Sirijska tragedija s mnogo obrta

Rusija smatra da je pad Halepa prilika da se obnove mirovni pregovori, ovog puta bez učešća SAD-a ili Ujedinjenih nacija. Predsjednik Rusije Vladimir Putin izjavio je da blisko sarađuje s predsjednikom Turske Recepom Tayyipom Erdoğanom na uspostavljanju primirja na cijeloj teritoriji Sirije. Istovremeno, Iran najavljuje “oslobođenje” Bahreina i Jemena od “neprijatelja islama”, opisujući “oslobađanje” Halepa kao “islamsko osvajanje“

Pad Halepa i evakuacija civila i pobunjenika, dogovorena između Turske i Rusije, svakako predstavljaju prekretnicu u sirijskom građanskom ratu (ili revoluciji). Da ovo nije i kraj rata, izjavio je u nedavnom intervjuu sam Bašar al-Asad. Imajući u vidu njegovu nesumnjivu želju za istrebljenjem svih koji mu se suprotstavljaju, to nije za odbaciti. Povećan broj zračnih napada na Idlib, provinciju u rukama pobunjenika u koju se sada evakuiraju civili i borci iz istočnog Halepa, te na istočnu Ghoutu, predgrađe Damaska i jedno od uporišta revolucije, po površini, a i glede broja stanovnika (procjena je 435 hiljada) veće od Halepa, svjedoči o volji Asadovog režima za gušenjem revolucije u krvi.

Međutim, to je u potpunoj suprotnosti s viđenjem njegovog glavnog saveznika Rusije, koja smatra da je pad Halepa prilika da se obnove mirovni pregovori, ovog puta bez učešća SAD-a ili Ujedinjenih nacija, te ponavlja (svačiju) mantru da ne postoji vojno rješenje. Predsjednik Rusije Vladimir Putin u petak 16. decembra izjavio je da blisko sarađuje s predsjednikom Turske Recepom Tayyipom Erdoğanom na uspostavljanju primirja na cijeloj teritoriji Sirije.

Iran za to vrijeme, kroz usta zamjenika komandanta Iranske revolucionarne garde (IRGC) generala Hosseina Salamija, najavljuje “oslobođenje” Bahreina i Jemena od “neprijatelja islama”, opisujući “oslobađanje” Halepa kao “islamsko osvajanje”. (Sam komandant IRGC-a Qasem Soleimani zauzet je obilaskom iranskih pasdarana i šiijskih milicija koje “čiste” istočni Halep od preostalih civila, ako je vjerovati fotografijama objavljenim prvo na društvenim mrežama.)

Dramatične evakuacije i uvjetovanja

Opozicija / revolucionari, notorno razjedinjeni, sigurno neće monolitno reagirati na ova dešavanja. Riyad Hijab, predsjednik Visokog pregovaračkog komiteta, izjavio je da je Komitet voljan da se priključi spomenutim pregovorima ako je njihov cilj formiranje prelazne vlade sa svom izvršnom vlašću. Drugi (sirijski) faktori, poput Sirijske nacionalne koalicije, nisu toliko pomirljivi prema ideji da Asad ostane u bilo kakvoj ulozi poslije toliko prolivene krvi. Reakcije također podijeljenih oružanih pobunjenika veća su nepoznanica.

Teškoće u primjeni dogovora između Turske i Rusije o evakuaciji istočnog Halepa, koje su mrvile (i dalje mrve dok ovo pišem, sitni sati ponedjeljka 19. decembra) živce svima koji prate tu dramu, izvrsno ilustriraju kompleksnost sirijske tragedije. Činjenica da su SAD i UN zaobiđeni, te da je to u osnovi dogovor pobunjenika i Rusije posredstvom Turske, sigurno je doprinijela da do dogovora uopće dođe i da se počne primjenjivati. No, prekidi i odlaganja, koji će se možda jednom, a možda nikada, izmjeriti brojem ljudskih života, pokazuju da u kompliciranoj situaciji ima puno potencijalnih “kvariigra”.

Prvi prekid / odlaganje došao je kao rezultat iranskog insistiranja da se u plan evakuacije uključe sela koja su pod opsadom pobunjenika Fuaa i Kafraya. “Argumenti” su bili ubijanje civila. Kada je to dogovoreno, posljednji prekid (nedjelja 18. decembar) izazvan je činjenicom da na broj dogovoren za evakuaciju iz Fuae i Kafraye ne pristaje neidentificirana milicija (vjerovatno bliska, ako ne bivša “Al‑Nusra”), koja je zapalila autobuse predviđene za evakuaciju i ubila jednog vozača.

Do nedjelje 18. decembra oko deset hiljada ljudi evakuirano je iz istočnog Halepa, od toga 2.700 djece, a oko 120 teško ranjenih smješteno je u bolnice širom Turske. Koliko je ostalo zarobljeno, ne zna se precizno. Procjene se veoma razlikuju (UN je procjena 30 hiljada). U svakom slučaju, previše ljudi smrzava se na temperaturama ispod nule u očajničkom čekanju pomoći, o torturi neizvjesnosti da ne govorimo. Za to vrijeme, u Savjetu sigurnosti Ujedinjenih nacija Francuska i Rusija  prepucavale su se oko rezolucije “kojoj je cilj spriječiti novu Srebrenicu”. Francuski prijedlog rezolucije predviđa slanje internacionalnih posmatrača u istočni Halep. Ruska prijetnja vetom (do sada ih je bilo šest u vezi s Halepom) rezultirala je “kompromisom” i odlaganjem glasanja dok se ambasadori konsultiraju s centralama. Francuska je potom u prijedlog uvrstila i ruske zahtjeve, pa je prijedlog jednoglasno usvojen u ponedjeljak 19. decembra. “Rezolucija predviđa slanje posmatračke misije UN-a i drugih međunarodnih humanitarnih organizacija koje će pripremiti objektivan izvještaj o stanju u Halepu i nadzirati sigurnost i proces evakuacije civila iz tog sirijskoj grada. U rezoluciji se pozivaju sve strane u Siriji da međunarodnim posmatračima omoguće kretanje i rad na terenu, kao i da zaštite civile. Sve strane pozivaju se i da zaštite medicinske ustanove i osoblje i omoguće dopremanje lijekova i opreme u sve ratom zahvaćene regije”, javila je Anadolija.

Raseljavanje civila iz istočnog Halepa svakako je bolje od masakra, ali svejedno je riječ o ratnom zločinu pod međunarodnim nadzorom. Relativizacija nepojamnih proporcija tog (i ne samo tog) zločina može se sažeti u rečenici (parafrazi one o teroristima): “Jednom je čovjeku ratni zločin, drugom je oslobođenje.” Izgovorio ju je Stephen Cohen, profesor emeritus na univerzitetima  Princenton i New York,  u debati s Kenethom Rothom, izvršnim direktorom Human Rights Watcha, na “alternativnoj” TV Democracy Now.

Propaganda Asadovog režima

Ova tragedija u slow-motionu, s mnogo obrta koji ne utječu na to da je manje tragedija, dovoljno je bolna za gledanje po sebi, međutim, kao utrljavanje soli na ranu djeluje ne samo odsustvo empatije za sudbinu Sirijaca većine na Zapadu nego i reakcije korisnih idiota (ljevičara, antiimperijalista, antiglobalista, antiintervencionista) koji su potpuno progutali propagandu Asadovog režima i njegovu naraciju.

Po toj naraciji, američki predsjednik Obama, kojem je zacrtana vanjska politika bila smanjenje prisustva na Bliskom istoku (ali nemojmo se zamajavati činjenicama), čvrsto je odlučio da iz nekih razloga bude deus ex machina iza sirijske revolucije, koja bi bila samo maska za regime-change. Najtvrdokorniji zagovornici te priče pišu da se revolucija nije imala zbog čega ni podizati jer je Sirija bila “sretna zemlja”. Od pogrešne premise razne moždane i verbalne akrobacije potrebne su da bi se izbjeglo suočavanje s činjenicom da to nikada nije bila čvrsta odluka, da se Obama povlačio svaki put kada je postavio “crvenu liniju” koju bi Assad promptno preskočio, da je toliko napuhano naoružavanje pobunjenika bilo dovoljno da se rat cinično održava, ali ne i da se da odlučna pomoć koja bi izbrisala vojne prednosti režima.

Da ne bih ulazio u detalje skoro šestogodišnjeg rata i sve Obamine korake od početnog “Asad mora otići”, dozvolite mi elipsu – kako bi očuvao u međuvremenu sklopljeni dil s Iranom, Obama je prodao Sirijce prepustivši ih potpuno Asadu, istom tom Iranu i Rusiji. Uprkos toj (bolno) očiglednoj činjenici, spomenuti zapadni ljevičari, antiimperijalisti, antiglobalisti i antiintervencionisti, s punim pravom prezasićeni krvavim intervencijama svojih vlada, histerično šlajfuju uglibljeni u regime‑change narativ, prihvativši nekritički Asadovu mantru da su svi koji su protiv njega “teroristi” i “islamisti”, te da će sve biti O.K. kada on uz pomoć iranskih “islamista” povrati kontrolu nad teritorijom s bitno smanjenim brojem stanovnika. Da nije monstruozno, bilo bi smiješno. Skoro da se nameće pitanje hoće li zapadni ljevičari, antiimperijalisti, antiglobalisti i antiintervencionisti početi diferencirati dobre i loše “islamiste” s obzirom na to da to već u neku ruku čine s teroristima?

Ti na Zapadu tetošeni, maženi i paženi, a prije svega zaštićeni teroristi (Njemačka nije postupila ni po jednom od 4.500 zahtjeva za izručenje članova terorističke Radničke partije Kurdistana (PKK)), pogubili su 13 turskih vojnika, a 56 ranili  aktiviravši autobombu u gradu Kayseri u subotu 17. decembra. Vojnici su bili van dužnosti, odnosno kolektivno su prevoženi u grad na dnevni izlazak. Riječi teror i teroristički napad teško se mogu naći među naslovima strane štampe.

Poslije prošlog napada u Istanbulu 10. decembra, dopisnik londonskog Independenta s Bliskog istoka Patrick Cockburn, inače jedan od apologeta Asadovog režima (po principu “nisam ja pro‑Assad, ALI…”, što je glede Sirije zamjena one “nisam ja rasista, ALI…”), brže‑bolje je objavio tekst o tome kako se “još ne zna” ko je izvršio napad i u kojem je optužio turske vlasti da “optužuju Kurde” po automatizmu. Osim što je to izjednačavanje PKK-a i Kurda ekvivalent izjednačavanju Asadovih protivnika s teroristima (što Cockburn čini odavno), tekst je postao potpuno besmislen za svega nekoliko sati kada su tzv. “Kurdistanski slobodarski sokolovi” (TAK), neporecivi dio PKK-a, preuzeli odgovornost za napad. Masovno “šerovan” tekst među ljevičarima, antiimperijalistima, antiglobalistima i antiintervencionistima glede istočnog Halepa jeste tekst istog autora s naslovom Mnogo više propagande nego vijesti dolazi iz Halepa ove nedjelje. Zaista!?

PROČITAJTE I...

Jedan neodgovoran korak jeste dovoljan, odnosno previše za regiju, tako da, unatoč oštroj retorici, ne treba očekivati ishitrene ili nepromišljene poteze vlada Turske, Irana i Iraka prije nego što Barzani vidi šta će s rezultatima “neobavezujućeg” referenduma o nezavisnosti iračkog Kurdistana

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!