Siman, Haverić, Kazaz i ostali kmetovi

Kada im se pridruže bošnjački kmetovi simani, tada je to jedna prava čopor horda. Bošnjački kmetovi kojima su nekada bila puna usta očuvanja nacionalnog bitka danas se ponašaju kao ostavljeni muževi koji se bivšoj ženi osvećuju intenzivnim prostituiranjem gdje god i s kim god stignu. Tako je revanšizam zadobio neka nova značenja koja uključuju latentni kurvarluk.

Navodno je godine 1991. jedan bivši uznik komunističkih kazamata, tada već inauguriran u bošnjačkog nacionalnog barda, uskliknuo da su “komunisti po nama jahali 50 godina”, a da je sada došlo vrijeme da “mi njih jašemo narednih 50”. No, do revanšizma nikada nije došlo jer je očito sam Alija Izetbegović shvatio da bi to iniciralo začarani krug iz kojeg se društvo nikada ne bi izvuklo.

Tu vrstu osvetničkog scenarija posjeduje i kmet Siman, lik iz istoimene Andrićeve pripovijetke, koji će u živopisnom dijalogu s agom reći: “Četiri stotine godina ste vi jahali nas, sada ćemo četiri stotine godina mi vas, a poslije ćemo se razgovarati ko će koga jahati za onih trećih četiri stotine godina.” E, sad, ako se pitamo kakve veze ima predviđanje Andrićevog kmeta Simana s rečenim bošnjačkim nacionalnim kmetom, posve je jasno da od tih misli može dobrano zaboljeti glava.

Mogli bismo reći da je antikomunistički sentiment ostao prilično ukorijenjen među dijelom bosanskih muslimana. Ne vidimo to kao neku arhetipsku zavadu, već jednostavno kao neki oblik živog sjećanja na mnogobrojna ugnjetavanja i isljeđivanja koja su provodili komunisti. Agresivna retorika koju dio muslimana iskazuje prema tzv. ljevičarima, odnosno “komunjarama”, kako se nedavno samodefinirao Nermin Nikšić, u biti je tek neorganska reakcija na njihovo revnosno antimoderno, retrogradno, anahrono i komično isticanje simbola, rekvizita i retorike iz komunističkog perioda.

Dakle, riječ je o reakciji na neukusna pretjerivanja, a ne ideološki progon. Zablude su otišle tako daleko da regionalni medijski projekti, a njih ne nedostaje u našem eteru i vrlo su utjecajni na javno mnijenje, evociranje jugonostalgije pretpostavljaju konstruktivnom dijalogu kada žele uspostaviti neku vrstu regionalnog (zajedničkog) medijskog prostora. Greška, jer ništa što je propalo neće se vratiti, a nostalgija je tek emotivni odsjaj koji nema uporišta u stvarnosti.

Skender Kulenović započeo je 1945. godine kao nadobudni partizan u Sarajevu s mjesta pozorišnog intendanta uspostavljati neki novi komunistički moral. Ušavši u Narodno pozorište, ondje je zatekao književnika Ahmeda Muradbegovića na mjestu intendanta, te se proderao: “Zar tebe, ustašo, nisu uhapsili!?” Nakon toga je pozvao službu i Muradbegović je završio na robiji. Desetak godina poslije, Kulenovićeva Djelidba postavljena je u mostarskom pozorištu i vrlo uspješno gostovala u Dubrovniku. Ahmed Muradbegović tada je u dubrovačkom časopisu za kulturu napisao vrlo pozitivnu kritiku o Kulenovićevoj predstavi. Zatim nastaje bošnjačka intimna drama, odnosno djelidba kakvih nikada nije i neće nedostajati.

Kulenović samozadovoljno šeta Dubrovnikom i u “Gradskoj kavani” zatiče Muradbegovića. Pretpostavlja da mu je ovaj pozorišnom kritikom ujedno halalio i isljeđivanje 1945. godine. Prilazi mu i pruža ruku, a Muradbegović odbija uz riječi: “Pisao sam o sjajnoj pozorišnoj predstavi i tvom tekstu, ali s tobom nemam ništa!”

Oni koji su poznavali obojicu svjedočili su da je Kulenović imao namjeru ispričati se na krivoj procjeni i preuveličavanju društvene uloge Muradbegovića u endehazijskom Sarajevu. No, godine i godine robije nisu šala i nisu kafanska zezancija. Danas je Skender i dalje uz Maka Dizdara nesumnjivo jedan od naših najvećih književnika, a po Muradbegoviću je dobila ime jedna škola koju bi kmetovi simani iz Naše stranke rado lišili njegovog imena. Kada bi mogli.

Skender nije manje bošnjački književnik i nije manje veliki književnik jer je bio komunist. A Muradbegović je, bez obzira na robiju, poslije rata vodio i tuzlansko, i banjalučko, i dubrovačko kazalište. Je li komunistima nedostajalo kadra ili su dijelom odustajali od revanšizma, neka procjenjuju historičari, a mi bismo ustvrdili da je i jedno i drugo u pitanju.

U svakom slučaju, treba zabilježiti da razni kmetovi simani danas jašu našom medijskom scenom i zazivaju revanšizam. S obzirom na protok vremena, zaključujemo da u raznim isljeđivanjima pretendiraju nadmašiti i same komuniste.

Kako drugačije komentirati dvije nedavne prijetnje koje su izrekli Tarik Haverić, ideolog Naše stranke, i Enver Kazaz, ideolog one stranke koja mu bolje plati. Kazaz će sugerirati da će redakcija Stava “u oktobru klečati na koljenima i moliti za milost”, a Haverić za nas dodaje da smo “balijski medijski šljam”. Da apsurd bude veći, ova dva šaptača iz ljevičarskih političkih krugova predstavljaju se kao nezavisni intelektualci koji su pod prismotrom i ugnjetavanjem nekog režima.

Kako je to moguće kada su obojica jedni od najzastupljenijih u medijskom prostoru Federacije BiH: drombuljaju u svojim tekstovima po novinama i portalima, objavljuju u brojnim časopisima, članovi su većine žirija za dodjele književnih nagrada, vareni i pečeni na Federalnoj televiziji, a posebno su aktivni na regionalnim medijskim projektima. Ukratko, daju “nezavisne” komentare na politička, kulturna i društvena pitanja na svakom ćošku.

Ovi duboko antiakademski ljudi, bez obzira na ove činjenice, tvrde da su pod udarom režima, da im se zabranjuje djelovanje, redakciji Stava pripisuju nalogodavce i političke direktive, a istom su direktno involvirani u ideološko konstruiranje ljevičarskih političkih programa, odnosno, ispravnije je reći, mogućih “progona”.

Kada im se pridruže bošnjački kmetovi simani, tada je to jedna prava čopor horda. Bošnjački kmetovi kojima su nekada bila puna usta očuvanja nacionalnog bitka danas se ponašaju kao ostavljeni muževi koji se bivšoj ženi osvećuju intenzivnim prostituiranjem gdje god i s kim god stignu. Tako je revanšizam zadobio neka nova značenja koja uključuju latentni kurvarluk.

Bez obzira na njihove prijepore, ideološke i političke djelidbe, Kulenović i Muradbegović, za razliku od njih, nadaju nam se kao gospoština.

 

PROČITAJTE I...

Usred agresije na Bosnu i Hercegovinu i dotad nezapamćenih zločina nad Bošnjacima, njihova kulturna i politička elita sazvala je Prvi bošnjački kongres u Sarajevu 1993. godine, na kojem je donesena historijska odluka o službenom povratu nacionalnog naziva Bošnjak. Od tada, ni kod kuće ni u svijetu nema dileme, ili je ne bi trebalo biti, o nazivu, identitetu, kulturnom i civilizacijskom subjektivitetu Bošnjaka

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!