Silno bogatstvo pod svjetlom fenjera

Sami Bjelemići zajednica su trideset i jednog sela u kojima je prije agresije na Bosnu i Hercegovinu živjelo više od 1.000 Bošnjaka, a danas ih je na ovom prostranstvu stalno naseljeno pedesetak kuća. Svi su u gradovima, mladih i nema u ovom kraju. Ne tako daleko, oko trideset kilometara, nalazi se Boračko jezero, na koje dolaze turisti

– Odbij, fino vam kažem! – dočeka nas nekakav kočoperni starac s podignutim štapom u ruci na sokaku na ulazu u bašču pri čijem je kraju kuća Suada Karkelje, u selu Bjelimići u konjičkoj općini, ulegnutom između planina Visočice i Treskavice na 1.100 metara nadmorske visine.

– Samo da uđemo, mi smo gosti Suadovi – kaza mu pristojno fotoreporter Mirza Pašić.

– Odbij! Dolika ne more! Fino vam kažem. Odbij! – zamahnu štapom prema Mirzi Pašiću. Shvatismo svu ozbiljnost te se odmakosmo od drvenih vratnica na ogradi.

– Takvi k'o što ste vas dvojica meni su zdipili fenjer – poče pomirljivo – vidi se da niste akibeti, a hoćete u tuđu kuću…

– Mi smo gosti Suadovi – opet će Mirza.

– Čekaj, šta si se razvez'o?! Saću ga ja viknuti.

– Oooo, Suadeee! – zavika starina da je odzvanjalo Visočicom.

Ništa.

– Ooo, Suade! Ponovo se čula jeka.

Podaleko, iz šumarka pojavi se Suad s motikom u rukama. Čim nas vidje, zagalami:

– Puštaj, Ibrahime! To su novinari. Ja sam im rek'o da dođu.

– Kakvi novinari!? Goni to od sebe, bolan. Šta će selo reći? Nisi nikog pokr'o ni prevario pa da ti dolaze! Imaju li oni ćage da su novinari?

– Pusti ih, Ibrahime! Nemoj sve na silu.

– Uljezite – kaže Ibrahim kao da nam komandira, naslanjajući se na štap. Uđosmo polahko, jedan za drugim. Krenusmo nizbrdo prema Suadu, a Ibrahim zavika:

– Suade, skloni fenjer sa zida! Šta znaš…

PREDANJE O SIDRANU

Kod šumarka nas Suad dočeka srdačno pravdajući Ibrahima:

– Nema mu više fenjera na zidu, a ne zaključava kuću. Sada bez fenjera ide na iftare i sijela. Ima neku staru lampu pa mu svijetli, ali nije ni blizu fenjera. Nije mu lahko. Sam živi, a davno je prevalio osamdesetu. Nikada nije bio kod doktora. Ali, post'o je svađalica otkada mu nestade fenjera. Nije ‘vakav prije bio. Nego, moja supruga Alma s kćerima Almedinom, Lejlom i Nudžejmom nam pravi iftar, a vi hajte sa mnom da vidite naše mezarje, a odvest ću vas da vidite od čega mi živimo.

Krenusmo uzbrdo i dođosmo do povelikog nišana. Neograđen je, zarastao u travu i trnjinu. Suad nam ispriča ono što je čuo od svog djeda Ibrahima, koji je u ovom selu prije bio imam. Ovdje leži jedan od osmanskih askera. Povremeno on ovaj mezar ogradi, ali je blizu puta i stoka ga razvali, a i vrijeme učini svoje. Kada padne kiše, muljeviti potoci sve nose pred sobom. Reče da će naći vremena i nišan ponovo ograditi. Nakon mjerenja nišana, krenusmo makadamskim putem prema mezarju. Nije bilo slučajno što nas je Suad doveo do jednog mezara na čijem je nišanu pisalo “Sidran Duran”. E, ovaj je Sidran povezan s onim nišanom, objasni nam Suad.

“A, evo i kako. Svi Sidrani (prezime) imali su generacijama samo po jednog sina, ali bolešljivog, i puno ženske djece. I to je tako bilo decenijama i stoljećima. Ovom našem Sidranu rodio se bolešljiv sin i u selu se mnogo o tome govorilo. Samo su ponavljali jednu rečenicu: ‘S oca na sina.’ Sidranov je sin rastao, toliko je bio bolešljiv da su se svi u selu pitali koliko li će živjeti. Sidranu je to sve dojadilo, pa je otišao kod jednog starog hodže u drugom selu da ga pita otkud njima samo po jedan sin i to bolešljiv, a hodža mu odgovori: ‘Evo otkud sve to. Vaša goveda stalno ruše ogradu oko nišana i pasu travu ne mezaru onog osmanskog šehida koji tu leži. Nego, nasijeci jake oblovine i njome ogradi nišan.’ Tako i bi. Sidran je ogradio nišan i sin mu ozdravi. Otada se ovoj familiji poče rađati više sinova, i to sve zdravih. Ovo je predanje koje kruži ovim krajem o onom sada, opet, neograđenom velikom nišanu.”

Suad nam doda da ovo predanje ima više verzija i da se vjerovatno njemu ponešto oduzimalo ili dodavalo, ali okosnica je priče ista. Suad na kraju ponovo doda da će on ograditi ovaj nišan zbog svih sela koja pripadaju Bjelimićima, a najviše Odžaka, koje je od davnina postojbina begovske familije Šurkovići.

KĆERKE, MALINE I PČELE

– Hajte da vam pokažem od čega mi živimo – kaza nam Suad. Povede nas ispod makadamskog puta i dođosmo do velike livade u kojoj on radi po cijeli dan. Prva četiri dunuma zemlje zasadio je malinama, uredno i, čini mi se, prema propisima. Maline rastu u redovima, razmaka pola metra, a duž svakog reda Suad je pružio šlaufe iz kojih kaplje voda u sam korijen prisada. Objasni nam da sve radi prema instrukcijama stručnjaka za maline. Kada smo počeli hodati između prisada malina koji su se uz pritku penjali, čusmo neko tiho zujanje u zraku, a Suad nas samo pogleda i kaza:

– Zagledajte se u maline.

Vidjeli smo velike rojeve pčela koje su ih okupirale sa svih strana. Baš na svim malinama, redovima, zujale su pčele kao da su u košnici. Suad nam ovo što vidjesmo objasni u jednoj rečenici:

– Moje pčele oprašuju maline, ne treba mi vjetar. One to bolje rade od vjetra, a dat će meni meda od malina. Svi imamo koristi: i maline, i pčele, i moja familija. Eto, svi ćemo se okoristiti.

Suad nam objasni da je već unaprijed prodao sve maline firmi “Heko” iz Bugojna, koja ih šalje jednoj kompaniji u Tursku, te da nema problema s naplatom. Kako kaže, zemlja, zrak i voda u potpunosti odgovaraju uzgoju kvalitetnih malina, te da zato nema problema s prodajom. Inače, vodu je dovukao s jednog velikog izvora s Visočice, udaljenog dva kilometra.

Krenusmo uzbrdo prema pčelinjacima, po pet košnica na svakom od njih. Kako Suad kaže, od 400 do 500 hiljada radnika džabe radi za njega. Donose mu godišnje i po trideset kilograma meda po košnici, što nije malo s obzirom na to da se medari posljednjih godina žale na opadanje mednog prinosa. Suad zovnu kćerku Lejlu, koja se brine o pčelama prema savjetima stručnjaka koji povremeno posjećuju njihovo imanje. Izašla je u zaštitnoj opremi i polahko nadgledala rojeve pčela.

Suad je prišao u košulji, sve su ga pčele okružile, a samo ga jedna ujela, na šta je on samo odmahnuo rukom. Kaže nam da ih mnogo navali na njega, ali njemu ne treba zaštitna oprema kao kćerki Lejli koja se brine o njima. Pčele su njen posao u ovom zajedničkom gazdinstvu. Inače, Lejla je završila medresu s odličnim uspjehom i druga je godina Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu. U džamiji Istiklal na Otoci podučava najmlađe vjerskoj pouci. Suad tvrdi da joj sve ide od ruke. Suad ima riječi hvale i za druge kćerke. Najstarija Almedina, nakon medrese, završila je studij engleskog jezika i treća je godina na grupi arapski jezik, sve na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, dok najmlađa Nudžejma završava osmi razred. Najmlađa Nudžejma objavila je i dvije zbirke pjesama: Sunčano djetinjstvo i Islam – moj život, a pripremila je i knjigu priča o ovom seoskom života.

Sa Suadom krenusmo prema kući. Nedaleko od nje zasadio je krompir, paradajz, buraniju, luk, krastavce. Govori nam već poznato za ovaj kraj: Već je unaprijed prodao ovaj mladi krompir i paradajz, ne može ih zasaditi koliko ih može prodati jer su – ekološki. Sve mu pokupuju stare mušterije. Iznenadismo se kada čusmo da njegova supruga Alma ima štand u Sarajevu na kojem prodaje tekstilnu robu koju Suad dovozi iz Novog Pazara. Tako ispada, svi rade i svi doprinose zajedničkom domaćinstvu.

Njih dvoje nikada nisu radili u nekoj firmi. Ovako, radom uspješno školuju tri kćerke. A da se rad isplati, govori ovaj podatak: Imaju kuću u Sarajevu, a i ovdje u Bjelimićima sa stotinu dunuma zemlje. U Bjelimićima su svi zaposleni na zemlji. Sami Bjelemići zajednica su trideset i jednog sela u kojima je prije agresije na Bosnu i Hercegovinu živjelo više od 1.000 Bošnjaka, a danas ih je na ovom prostranstvu stalno naseljeno pedesetak kuća. Svi su u gradovima, mladih i nema u ovom kraju. Ne tako daleko, oko trideset kilometara, nalazi se Boračko jezero, na koje dolaze turisti.

Naziv Bjelimići, ističe Suad, ima veze sa snježnim pokrivačem, jer se snjegovi zadrže duže nego u susjednim selima Glavatičevo i Župa Zagorska.

SIRNICA I JAHNIJA

Sjeli smo za siniju čekajući vrijeme iftara. Kada nam to kazaljke na zidnom satu pokazaše, omrsismo se svježim sokom od limuna i hurmama. Lejla je već učila iftarsku dovu, a domaćica Alma sa šporeta skide sahan s topom. Džematile smo umakali, onda dođoše i stara bosanska jela. Neizostavna je pita sirnica. Neki kažu da je ona kraljica pita, iako jednostavna u pripremi, ali se razlikuje od “ruke do ruke”. Alma ju je napravila u velikoj, plitkoj tepsiji, kao što su to radili njeni roditelji u vrijeme “starih” ramazana. Pa jahnija, gusta čorba s mesom, s mnogo luka i krompira… Na kraju i slatke, male gurabije, poseban recept Bjelimića. I Lejla s dovom nakon iftara. Nudžejma je išla oko sinije i svakom polijevala vodu da opere ruke, nudeći peškir.

Onda džematile obavismo akšam-namaz. Na stolu, na drugom kraju sobe, čekala nas je kahva. Sve u svoje vrijeme, kaže se u narodu. Najmlađa Nudžejma, koja je još u osnovnoj školi, donese nam svoju drugu knjigu pjesama Islam – moj život, koju je izdala Izdavačka kuća “Planjaks” iz Tešnja. Čita nam treću pjesmu iz ove knjige Harf, a onda i ostale. Dok čita, doima se kao da je oživjela arapska slova. Atributima i glagolima dala im je osobine živih ljudi. Neki su harfovi uspravni, ravni, snažni i vrijedni. Svi su u nekom međuodnosu. Susreću se i raspituju se jedan o drugome. Jedni trče, drugi idu kao voz, treći se nekud provlače, četvrti šeta, ostali igraju kolo.

Mlada pjesnikinja kaže: “Veliko waw ide kao voz, bojim se razbit će kaf skroz. Oko mu drhti kada vidi ba, liči na nun, ali kontra.” U ovoj su knjizi sve pjesme vjerskog sadržaja, kako što su: Mektepsko jutro, Ikindija, Ramazan, Sehur, Noć Kadr, Allahova milost te i Mevlud. Kada je upitah kako nastaju njene pjesme, ispriča nam cijelu priču kako je nastala njena pjesma Moje selo. Tog je dana njen babo Suad kosio, a onda je kćerke požurivao da pokupe sijeno prije kiše, a Nudžejmi se nije radilo, pa ju je zbog toga naružio. Nakon posla, došla je umorna kući, uzela olovku i napisala pjesmu. Posljednji stihovi glase: “Ali, kupiti sijeno ja ne želim / s vama svoje osjećaje dijelim. / Šta ću, moram, takav je propis, / inače će mi staviti / Neradnik u opis.”

Upitasmo Lejlu kako joj je kao studentici FIN‑a držati časove mekteba u Istiklal džamiji na Otoci, a ona kaže: “Volim se družiti s djecom. Kod mene su ona najmlađa, brzo uče. Njihovi se roditelji raduju svakom njihovom naučenom slovu. Imam učenika koji već s tri godine uče one kraće sure, pa i mene prijatno iznenade kada ih počnu učiti pred roditeljima.” U razgovor se uključuje Almedina. Kaže da je završila studij engleskog jezika, a u ovoj godini završava treću na grupi arapski jezik te misli da će s ova dva jezika lakše doći do posla.

Krenusmo nakon jacije. Ispratiše nas svjetlošću fenjera. Na sokaku nije bilo starog Ibrahima.

 

PROČITAJTE I...

“Analizirajući zakonski tekst kao cjelinu, sa sigurnošću se može utvrditi da on ne predviđa izvođenje nastave u Kantonu Sarajevo na samo jednom od zvaničnih jezika. Ne može se nazivati diskriminacijom to što se nastava neće izvoditi na jeziku koji Ustavom i Zakonom nije priznat kao zvanični jezik. Niti jednim aktom nije utvrđeno postojanje jezika koji bi se imenovao kao ‘bosanski, hrvatski i srpski jezik’”

Edina Solak, Rasprave o jeziku u Bosni i Hercegovini od 1850. do 1914. godine, Institut za jezik, Sarajevo, 2014. godine, 278 stranica Knjiga Rasprave o jeziku u Bosni i Hercegovini od 1850. do 1914. godine Edine Solak među rijetkim je studijama ove vrste koje u obzir uzimaju literaturu i dokumente na osmanskom turskom jeziku. Pisana iz aspekta sociolingvistike, definirajući istovremeno šta je u jezičkoj politici pitanje struke a šta politike, studija na pregledan način predstavlja značaj i kontekst rasprava o jeziku u Bosni i Hercegovini u periodu koji obrađuje te ukazuje na činjenicu da se jezik u Bosni stoljećima nazivao bosanskim.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!