Sjećanja na Petra Kočića, Aliju Nametka i Vitomira Lukića

Tokom 2016. godine obilježili smo u Stavu petu godišnjicu smrti Nedžada Ibrišimovića, stotu godišnjicu rođenja Zije Dizdarevića, četrdesetu godišnjicu smrti Envera Čolakovića te jubilarnu pedesetu godišnjicu objavljivanja triju važnih djela bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti: Pobuna Derviša Sušića, Kamenog spavača Maka Dizdara i Derviša i smrti Meše Selimovića. U posljednjem ovogodišnjem broju donosimo osvrte na još tri naša važna autora, budući da se u 2016. godini navršilo sto deset godina od rođenja Alije Nametka, sto godina od smrti Petra Kočića i dvadeset pet godina od smrti Vitomira Lukića

Borac za prava bosanskog seljaka

Petar Kočić rodio se 1877. godine u Stričićima, pokraj Banje Luke. Studirao je filozofiju u Beču, živio u Skoplju i Sarajevu, a pred kraj života i u Beogradu. Uoči aneksije Bosne i Hercegovine osnovao je časopis Otadžbina, a nakon toga i politički pokret koji je podržavao borbu protiv Austro-Ugarske. Pisao je pjesme, drame i pripovijetke, te ostao upamćen kao jedan od značajnijih bosanskohercegovačkih pisaca 20. stoljeća. Najpoznatije njegovo djelo jeste drama Jazavac pred sudom, u kojoj David Štrbac, bosanski seljak, donosi jazavca u sud kako bi ga tužio zbog pojedenog kukuruza. Dok Kočić predstavlja tešku poziciju bosanskog seljaka, on istovremeno kritizira austrougarsku vlast, što će ostati konstanta njegovog književnog, ali i političkog djelovanja. Budući da je bio nacionalni i revolucionarni aktivist, Kočić je dobio podršku seljaka i omladine, te je izabran u Bosanski sabor 1910. godine. Kao istaknuti član Bosanskog sabora, Kočić se zalagao za ispravljanje nepravdi o kojima je pisao u svojim knjigama, isticao je težak položaj seljaka i oštro kritizirao austrougarsku vlast u Bosni i Hercegovini. Još i prije osnivanja Bosanskog sabora, dva puta bio je hapšen zbog svojih političkih stavova. Tokom rasprave o budžetu 1910. godine, Kočić je kazao:

“Govoriti o političkim vlastima u Bosni i Hercegovini ne može čovjek hladno, ne može a da se ne uzrujava. Političke su vlasti u Bosni i Hercegovini bile tuđinske kad su ovamo došle, i za ovih 30 godina ostale su tuđinske i grdno neraspoložene prema našem narodu. Ovo terorisanje i ove zulume političkih vlasti najviše je osjetio naš težak. Ja sam dobio jedno pismo koje najbolje karakteriše položaj našeg naroda prema novoj upravi. Ja ću biti slobodan visokom Saboru pročitati ovo pismo, pa se nadam da će po pročitanju ovog pisma i oni koji nisu imali ljubavi za seljaka steći više ljubavi predusretljivosti prema njemu. ‘U stari zeman, za turskog suda i turske, da kažemo sudanije, moglo se nekako živkariti i prometati. Bože mi prosti, i Bog je bolje dav'o. Berićeta je bilo u svačem… svačeg je bilo u izobilju. Svijet je asli bio punijeg i sitijeg srca. Aga je ostavljao, carevina nije pregonila ni svaku brezposlicu uzbijala. Bilo je za nas, da reknemo težake, i prave veće. Ako je đekad težaku i bilo krivo u čaršiji i na sudu, bilo je krivo i čaršinliji na selu i planini, gdje kosovica sudi, pa se nekako isporavljalo i vezalo jedno s drugim’”, naveo je Kočić. Umro je 1916. godine u Beogradu.

Pripovjedač, dramatičar, hroničar i folklorist

Alija Nametak rodio se 1906. godine u Mostaru, gdje je završio osnovnu školu. Tokom studija na Filozofskom fakultetu u Zagrebu objavljivao je članke u zagrebačkim književnim časopisima: Književniku, Omladini, Savremeniku, Vijencu… Od 1933. do 1945. godine u Sarajevu je uređivao časopise Novi Behar i Narodnu uzdanicu. Nakon sloma NDH, bio je osuđen na petnaest godina zatvora, od čega je odležao devet. Zbog aktivnog sudjelovanja u književnom i kulturnom životu tokom Drugog svjetskog rata, Nametak je za vrijeme Jugoslavije dugo bio izopćen iz bosanskohercegovačkog književnog života. Tek nakon dugogodišnje šutnje, 1966. godine objavljuje knjigu Trava zaboravka. Do završetka je rata, u periodu od četrnaest godina, u Zagrebu i Sarajevu objavio sedam knjiga. Važno je istaknuti da se Nametak, uporedo s književnim radom, bavio i sakupljanjem, bilježenjem i objavljivanjem bošnjačke usmene poezije i etnografske građe.

Način na koji je pisao o šejhu Juji, Karađoz-begu, pa i o komšijama na Rotimlji, gdje je imao ljetnikovac, odavao je nepatvorenog zaljubljenika u zavičaj. Prema ličnom kazivanju – opisujući amidžu zemljoposjednika Mujagu kako u predakšamskim satima cijeloj porodici pripovijeda dogodovštine iz života, dok im na perzijskom, arapskom ili turskom čita i prevodi zadivljujuće priče – motiv za smjer i obim svog naučnog, književnog i kulturnog rada pronašao je Nametak u ranom djetinjstvu. S obzirom na opus i značaj ovog pisca, nedovoljno pažnje posvećeno je njegovom radu u našoj akademskoj zajednici. To se posebno odnosi na njegov etnografski rad.

Junačke narodne pjesme Bošnjaka Nametak je počeo prikupljati 1925. godine. Potom je objavio iznimno vrijedne knjige bošnjačke usmene poezije i proze, šale i dosjetke, muslimanske pripovijesti iz Bosne, muslimanske ženske pjesme, mostarske uspavanke. Fokus naučnog interesiranja bio mu je raznolik i odveo ga je na prostrana polja istraživanja narodne usmene tradicije, što će ga na kraju tog vrlo interesantnog puta učiniti jednim od najboljih bosanskohercegovačkih folklorista. Kao priređivač, Nametak je objavljivao priče koje su drugi objavljivali u časopisima, ali mnogo češće one koje je sam bilježio tokom terenskih istraživanja u Lepenici, Bosanskoj krajini, Livnu, Duvnu i Bosanskoj Posavini, naprimjer. Nije zaboravljao u knjige uvrštavati rječnike turcizama i provincijalizama, što je iz aspekta današnje lingvistike od izuzetne važnosti.

Umro je u Sarajevu 1987. godine. Posthumno je objavljena njegova knjiga Sarajevski nekrologij.

Odlazak starog rezbara

Vitomir Lukić rodio se 1929. godine u Herceg‑Novom. Osnovnu školu završio je u Donjem Vakufu, a gimnaziju u Slavonskom Brodu. Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu studirao je južnoslavenske književnosti. Godine 1965. štampana je njegova prva knjiga pripovijedaka Soba za prolaznike, nakon koje je bilo jasno da je Lukić nesvakidašnji pisac spreman na osvajanje novih prostora književnog oblikovanja stvarnosti. Pisao pripovijetke, romane, putopise i eseje. Dobitnik je nagrada izdavačke kuće “Svjetlost” i “Veselin Masleša” te nagrade Udruženja književnika BiH. Izbor iz njegovog opusa uvršten je 1985. godine u ediciju “Književnost naroda i narodnosti BiH u 50 knjiga”, u kojoj se nastojalo sakupiti sva značajna djela nastala na području Bosne i Hercegovine.

Lukićeva su djela prevedena na pet jezika, uključujući hindu, a mnogo je neobjavljenih tekstova ostalo u pronađenim rukopisima, poput Lukićeve nedovršene zbirke putopisa iz Indije naslovljenih Samsara – točka vremena ili romana radnog naziva Djetinjstvo u Dolnjem Vakufu.

Tokom granatiranja Mostara od strane JNA uništena je štamparija u kojoj su se nalazila Lukićeva sabrana djela u deset svezaka, te se neki dijelovi njegova opusa smatraju izgubljenim. Njegov roman Hodnici svijetloga praha jedno je od najuspjelijih proznih ostvarenja savremene bosanskohercegovačke književnosti. “Hodnici svijetlog praha u čudesnom prepletu maštovitog i zbiljnog sabiru sve vrline jednog izuzetnog literarnog dara koji se autentično potvrdio kako u romanu Album, zbirci novela Životinje, ljudi, tako i u stihozbirci Praznik stvari i Lukićevim briljantnim esejima iz likovne umjetnosti. Ovaj roman u gustom jezičnom trepetu nosi u sebi jednu dublju simboliku sinestezijske i sinkretičke geste modernog proznog pisca koji odbija mogućnosti profane mimetičke deskripcije”, zapisao je književni povjesničar i kritičar Enes Duraković.

Lukić je bio aktivan i kao potpredsjednik HDZ-a 1991. godine. Bivši član predsjedništva BiH Stjepan Kljujić u jednom je intervjuu kazao da je jedini čovjek iz Sarajeva koji je s Tuđmanom mogao razgovarati u četiri oka bio upravo Lukić.

“Jednom sam Tuđmanu, u svibnju 1991. godine, poručio da imam puno državničkih poslova i da neću moći doći – a čim Tuđman čuje da neko osim njega ima državničkih poslova, dobiva visoki tlak – nego će umjesto mene doći Vitomir Lukić. Namjerno sam to odigrao, da Lukić, koji je bio jako obrazovan i pametan, s Tuđmanom razgovara u četiri oka. I, naravno, opet je bilo ono ‘kaj mislite o muslimanima, kaj mislite o filanju hrvatskog pereca…’, na što je Lukić, koji je bio izvan svih prljavština i kuloarskih priča, počeo Tuđmana tretirati kao dijete, pa ga je stavio pred sebe i sve mu fino objasnio. Dva dana kasnije, meni zvoni telefon, zove Gojko i kaže: ‘Neka ti više nikad ne padne na pamet da onog malog šalješ u Zagreb’”, ispričao je Kljujić.

Vitomir Lukić umro je u Sarajevu 1991. godine, ne dočekavši početak zla kojeg je slutio, a koje je nagovijestio i njegov razgovor s Tuđmanom.

PROČITAJTE I...

“Posljednji je rat iznjedrio pjesama koji se odnose na period od 1992. do 1995. godine. U njima su opjevani i Radovan Karadžić i Ratko Mladić i mnogi drugi kojima je vrijeme dalo prostora, a autori dali za pravo da ih definišu svojim pjesmama. Kako Njegoš kaže, vrijeme je rešeto. Vrijeme je to koje daje odgovor kakvog su kvaliteta te pjesme”, zaključio je Govedarica.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!