Sjećanje na Adolfa Friedricha, poginulog borca Armije RBiH

“Velika je stvar to što je on ostavio svoju porodicu, roditelje, suprugu i djecu, i došao tuđu zemlju braniti, a neki su naši u to vrijeme bježali iz Bosne. Kako nećemo to cijeniti? Ja ga nisam imala priliku upoznati, ali i danas zaplačem sjećajući se ovog časnog čovjeka”, kaže Fatima Habibović iz Sarajeva, koja i danas čuva uspomenu na ovog hrabrog vojnika

Tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu brojni su dobrovoljci dolazili u redove zaraćenih strana. Rusi, Bugari, Makedonci, Grci i Rumuni borili su se u Vojsci Republike Srpske, a dobrovoljci iz najčešće arapskih zemalja u redovima Armije Republike Bosne i Hercegovine. Međutim, bilo je i onih koji su dolazili sa Zapada, koji su prepoznali nepravdu nanošenu civilima, te su se odlučivali napustiti svoje tople domove i pridružiti Armiji Republike Bosne i Hercegovine. Jedan od takvih bio je i Adolf Friedrich, umirovljeni vojnik njemačke armije.

Radio je tokom aprila 1992. godine u prihvatilištu za strance u Darmstadtu. Na kamenim licima ispod noža pobjeglih Bošnjaka prepoznavao je isto ono zlo kroz koje je prošao njegov otac Albert u sibirskim gulazima, u kojima je proveo sedamnaest godina. Sjetio se oca kada je u njemačkim novinama vidio “kolonu kostura uhvaćenih objektivom u nekom srpskom logoru na sjeveru Bosne. (Za koga se sada, s rukom položenom na srcu, zaklinju da je bio hotel.) I, čim se ukazala prilika, zajedno sa Salihom Džidićem i rahmetli Enisom Srnom, devetog aprila ’93. došao je u Sarajevo. Hej, devetog aprila! Ali ne da bude kečap-soldat, kako je napominjao”, piše Edina Kamenica u tekstu Uklešite mu ime ispravno, objavljenom u Oslobođenju 2001. godine.

U tekstu koji je objavio Associated Press 28. aprila 1993. godine Aida Čerkez piše da je Adolf preko Hrvatske došao na Igman i prijavio se u redove Armije Republike Bosne i Hercegovine. Jedini uvjet koji je postavio bio je da ratuje u Sarajevu. “Vidio sam slike Sarajeva. Bio je to sjajan grad dok ga nisu uništili srpski vojnici. Ovo što se događa u Sarajevu važno je za cijeli svijet. Želio sam biti dio toga. Nisam htio prespavati ovo što se događa”, rekao je Adolf novinarki Čerkez.

Došavši u Sarajevo, priključio se Drugoj motorizovanoj brigadi, u kojoj se borio kao snajperist. Svi su iz ove brigade znali koliko je Adolf čeznuo za pištoljem. Komandant Esad Paldum odlučio je dodijeliti mu pištolj na Dan brigade, 17. februara. Nabavljen je niklovani pištolj, a Paldum je dao da se na njemu ugravira Adolfovo ime. “I, vidite… Upravo u vrijeme kada su majstori na pištolju urezivali njegovo ime, Adolf je poginuo na liniji, pogođen patom… Smrtni list mu je na dva jezika ispunio tadašnji župnik Crkve Presvetog Trojstva Zvonko Baotić”, ispričao je Mirza Ibrahimpašić, Adolfov ratni drug, za Oslobođenje. Još jedan Nijemac, Oliver Schweikard, koji se s Adolfom borio u Drugoj motorizovanoj brigadi, u posljednjem pozdravu komandantu Adolfu, na bosanskom jeziku koji je naučio sa suborcima, napisao je: “Veliki je žalost da ti nećeš vidjeti konačni pobjed od-ovajzato si se borio. Ali smrt ne znači ništa pošto u moje i druge mišljenje čest ostanti zauvijek živ.”

Cijeli tekst pročitajte u novom broju magazina Stav koji je u prodaji od četvrtka, 2. marta. 

PROČITAJTE I...

Kada smo razgovarali o tome kakav bi motiv trebao biti na nagradi došli smo do rješenja da to bude motiv s naslovnice prvog broja časopisa Stav, gdje je otvoreni dlan u prvom planu. Sama simbolika te otvorene šake izuzetno je jaka i snažna. Mislim da je to bio i logičan izbor jer ova književna nagrada zaslužuje da startuje moćno i u vrhunskom izdanju i treba biti bitna kao i sam 25. novembar

Džamije spajaju ljepota, ista krv, isti cilj, plemenita namjera, ali i nevolja. Nalaze se u zoni slijeganja tla zbog eksploatacije slanice, što je dovodilo u pitanje njihovu budućnost. Sol je gradila i istovremeno rušila i razjedala Tuzlu. Ne da se vazda sastaviti dva hajra kao što su ove dvije Božije kuće i kao što su njihovi graditelji

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!