“Sjajni momci” nisu baš tako sjajni

Režiju i dramatizaciju predstave potpisuju Nadarević, Bašić i Kasumović, a kao prvi nedostatak predstave nudi se sam odabir teksta koji je očigledno više odgovarao za glumačku podjelu, nego što je sadržajno povezan sa sarajevskom i bh. svakodnevicom. Tako je pokušaj nasilne prilagodbe teksta u kojoj Manhattan i New Jersey postaju Ilidža i Butmir, a Willie i Al Hari i Ali, ostao na nekoliko općih, neduhovitih, stereotipnih ispada

Već su godinama najpopularniji teatarski sadržaji u BiH samoprozvane hit‑komedije ili komedije godine. Dobitnu formulu – jeftini humor, sadržaj prilagođen široj gledalačkoj populaciji, kvalitetan marketing i eventualno zvučna glumačka postava – otkrila je predstava Ja, mahaluša autorice i producentice Indire Kučuk-Sorguč, čije je teatarsko mahalanje potrajalo više od pet godina. Prodaja karata za ovu predstavu išla je tako dobro da se uskoro stvorila potreba za stvaranjem njenog nastavka, pa je tako nastao Ja, mahalac s Draganom Marinkovićem Macom u ulozi mahalca. Činjenicu da bh. teatarskoj publici nedostaje smijeha i komedija iskoristilo je Udruženje dramskih umjetnika “Altteatar”, čija predstava Dame biraju u režiji Admira Glamočaka i dalje oduševljava ne samo dame već i mušku populaciju. Ipak, ova predstava o besposlenim mladićima koji zbog lahke zarade odluče postati striperi, rađena prema tekstu Anthonyja McCartena i Stephena Sinclaira, osim smijeha, nudi i određene odgovore na egzistencijalna pitanja savremenog čovjeka te nas uvjerava o isplativosti upornosti i vjerovanja u sebe. Također, znatno veću kvalitetu ove predstave u odnosu na “muzičko-scensko kazivanje” Ja, mahaluša odredilo je iskustvo i profesionalna stručnost Admira Glamočaka, čije su režiserske referentne odrednice upravo komedije. Međutim, uspješnosti predstave Dame biraju ponovo je u mnogome doprinio kvalitetan marketing te, kroz najavljivanje skidanja zgodnih mladića, fokusiranje na žensku publiku (organiziranje izvedbi za 8. mart), što poput nagovještaja eksplicitnih scena seksa u filmskom ostvarenju (ne nužno i kvalitetnom), gotovo zagarantirano puni sale.

Novi primjer dobitne formule koja zasigurno donosi zaradu jeste predstava Sjajni momci, najavljena kao komedija godine u BiH. “Sjajni momci” su Mustafa Nadarević, Senad Bašić i Moamer Kasumović, dakle popularni trio iz televizijskog humorističnog serijala Lud, zbunjen, normalan, čija je sama najava “prelaska” u teatarski svijet proizvela euforiju kod šire pozorišne publike i veliko interesiranje javnosti i medija. Upravo je spomenuta publika slijepo prihvatila najave marketinške kampanje da je zaista riječ o pozorišnoj komediji godine, iako godina još uvijek nije završena, te zahvaljujući činjenici da su Sjajni momci jedna od dviju komedija (Elzabeta Bam – Narodno pozorište Sarajevo) koja je imala premijeru u 2016. godini. Proglašenju najbolje komedije prije njene premijere znatno su doprinijeli bh. mediji, koji su samo potpisivali subjektivne pres‑najave te koji su, u nedostatku stručne pozorišne kritike, i nakon premijernog izvođenja nastavili prenositi floskule – “Sjajni momci oduševili publiku”. Međutim, Sjajni momci daleko su od kvalitetne komedije.

Sjajni momci nastali su prema tekstu Sunshine Boys Neila Simona, koji je premijerno izvođenje imao na Broadwayu 1972. godine, a koji je 1975. adaptiran u filmski scenarij nominiran za Oskara. Osnovna je nit radnje predstave identična kao i u originalu i zasnovana je na ponovnom spajanju dvojice penzioniranih komičara Harija i Alija i oživljavanja njihovog slavnog vodvilj skeča Kod doktora, a povod je TV emisija posvećena komediji od Antike do danas. Ipak, Hari i Ali prekinuli su svoj profesionalni partnerski odnos još prije 11 godina i od tada nisu progovorili niti riječ. Zlatan (Harijev sestrić) ne odustaje i uz mnogobrojne nesuglasice u konačnici uspijeva dogovoriti ponovni susret dvojice komičarskih velikana. Režiju i dramatizaciju potpisuju Nadarević, Bašić i Kasumović, a kao prvi nedostatak predstave nudi se sam odabir teksta koji je očigledno više odgovarao za glumačku podjelu, nego što je sadržajno povezan sa sarajevskom i bh. svakodnevicom. Tako je pokušaj nasilne prilagodbe teksta u kojoj Manhattan i New Jersey postaju Ilidža i Butmir, a Willie i Al Hari i Ali, ostao na nekoliko općih, neduhovitih, stereotipnih ispada – npr., muslimani od sifilisa ne požute nego pozelene. Iako slične dužine trajanja kao filmsko ostvarenje The Sunshine Boys (111 minuta), zbog dramaturški razvodnjenih scena (npr. scena o promjeni dviju replika u skeču – “naprijed” u “uđi”), stječe se dojam da predstava Sjajni momci traje mnogo duže te na momente gubi pažnju publike, čiji određeni dio, nažalost, “vreba” samo viceve slične onima o muslimanima. Originalni vodvilj skeč Kod doktora (engl. Doctor Sketch) kao segment tzv. lahke zabavne komedije, u Sjajnim momcima je pretvoren u scenu od 10 ili 15 minuta koja je ispunjena vulgarnošću sa spravom za snimanje analnog otvora tzv. “analnizatorom”.

Jednodimenzionalna i površna scenografska postavka koja više nalikuje skladištu starog namještaja nego odgovarajućem scenskom prostoru, u korist stvaranja prikaza siromašnog sarajevskog stana, zanemaruje apsolutno izmjenu prizora te činjenicu da se, npr., skeč odigrava u televizijskom studiju. Nedostaci u gotovo svim elementima predstave apsolutno utječu i na glumačke izvedbe inače vrsnih glumaca Nadarevića i Bašića, koji se jednostavno ne snalaze u izvođenju vulgarnog, plitkog klaunovskog skeča, te koji se tokom predstave teško odvajaju (svjesno ili nesvjesno) od sličnosti s dobrim starim Fazlinovićima.

Prema Aristotelu, svaka komedija, osim što političke, društvene, religijske i psihološke sukobe rješava s komične strane, predstavlja i pročišćenje, tj. dovodi do katarze uz pomoć smijeha i poruge. Sjajni momci će poslužiti kao primjer definitivne izgubljenosti Aristotelove definicije komedije, koja danas postoji samo radi uzaludnog smijeha koji navodno liječi mnoge bolesti. U potrazi za ljekovitim smijehom ili u bijegu od svakodnevice sumornog života, bh. publika bjesomučno kupuje karte za svaku novu komediju koja se pojavi na teatarskoj sceni, pa makar se i smijali na silu.

 

 

PROČITAJTE I...

Godine 1895. objavljen je roman Bez nade dvojice autora, Osmana Nuri Hadžića i Ivana Milićevića, Mostaraca koji su pisali pod zajedničkim pseudonimom Osman-Aziz. Ovaj višestruko značajan kulturološki fenomen u književnoj kritici prolazio je gotovo nezapaženo sve do pojave Muhsina Rizvića i njegove studije o preporodnoj književnosti

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!