Sexgiving

Lucas nastavlja zanovijetati, ispituje me, uz kilometarske stanke, imamo li mi u Bosni “Sexgiving”, a ja, kao neki mudrac podignem obrve, pogledam u daljinu i kažem: “Zavisi od mnogo stvari, u davnim je vremenima ‘Sexgiving’ bio uglavnom uoči petka, a danas se slavi kad se otplati kredit”

Lucas je stigao iz Kine kao pratnja ili društvo supruzi koja završava phD iz medicine na ovdašnjem univerzitetu. Ima J vizu i nije mu dozvoljeno da legalno radi. Dosadno mu je, šta činiti sa sebe dok je žena u laboratoriji ili biblioteci, šta da radi jedan Kinez kad ne smije da radi?! Slabo zna jezik, pa ide na te sesije koje univerzitet organizira za supružnike i partnere gostujućih profesora, stipendista, istraživača. Međutim, tu dolaze uglavnom žene, mada se, opet, nađe i poneko muško. Naprimjer, Nicholas iz Njemačke i Masabumi iz Japana. Prvi je ovdje sa suprugom koja radi postdoc iz fizike. U Njemačkoj vozi šleper, a sada odmara krivih leđa i istražuje parkove s trogodišnjom kćerkom. Masabumi je, opet, došao sa sinom koji je, iako tek osnovnoškolac, dobio stipendiju jer je natprosječno nadaren. Neki ga je skaut snimio i doveo u SAD.

Lucas je, međutim, redovan jer hud misli da mora dolaziti, još nije shvatio da su ove sesije smišljene da se malo žene ispričaju i požale jedna drugoj. Hoda oko žena i rukama i nogama pokušava pričati, očajno želi izvući osnovne koordinate, uklopiti se u “zajednicu”. Razmjenjuju se različita iskustva – tek tu čovjek vidi koliko je golem i šaren dunjaluk, ponešto se i skuha, neki tradicionalni specijalitet, slave se nacionalni praznici, dijele kreativnosti, upoznaje lokalna zajednica. Raspravlja se o posebnostima američkog društva i zemlje: vrijeme, klima, hrana, restorani, festivali, koncerti, društvena zbivanja, putovanja, praznici.

Tema prošle sedmice bio je: Thanksgivinig.

Kao i mnoge druge stvari u Americi, i Thanksgiving sinkretizira brojne paradokse. Prvi se tiče samog povijesnog utemeljenja praznika. Zvanična verzija ide ovako: 1620. godine tačno 102 osobe, redom protestanti, na omanjem brodu Mayflower isplovljavaju iz luke Plymouth u Engleskoj u potrazi za kontinentom, zemljom, ostrvom, divljinom u kojoj bi mogli slobodno prakticirati svoje obrede i ispovijedati svoju vjeru. Čine hidžru, kako bismo mi to rekli. Nakon 66 teških i opasnih dana bacaju sidro sjeverno od ušća rijeke Hudson, a mjesec poslije, Mayflower prelazi zaljev u današnjem Massachusettsu, gdje hodočasnici, kako je ova grupa sama sebe nazvala, utemeljuju selo Plymouth. Ali samo ih je polovina dočekala proljeće u Novoj Engleskoj. Zima je bila surova i hladna, a glad konstantna. Tada se pojavljuju Indijanci koji donose hranu došljacima. Uče ih kako da uzgajaju kukuruz i drugo povrće, kako da iscijede sok iz javorova drveta, kako da hvataju ribe u brzacima, da izbjegavaju otrovne biljke. Već naredne godine hodočasnici će proslaviti svoju prvu uspješnu berbu kukuruza trodnevnom gozbom s domaćim ljudima: na trpezi se našla i divlja tuka. To je, navodno, bio prvi Thanksgiving. Priča je pretjerano romantična, posebno što znamo kako su se doseljenici zahvalili domaćem svijetu.

Danas je Thanksgiving najvažniji američki praznik. Okupljaju se porodice rasute širom kontinenta i svijeta i tokom večere, dok pričaju o fudbalu i bejzbolu (tim neodgonetljivim misterijama), zahvaljuju za životne blagodati, a već sutradan, za “Black Friday”, bacaju hiljade dolara na stvari koje im ne trebaju, puko trošenje radi trošenja, i tako gaze sinoćnju zahvalnost.

I ja ponekad zahvalim ženi tako što pričuvam malca dok traju te sesije, a danas sam odlučio i malo navratiti pošto sam na stolu ugledao veliku pečenu tuku (koju u svojoj seljačkoj glavi automatski preračunavam u janjentinu – otprilike desetak kilograma, dakle, omanje janje), pa objeručke prihvatam poziv da ostanem do kraja druženja. Kleti Lucas mi se obradovao kao najrođenijem: gdje si, muški brate, dođi da podijelimo jade, da koju prozborimo oko ovog vražijeg Thanksgivinga. Ali skoro svi Kinezi englesko “th” izgovaraju kao naše “s” – “Aj sink”, “Senk ju” itd., pa Thanksgiving postaje “Sexgiving”, i to zvonko, jasno i nedvosmisleno “sexgiving” – na tihi kikot bjelosvjetskih hanuma.

Lucas nastavlja da zanovijeta, ispituje me, uz kilometarske stanke, imamo li mi u Bosni “Sexgiving”, a ja, kao neki mudrac podignem obrve, pogledam u daljinu i kažem: “Zavisi”, što Lucas potpuno shvata, jer je slušao prezentaciju moje žene o podjelama i ludilu na Balkanu: neki možda imaju “Sexgiving”, neki nemaju, a možda su zbog toga i ratovali, običaji se razlikuju, svako ratuje na svoj način i iz svojih razloga. Jedno je možda bilo za “Sexgiving”, drugo protiv, i eto dobrog razloga za rat, svađu i zlu krv. “Zavisi”, mudrac napokon nastavi misao, “od mnogo stvari, u davnim je vremenima ‘Sexgiving’ bio uglavnom uoči petka, a danas se slavi kad se otplati kredit.”

“Slavite ‘Sexgiving’ kad otplatite kredite?”, recimo da je Lucas tako formulirao svoju zbunjenost.

“Obavezno, i stari i mladi. Mada mladi rjeđe otplate kredite.”

“A kako proslavljate ‘Sexgiving’?”, ne popušta Lucas.

“Zavisi”, strpljivo odgovaram, baš kao neki postariji mudrac što voli odgovarati na poštovalačke upite, “svako proslavlja na svoj način, nema neke posebne formule”.

A kada Lucas upita “Do you enjoy in ‘Sexgiving?’”, mudrac opet ponovi ono “zavisi”, a Lucas ponovo zašuti, sačekavši uobičajeno finale kada će mudrac dovršiti duboku misao.

“Zavisi jesi li otplatio kredit.”

Sljedeći članak

Kome treba patnja

PROČITAJTE I...

Još se kao maloljetnik pridružio Muderizovoj jedinici, kasnije Četvrtoj muslimanskoj slavnoj brigadi, s kojima je učestvovao u svim bitkama. Otac mu je položio život kao šehid, a i sam je Esad tri puta ranjavan

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!