SIŠLI S (DR)UMA

Mogućnosti su široke, a cilj bi trebao biti vrlo jednostavan – pojasniti našem džematliji stav islama o saobraćaju. Da, o saobraćaju. Tužno je znati da značajan broj ljudi na islam gleda kao na religiju koja isključivo tretira obredoslovlje. Velika većina naših džematlija, da ne kažem svi, dobro zna da je grijeh slagati, ukrasti, oklevetati nekoga, uvrijediti komšiju, psovati, zloupotrijebiti funkciju... Svi oni, manje-više, znaju i svoje “vjerske” obaveze. No, nisam siguran da ih većina zna da se s punim pravom u grijehe mogu svrstati i postupci kakvi su: prolazak kroz crveno svjetlo na semaforu, oduzimanje drugima prvenstvo prolaza, preticanje na punoj liniji, vožnja bez sigurnosnog pojasa, nepoštivanje propisane brzine i sl. I to su grijesi. Džematu je potrebno objasniti da su saobraćajni propisi zapravo dio jurisdikcije društva (države) u kojem živimo, a koje, kao muslimani, imamo strogu obavezu poštovati, i to do mjere do koje se ne kosi s propisima islama

Skoro da je nemoguće da protekne jedan jedini dan a da na bh. cestama ne bude barem jedna teška saobraćajna nesreća s tragičnim epilogom. Žrtve su, nažalost, sve češće mladi, studenti ili djeca. Kao potencijalni uzroci saobraćajnih nesreća, uglavnom se navode neprilagođena brzina, gubitak kontrole nad vozilom, vožnja u alkoholiziranom stanju i sl. Stvarno prisustvo spomenutih uzroka ne može se osporiti, ali se, isto tako, sve veći broj nesreća na cestama ne može do beskonačnosti ovako pravdati.

Jasno je i to da našim cestama maršira veliki broj tehnički neispravnih ili, u najmanju ruku, sumnjivih vozila te da je značajan broj njih jednostavno “prejak” za ovdašnje ceste. Nije tajna ni to da je saobraćajna signalizacija na mnogim putevima, posebno onim regionalnim, davno postavljena, te je iznimno teško naći balans između snage automobila i putne signalizacije. Kvalitet puteva tema je za posebnu priču. Razloga bi se moglo naći, ali je epilog opet isti – ljudi sve više ginu.

Bilo je raznih pokušaja da se ovaj evidentno veliki problem pokuša barem suzbiti i donekle ublažiti. Tako su vozači jedno vrijeme imali priliku viđati različite plakate s kratkom i jasnom porukom: “Brzina ubija!” Ipak, stječe se dojam da vozačima generalno nedostaje nešto što bi se moglo nazvati kulturom saobraćaja, na čemu nadležne institucije uz stručan i studiozan pristup moraju poraditi mnogo više.

Dakako, bilo bi neiskreno ustvrditi da dio odgovornosti ne snose i vjerske zajednice koje bi pri rješavanju ovog problema trebale davati možda i najkonstruktivnije sugestije. Iskustvo nam govori da se godišnje održi veliki broj hutbi koje se tiču, primjera radi, hadža, kurbana, miradža, ašure, zekata….

Uzme li se u obzir godišnji broj hadžija iz Bosne i Hercegovine te godišnji broj smrtno stradalih ljudi na našim cestama, skoro da neće biti velike razlike. S druge strane, mnogo je više broj hutbi koje tretiraju hadžsku tematiku nego onih koje se odnose na kulturu saobraćaja. Na još očitiju razliku bismo naišli ako bismo u razmatranje uzeli teme poput zekata, posta, Dženneta i sl. Ruku na srce, malo govorimo i pišemo o ovom bitnom pitanju.

Stotine hiljada ljudi svakog petka prisustvuje džumi i sluša naše hutbe širom Bosne i Hercegovine. Velikoj većini tih ljudi, ma koliko se neki trudili da to ne bude tako, ipak je vrlo bitno ono što hatibi govore. Siguran sam da bi jedna, da kažem, džumanska kampanja bila više nego korisna. Dovoljno bi bilo izdvojiti samo jedan petak (po mogućnosti i više) i obavezati sve hatibe da govore o kulturi saobraćaja u islamu. Vjerujem da bi rezultati takve kampanje vrlo brzo bili vidljivi (naravno, mogao bi se raspisati konkurs za najbolju hutbu na tu temu, pri čemu bi najsadržajnija i najkvalitetnija hutba bila proslijeđena svim hatibima i kao takva prezentirana džematlijama).

Potenciram hutbu iz prostog razloga što je smatram, a mnogi će se složiti, najmoćnijim medijem Islamske zajednice. Uz hutbu, spomenuta problematika mogla bi se veoma kvalitetno prezentirati i putem štampe, te radio i TV emisija. Mogućnosti su široke, a krajnji cilj trebao bi biti vrlo jednostavan – pojasniti našem džematliji stav islama o saobraćaju. Da, o saobraćaju. Tužno je znati da značajan broj ljudi na islam gleda kao na religiju koja isključivo tretira obredoslovlje.

Velika većina naših džematlija, da ne kažem svi, dobro zna da je grijeh slagati, ukrasti, oklevetati nekoga, uvrijediti komšiju, psovati, zloupotrijebiti funkciju… Svi oni, manje-više, znaju i svoje “vjerske” obaveze. No, nisam siguran da ih većina zna da se s punim pravom u grijehe mogu svrstati i postupci kakvi su: prolazak kroz crveno svjetlo na semaforu, oduzimanje drugima prvenstvo prolaza, preticanje na punoj liniji, vožnja bez sigurnosnog pojasa, nepoštivanje propisane brzine i sl. Da, i to su grijesi.

Džematu je potrebno objasniti da su saobraćajni propisi zapravo dio jurisdikcije društva (države) u kojem živimo, a koje, kao muslimani, imamo strogu obavezu poštovati, i to do mjere do koje se ne kosi s propisima islama. Jedan od propisa islama veoma je jasan, a hatibi ga ponavljaju svakog petka: “Allah naređuje da se svačije pravo poštuje, da se dobro čini i da se bližnji pomaže.”

U procesu kakav je saobraćaj, svi učesnici, bilo da je riječ o pješacima, vozačima ili običnim putnicima, imaju svoja prava i obaveze od kojih je većina regulirana upravo saobraćajnim propisima. Shodno tome, i nije previše potrebno baviti se pitanjem zašto je saobraćajni prekršaj zapravo grijeh.

Valja podsjetiti na nekoliko bitnih stvari. Najprije, žurba je šejtanski posao koji uglavnom ne donosi željeni rezultat. Muhammed, a. s., savjetuje muslimanu da ni u situaciji kada kasni na namaz u džematu ne žuri nego da ono što stigne za imamom klanja, a ono što propusti naklanja. Ako je tu žurba suvišna, zašto joj pribjegavati u vožnji? Po automatizmu, žuriti znači imati vrlo malo vremena za donošenje ispravne i najbolje odluke, a to u saobraćaju može biti pogubno. Konačno, i narod je rekao: Ko žurio, vrat slomio.

Kršeći saobraćajne propise, čovjek direktno ugrožava najprije svoj život, a potom i živote drugih, što je samo po sebi strogo zabranjeno. Znano je da nas Kur'an poziva da se ne bacamo u propast te da obznanjuje da je biti uzrokom da se ugasi jedan život ravno odgovornosti za gašenje svih ljudskih života.

Nesavjesnim odnosom prema saobraćaju čovjek je nerijetko uzročnik manje ili veće društvene štete, čime se automatski regrutira među one koje je Poslanik, a. s., opisao u hadisu u kojem veli: “Najbolji čovjek je onaj koji koristi ljudima, a najgori čovjek je onaj koji ljudima nanosi štetu.”

Konačno, neodgovorni vozači mogu bitno narušiti harmoniju društva u kojem žive, a koja se, s aspekta islama, smatra vrhuncem ljudske misije na zemlji. Musliman je uvijek biće mira, reda, sigurnosti i harmonije i svaki postupak koji ide protiv toga nije niti smije biti na popisu njegovih osobina. Nema nijednog razloga da se i saobraćaj ne posmatra kroz tu prizmu.

Da ova tema nije bila strana i nepoznata i u vrijeme Muhammeda, a. s., kada je forma saobraćaja bila kudikamo drugačija od današnje, govori i sljedeći hadis: “'Pazite se sjedenja na putu!’ Ashabi rekoše: ‘To nam je potreba, gdje sjedimo i razgovaramo.’ Poslanik, a. s., im reče: ‘Ako ga uzimate za mjesto okupljanja, dajte putu njegovo pravo!’ Rekoše: ‘Koje je pravo puta?’ Reče: ‘Obaranje pogleda, uklanjanje ezijeta (onoga što smeta), uzvraćanje na selam i naređivanje dobra i sprečavanje zla!'”

Bitan dio savremenog ljudskog života odvija se upravo na putu. Islam je to u startu prepoznao te je putnika (musafira) počastio s nizom olakšica u pogledu vjere i vjerskih propisa. Tako će musafir skraćivati namaz, izostavljati post i imati niz drugih pogodnosti u pogledu praktične primjene svoje vjere. No, stavio mu je na pleća i određene obaveze. Tako su obaranje pogleda, uklanjanje onoga što smeta, uzvraćanje na pozdrav te naređivanje dobra i sprečavanje zla, kada se pretoče u aktuelne okolnosti, itekako bitni elementi koji uveliko mogu pospješiti kvalitet saobraćaja na zadovoljstvo svih njegovih učesnika čiji je broj danas nemoguće i utvrditi.

Jasno, vozila su već odavno dio lične, ali i društvene imovine, a od svakog pojedinca, posebice od vjernika, očekuje se savjestan i krajnje brižljiv odnos prema onome što posjeduje. Niko normalan ne bi sebi dozvolio da sjedne, recimo, u taksi koji je tehnički neispravan. Ipak, našim drumovima često krstare upravo takva vozila. Štaviše, čak se u određenim situacijama za prijevoz putnika pa i školske djece koriste autobusi koji na tehničkom pregledu ne mogu dobiti potrebne dozvole za saobraćanje.

Podmićivanje nadležnih organa, vožnja u alkoholiziranom stanju ili vožnja bez posjedovanja vozačke dozvole samo su neke od uobičajenih pojava na našim cestama o kojima se, nažalost, premalo govori. Ako se i spomene neko od sličnih pitanja, to je uglavnom sporadično i izazvano nekom tragedijom.

O svemu tome treba govoriti i opominjati jer i sam Kur'an poručuje: “A ti opominji! Tvoje je da opominješ. Ti vlasti nad njima nemaš!”

PROČITAJTE I...

Oni hoće još jednom da osloba¬đaju već oslobođenu Bosnu, a onaj njen nesretniji, neoslobođeni dio os¬tavljaju drugima. Eto zašto kažem da se radi o borbi za vlast. Istina, borba za vlast u de-mokratskoj Bosni, u ovakvoj kakvu smo je mi napravili, legalna je stvar, pa neka im je sretno. Ali borbu za vlast ne treba brkati s patriotizmom

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!