SJEĆAM LI SE ILI BUDAN SANJAM

Otac je promućurno i na vrijeme shvatio da Tuzla, ta uzavrela košnica u kojoj se stjecajem okolnosti našao, nije ništa drugo do pravi pravcati komunistički El Dorado, zlatni rudnik za podobne i lojalne podanike režima, pa se brže-bolje upisao u komuniste, te, bistar i prodoran, kakav je već bio, brzo napredovao i u sektoru rudarstva i energetike napravio pristojnu karijeru

Moj otac Ismet, rođen u Brčkom, tik pored Save, u prostranoj pitomini i među ljudima smjernog ravničarskog mentaliteta, došavši kao dječak u Tuzlu, pričao mi je o tome više puta, doživljava pravi kulturološki šok.

Grad u koji se s porodicom doselio bio je sušta suprotnost onome što je ostavio iza sebe: stiješnjen, zgusnut, prenapučen, oivičen brdima koja su natkriljavala uzanu zmijoliku kotlinu i koju je na dva nejednaka dijela presijecala rječica Jala. Tuzla mu je nalikovala na uzavrelu košnicu prepunu užurbanih, nervoznih i nasilnih ljudi kakvih u mirnom i tihom Brčkom nije bilo.

Tako, počesto bi mu, kad bi se vraćao iz škole, mahalski jalijaši otimali novac, ako bi ga imao, cijepali udžbenike i školsku uniformu, pa bi se njegov otac, a moj djed Jusuf, u to vrijeme okretan i u punoj snazi, oboružan letvom u ruci i jataganom za pojasom, bezmalo svakodnevno razračunavao s jalijaškom bagrom, a nerijetko i s njihovim ništa boljim roditeljima.

Helem, vrijeme je prolazilo, otac se zamomčio, na osvetu, onu, kako kažu, koja se servira hladna nije ni pomišljao, nego je shvatio, promućurno i na vrijeme, kako Tuzla, ta uzavrela košnica u kojoj se stjecajem okolnosti našao, nije ništa drugo do pravi pravcati komunistički El Dorado, zlatni rudnik za podobne i lojalne podanike režima, pa se brže-bolje upisao u komuniste, te, bistar i prodoran, kakav je već bio, brzo napredovao i u sektoru rudarstva i energetike napravio pristojnu karijeru.

No, ni u zrelim godinama, kad se penzionirao, dobio prvu unuku i nekako smekšao – od nadolazeće starosti, naglo probuđene vjere u njemu, straha od smrti ili svega skupa – o Tuzli ni za mrvicu nije promijenio mišljenje i, ako me sjećanje ne vara, nazivao ju je: radionicom i spavaonicom, tamnicom za duh i duhovnost, urbanističkim ruglom, da bi potom, nakon kratke dramske pauze, ozarenog lica i pogleda uprtog negdje visoko iznad Ilinčice, otpočinjao sjetni solilokvij o mirisnoj posavskoj ravnici, kupanju u Savi, hvatanju riba u rijeci golim rukama, prvim ljubavima, toplim zvjezdanim noćima i beskrajnom nebosklonu koji pogled ne može obujmiti a pamet pojmiti, takvom plavetnom nebosklonu kakvog Tuzla nema niti će ga ikada imati.

Ove očeve melanholične evokacije redovito bi prekidala majka, nimalo nježno ga podsjećajući kako ružno govori o gradu koji mu je pružio mnogo. “I da znaš, stari”, govorila je, “da nije bilo tebi te i takve Tuzle, ti bi i dan danas bio mali paor s motikom u ruci negdje u toj tvojoj mirisnoj posavskoj ravnici! Hajde, bogati, ne bulazni više!”

Davno je to bilo. Tako davno da mi se katkad učini da su ovi ispisani redovi, ova krupna, kvrgava slova, tek puka tumaranja po maglinama sjećanja ili snoviđenja čak, nešto što se u svojoj biti ili barem uopćenosti nije ni desilo, nešto što naprosto domišljam dok se s mukom probijam kroz paučinaste slojeve zaborava, teškog i otužnog. I pitam se: sjećam li se ili budan sanjam?

Oca odavno nema. Majka, u poznoj, dubokoj starosti, na pragu desete decenije života, slabo se čega sjeća, gotovo ničega. Ni očevih sjetnih solilokvija, ni mirisne posavske ravnice, ni beskrajnog plavetnog nebosklona kakvog Tuzla nema niti će ga ikada imati.

Dok je zapitkujem, dok joj pričam o tome, začuđeno me gleda zbunjenim, djetinjim pogledom, kao da je lažno podsjećam na događanja koja joj se nisu desila, na život koji nije odživjela.

Gledam u zbunjenu majku, u ispisane redove i kvrgava slova u njima i pitam se da li će nekad i neko isto ovako, nesigurno, klimavo, pisati o meni, s mukom se probijajući, baš kao i ja, kroz paučinaste magline varljivog sjećanja. Ne znam. Možda.

PROČITAJTE I...

I, eto, umrli je bio u gasulhani, desetak metara od sobe u kojoj sam spavao. Bože Svemogući, šta da radim? Ako kažem džematu da ne smijem gasuliti, svi će reći: “Pa, kakav je to hodža?” Opet, ako budem gasulio, crknut ću od straha

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!