nepobjediva u ratu, da joj ni jedan neprijatelj neće moći ništa, ali da će se raseliti u miru, raselit će je glad”, za života je pričao Ahmet Šahinović riječi Halil-efendijine, a koje je više puta slušao od starijih.

BOGATA USMENA PREDAJA

I danas se od starijih ljudi u Bužimu mogu čuti prepjevi njegovih pjesama, čiji je on autor ili ih je možda prenosio od svojih muderisa. Imam Drvene džamije Emin-efendija Grošić kroz imamsku službu, ali i tokom djetinjstva čuo je i zapamtio na desetine kazivanja o Halil-efendiji. Kako kaže, radi se o vrlo interesantnim predskazanjima, kerametima i drugim zanimljivostima iz života ovog doista zagonetnog imama.

O nekim od predaja koje je čuo od starijih sugrađana on kazuje: “Jedne prilike Halil-efendija je bio na nekom sobetu na Mrazovcu. I idući putem, odbačajući se o svoj štap, naišao je na jednu vododerinu koju je napravila kiša. Tad je rekao: ‘Djeco, ovo nije dobro.’ Pitali su ga: ‘Što?’, na što je odgovorio: ‘U ovom selu ima nemoralan čovjek i žena koji čine blud.’ I kasnije se među narodom otkrilo da postoje tih dvoje što su činili zinaluk. Na tom mjestu, kako mi je babo rahmetli pričao, kasnije je nastao jarak veličine autobusa. Ta brazda se vremenom toliko proširila, što bi se moglo tumačiti, kako vrijeme prolazi, sve većim širenjem nemorala.”

O odnosu prema austrougarskom okupatoru Halil-efendija imao je jasan stav, koji je ostao nepromijenjen sve do njegove smrti. “Neposredno nakon okupacije na Stari Grad, došao je jedan austrougarski oficir u pratnji svog prevodioca da razgovara s efendijom. Vjerovatno je imao namjeru da mu sugerira da svojim autoritetom djeluje na narod, da ih pozove da prihvate odluku o okupaciji i slično. Bio je to neki visoki oficir s brojnim činovima. Kad se susreo s Halilom, oficir mu je pružio ruku da mu se predstavi. A Halil-efendija mu je pružio lijevu ruku, i to najmanji prst. A ovaj se začudio i pitao o čemu je riječ. Efendija mu je odgovorio da nije dostojan ni malog prsta. ‘Ne mogu ja tebi desne ruke pružiti’, kazao mu je. Oficir se istog momenta okrenuo i nije više ni htio kazati zbog čega je došao”, navodi Grošić.

Najviše predaja koje se vezuju za ovog “imam-evliju” odnose se na njegova interesantna predskazanja događaja i pojava u bližoj i daljoj budućnosti. Efendija Grošić nabraja cijeli niz proročanstava koje je slušao od svog oca Ahmeta, a on ih zapamtio od svoje majke i djeda po majci.

O tim alametima Grošić kazuje: “Valjda su jedne prilike džematlije tražile od Halila da im vazi. U takvim prilikama Halil-efendija je imao običaj otvoriti ćitab. Te prilike im je govorio o onom što će se desiti u budućnosti. Kazao je sljedeće: ‘Djeco, doći će vrijeme kada će iz duvara voda teći. Krovovi će pocrveniti, a putevi će se prošarati. Djeca će djecu rađati. Djecu će zubi boljeti. Mladi će starima govoriti da su ludi i budalasti. Muških glava će malo biti, a ženskih glava će mnogo biti. Crne će zmije bunare popiti. Doći će vakat kad će kobila bez duše ići od Bužima do Kladuše i s njom će ići po 50 duša. Za njom će ići ždrijebadi i po 4-5 insana će sa sobom nositi. Doći će vrijeme kad će ptice bez duše, gvozdene ptice, ići po nebesima. U sebi će po 300 insana nositi.’ Kad je to rekao, valjda je ustao jedan džematlija i rekao: ‘E vala, efendija, ustavi. Sve što si pričao slušao sam, ali da će ptica nositi 300 insana, to, brate, ne mogu.’

A onda ustade jedan drugi, pa zagalami na ovog i ukori ga što prekida hodžu dok priča. Onda se okrenuo hodži i zamolio ga da nastavi pričati. Efendija je nastavio s vazom. ‘Kad se ispune ti alameti ili predskazanja, nastupit će veliki haos. Velika nevolja će udariti na narod. Stat će krst pod jedan prst.’ (Vjerovatno u smislu da će se udružiti oba krsta protiv muslimana.) I katolički i pravoslavni. ‘Onda će udariti nevjera na vjeru. Stradat će brojni ljudi sve do dok ne dođu do jednog mjesta. Tad će baraba, neki pjano koji ne ide u džamiju, izići i poviknut će s druge strane vode da izginuše muslimani. I on će sazvati vojsku, organizirati narod. On, koji je u narodu dotad bio neugledan. I narod će se odbraniti. Velike će bitke biti. Naposljetku, najveći će pokolj biti na Sarajevskom polju. Kad dođe do te velike nevolje, krv će nositi kabanicu. To će biti vrhunac nevolje. Kulminacija. Onda će udariti selamet od Kladuše.’ A moj rahmetli babo je bio poprilično uvjeren u Halil-efendijina predskazanja. Halilove riječi su njemu bile kao ajet. Čitav rat je govorio: ‘Doći će selamet od Kladuše.’

Kad je došla tzv. Autonomija, onda su ga neki mještani zezali govoreći: ‘Kakav je ovo selamet, Ahmete?’ Kaže: ‘Ja sam tako slušao od starijih.’ Zbilja se desiše Markale 1994. godine. Babo rahmetli je imao mali televizor koji je radio uz pomoć akumulatora. Mi smo gledali samo dnevnik uvečer. I kad se to desilo na Markalama, kad kamera prikazuje onaj snimak kako čiste i sapiraju krv, kad ono po toj krvi puzi neka kesa i na njoj jakna, zapjenila se ona krv, a babo rahmetli, k'o da ga je kandžija udarila, skoči i reče: ‘Eno krv nosi kabanicu.’ On je 40 godina sa strahom strepio da će se ostvariti to Halilovo proročanstvo. Toliko je bio uvjeren da će se to desiti. I tad je babo rekao da će selamet uskoro. Već naredne godine, kad je muka došla do pasa, autonomaši pritisnuli, kad nastupi selamet u augustu ‘95. Desi se ‘Oluja’. Kladuša je pala bez borbe. Autonomija se ugasila kao televizor daljinskim. Za par dana se otvoriše granice.

Kući se moglo doći iz svijeta. Ljudi dolaze autima. Eto brašna, eto ulja, eto svega za čim se cijeli rat žudilo. Ali Halil je govorio još i ovo: ‘Djeco, kad dođe taj selamet, bit će svega. Ljudi će zlatnim kašikama jesti.’ Ne bukvalno zlatnim kašikama, već da će nastupiti vrijeme izobilja, ali i da će doći vrijeme da će se od komšije do komšije ići na konju. Mi smo to tumačili na razne načine, ali najprije je da će se narod raseliti i da će biti sve manje komšija. Evo, sada na Starom Gradu ima 35 kuća i 85 stanovnika, a prije 10 godina je bilo 135 stanovnika. Sada je već 10 novih kuća zaključanih. U 8 kuća ima samo po jedno, a u 9 ima po dvoje ukućana. U 17 kuća tek 26 stanovnika. Tako da se bojim da se ovo predskazanje već obistinulo. Još je kazao da ovaj kraj nikada dušmanin neće pokoriti. ‘Ezani će se do kijameta ovdje čuti. Jedino što će raseliti ovaj kraj jeste glad.’ Ne mora to biti bukvalno glad, ali nezaposlenost, besperspektivnost, odsustvo adekvatnih uvjeta za život. To će izazvati migracije stanovništva o kojima je govorio Halil-efendija.”

Emin-efendija govori da očigledno ima nešto posebno u Drvenoj džamiji, gdje je cijeli vijek službovao i pored koje je ukopan Halil-efendija. O tome kaže: “Džamija je nadživjela 4 rata i nekoliko buna. U proteklom ratu je gađana više puta. Bila je uzeta kao cilj. Toliko je granata palo oko tvrđave i naselja, a samo je jedna pala blizu džamije. Džematska kuća je bila sva ‘iznačinjana’ od gelera. I sada se znaju tragovi od gelera. Samo je jedan geler probio džamijski oluk, a to je svega 20-ak metara od džematske kuće.”

SIMBOLIKA NIŠANA

Pored nakšibendijskog imena Hali, te pružanja malog prsta austrougarskom oficiru, što je kod odgajanja derviša običavao raditi i Sirri-baba, i nišan bužimskog imama Halil-efendije sa svojim oblikom, natpisom i ukrasnim motivima prepun je simbolike koja ukazuje na njegovu dervišku pozadinu. Značenje tih simbola, kao i oblik turbana objašnjava hafiz Damir Osmanović, koji kaže: “Dijelovi na turbanu Halilovog nišana su slični ostalim takvim nišanima koji su poznati od davnina. To je taj melamijski dio. Znači, ljudi koji su nosili takve turbane su sakrivali sebe, nisu se otkrivali javno s obilježjima. Nosili su turbane koji su imali obilježja janjičara, a ispod toga je bio šejhovski tadž (kruna). Novi primjer takvog turbana je onaj hafiza Hadžimulića. Deset uspravnih gužvi na turbanu nišana Halila Halija mogu se naći na turbanima u svakoj tekiji, što simbolizira deset obradovanih džennetlija. Oni su uvijek išli zajedno, i za to su se stavljali na glavu. A iznad toga, na još užem dijelu turbana, ima dvanaest uspravnih gužvi koji simboliziraju dvanaest imama ehlul-bejta. To su imami koji su čisti od onoga što im se pripisuje od šiija i zabludjelih sekti. I to pokazuje ehli-sunnetski put Halil-efendije, ali i ostalih koji su slijedili taj tarikat.

Postojala je jednaka ljubav prema ashabima i ehlul-bejtu bez bilo kakvog odvajanja. Znači, nikad nije mogao ići Ebu-Bekr a da nije išao i Husein. I obratno, da se poštovao Husein, a da nije Ebu Bekr. Znači, sve ashabe podjednako voljeti i poštovati. Na vrhu su neki sitni detalji koji se dobro i ne vide, ali po samom vrhu turbana da se zaključiti da je na njemu bio i šejhovski gul, koji se pod utjecajem vremena teško više može vidjeti, taj gul ili ruža, na kojoj u kružnom obliku bude dvanaest puta napisano Allah. Za svakog imama po jednom. Sve je to moglo biti napisano na vrhu nišana, ali se nakon skoro 140 godina doista teško može pročitati. Drugi bitan simbol na Halilovom nišanu jeste zvijezda šestokraka.

Ona je puna simbolike. Jedno od značenja jeste da je Allah rekao da je stvorio i zemlju i nebo u šest razdoblja, zatim se uzvisio iznad svojih stvorenja. I ovo šest simbolizira svih šest strana svijeta, istok, zapad, sjever, jug, gore i dolje. Odnosno, Allah se uzdigao iznad svih mjesta. U sredini je tačka, što znači da sva ta mjesta ovise o Njemu Savršenom. Dalje, u Kur'anu je spomenuto sedam mekama duše. Jasno je spomenuto svih šest, osim sedme, za koju je Allah rekao: “Uđi među odabrane robove moje, uđi u Džennet moj.” Znači, taj dio je prisvojio rekavši Moje robove i Moj Džennet. To ‘Moje’ u arapskom jeziku označava najveću prisnost. I taj sedmi mekam, upotpunjeni mekam, nalazi se u sredini zvijezde. Svi ostali mekami su oko njega. Može se reći da je u sredini srce, a okolo je šest perdi do srca, a za srce Allah kaže u hadisu-kudsiji: “Nisu me obuhvatili ni Nebesa ni Zemlja (znači ni lijevo ni desno, istok ni zapad, ni sjever ni jug, ni gore ni dolje), ali me može obuhvatiti srce iskrenog roba.”

Znači, zvijezda šestokraka na Halilovom nišanu može imati i tu simboliku. Tih zvijezda šestokraka ima na raznim geografskim područjima i u različitim vjerama i kulturama. Čak ih ima i u hinduizmu. Ono što je sigurno jeste da zvijezda šestokraka nije jevrejski znak. Tek od vremena pojave nacizma oni su dobili ovaj znak kao neko obilježje. Ta se zvijezda kod njih zove Mageni Davad, što na hebrejskom jeziku znači štit Davudov, a vjerodostojnije je da je to Sulejmanov pečat (Hetmi Sulejman). Brojni nišani imaju te zvijezde i ovdje u Bužimu. U osmanskom vremenu je bilo sasvim uobičajeno da se na nišanima pojavljuju zvijezde šestokrake, posebno na mjestima gdje su Osmanlije donijele vjeru islam. Iste se zvijezde mogu sresti i u Grčkoj i u drugim područjima kojima su Osmanlije vladale, a na kršćanskim nišanima se takve zvijezde nikad ne pojavljuju.

Dalje, zvijezda šestokraka se kod muslimana koristila i zbog toga jer je imala svoju posebnu simboliku na ljudskom organizmu. Na ljudskom tijelu, prsima i stomaku postoji sedam duhovnih tačaka. To su: nefs, sirr, ahfa (najskriveniji dio nefsa), kalb, ruh, tibun i hafa. Jedna od brojnih simbolika zvijezde jeste što ona oslikava te duhovne tačke ili organe na čovjekovom tijelu koji su raspoređeni kao na toj zvijezdi. I baš taj sedmi duhovni mekam ostaje u sredini. Kad se spoje ta dva trokuta, obrnuta, s tri tačke u svakom, dobije se šestokraka zvijezda u čijem je središtu sedma i centralna duhovna tačka, ahfa, taj najskriveniji dio ljudskog nefsa. Njega je najteže poraziti, a ko ga porazi njegovo mjesto je bezmjesto. Što je rekao Mevlana: ‘Moje mjesto je bezmjesto, moj trag je bestrag, ja pripadam duši Voljenog.'”

BUŽIMSKI NAKIBU-ŠEJH

Hafiz Damir tvrdi da je Halil-efendija bio šejh i da je imao određene ovlasti u džematu, ali i širem prostoru bužimskog kraja. “On je bio murid šejha Sirri-babe. To je sigurno. Sirri-baba mu je bio šejh. Garancija za to je njegovo derviško ime Hali, koje u prijevodu znači: Onaj koji rješava probleme. Niko drugi mu u to vrijeme nije mogao dati to ime osim Sirri-babe, u čije vrijeme je najvjerovatnije proglašen šejhom. Jedino nakšibendije daju imena. U drugim tarikatima derviš dobije ime El-Halveti, El-Kadiri, Er-Rifai i sl. Dobije neko uopćeno tarikatsko ime. A nakšibendije nadijevaju posebno ime, poput: Hali, Ruhi, Šemsi, Hilmi, Zikri, Sirri itd. To su ta duhovna imena po kojima se najčešće raspoznaju nakšibendije. Ako je Halil-efendija bio samo vekil, a ne bih rekao da je bio samo vekil, to je titula do šejha.

U tom slučaju, on nije bio šejh koji je imao dozvolu da derviši. Ako je bio vekil, onda je bio u mekamu. Znači, data mu je idžazetnama, ali za nakibu-šejha. Šejhnama se prvo dobije usmeno, a onda i pismeno. Potpiše je šejh i svjedoci i stave svoj muhur (pečat s prstenom). Po tom muhuru, na kojem je kaligrafski ispisano ime, može se prepoznati kojeg je reda šejh. Po svemu sudeći, Halil-efendija je imao idžazet za nošenje tarikata. Znači, imao je sve izune osim da nekoga uvodi u red. Dakle, mogao mu je dati zikr teberuken, radi bereketa, ali nije imao dozvolu da mu da silsilu. Nije ga mogao pošejhiti i nije mu mogao dati ime. Mogao je dobiti samo taj zikr radi bereketa da uči. Nikako drugačije nije mogao dati zikr. Imao je pravo da terbijjeti ili odgaja derviše, da ih savjetuje, da se savjetuje s njima, da ih okuplja i sl. Dakle, sve osim da ih uvodi u red. Pored toga, na njegovom nišanu s jedne strane ima i havf i redža i elif koji je presijeca. To se također često može sresti kod šejhova i uvijek simbolizira strah i nadu”, navodi hafiz.

Halil-efendija je sa svojim džematlijama pravio Drvenu džamiju 1838. godine. Očigledno je da je iza njega stajala osmanska vlast jer je bosanski namjesnik Mehmed Salih Vedžihi-paša bio murid Sirri-babe. Zasigurno je postojala neka sprega između Sirri-babe, Halil-efendije i Vedžihi-paše, jer se samo kroz prizmu dobrih odnosa između njih trojice može razumjeti izgradnja velike i monumentalne džamije u Bužimu, tek nekoliko godina nakon velike bune. U takvim okolnostima Sirri-baba zasigurno ne bi pustio nekog drugog da u Bužimu imami pored Halil-efendije.

SLIČNOST IZMEĐU OGLAVAČKE TEKIJE I DRVENE DŽAMIJE U BUŽIMU

Hafiz Damir objašnjava da postoje sličnosti između Oglavačke tekije i Drvene džamije u Bužimu. Uostalom, u Drvenoj džamiji su sačuvane i jedine dvije Sirrijine levhe. “I na ostalim turbanima kod Drvene džamije vide se tragovi sufijske simbolike. Najviše je janjičarskih turbana, od askera. Mnogo je nišana koji ukazuju da su umrli bili sljedbenici nekog od tri tarikata, halvetijskog, mevlevijskog i nakšibendijskog. Posebno ovi nišani koji imaju i gul, ali i ehlul-bejtsku zvijezdu petokraku. Vjerovatno da je umrli bio tog reda jer halvetije su inače kroz historiju poznati kao askeri ili ratnici.

U Krajini su postojala tri derviška tarikata: mevlevije, halvetije i nakšibendije. Posljednji mevlevijski šejh iz Krajine bio je reis Džemaludin Čaušević. Na osnovu poznatih ličnosti kao što su reis Čaušević ili Halil Hali može se zaključiti sigurno postojanje sljedbenika, ali i nosilaca ovih dvaju redova u Krajini, a na osnovu simbolike na mnogobrojnim starim nišanima može se zaključiti da su u Krajini djelovale i halvetije. U Bužimu je bilo dosta sljedbenika ovih redova, a očigledno i nosilaca tarikata”, kaže hafiz Damir.

Još uvijek, i 137 godina od smrti Halil-efendije, premalo se zna o ovom krajiškom sufiji koji je, po svemu sudeći, imao odlike kader-sahibije. Koliko će još tako ostati, ovisi prije svega o zainteresiranim istraživačima koji će biti spremni zaroniti u arhive nekih od tekija u Istanbulu i ostalim područjima nekadašnjeg Osmanskog carstva, a s kojima su bosanski derviši ostvarivali veze i kontakte. S druge strane, za bilo kakvu konkretniju informaciju o njemu daleko realnijim čini se okrenuti se još uvijek živoj, a nezabilježenoj usmenoj predaji u bužimskom kraju, kao i arhivi istanbulske Kuršumli medrese, gdje se krajem četrdesetih godina 19. stoljeća školovao Halil-efendijin učenik Mehmed Sijamhodžić.

Iz nekoliko sačuvanih pisama da se zaključiti da su učenik i šejh ostvarivali pismenu korespondenciju, a za pretpostaviti je da bi primjerci nekih od pisama vrlo vjerovatno mogli biti sačuvani u navedenoj medresi ili nekom od nadležnih turskih arhiva. Pored 140 godina sufijskog otpora Halija prema austrougarskim okupatorima, ove godine navršava se i 180 godina od izgradnje Drvene džamije u Bužimu, što bi sve skupa moglo poslužiti kao motiv i povod za organiziranje okruglog stola ili naučnog simpozija, a sve u cilju rasvjetljavanja mnogih detalja u vezi Drvene džamije, ali i, što je mnogo važnije, života i djela njenog bez sumnje dosad najznačajnijeg imama.

PROČITAJTE I...

Zbunjeni ljudi ili ne znaju ili odbijaju da znaju kako skoro sve društvene turbulencije od devedesetih godina proističu iz prethodne države i njenog režima. Radije će to gledati kao dvije suprotstavljene ideologije, ne želeći da slušaju činjenice kako je većina ratnih zločinaca s ovih prostora svoje karijere počela u komunizmu, i to nerijetko u Titovom periodu

Kako bi Bosanci i Hercegovci reagirali da, recimo, Njemačka ili Austrija zabrane njihovoj djeci da idu u školu? Po čemu se razlikuje migrant iz Sirije od migranta iz BiH? Ni po čemu, i jedni i drugi žele raditi u Njemačkoj, samo što je migrant iz Sirije zapeo na granici, niti može naprijed niti ima kuda nazad. A Bosanac, hvala Bogu, može i jedno i drugo. 

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!