SEVDALINKA

Kad je kafanska pjesma, što se trudila da bude nalik na sevdalinku, preplavila svijet i slušaoce, veliki su pjevači čuvali i sačuvali, a kasnije i prisvajali neke sevdalinke. Sjećam se, iz djetinjstva i mladosti (pamtim ih i čujem u svom uhu), glasova nepoznatih i poznatih pjevačica i pjevača

Od sevdaha gorjeg jada nema…

 

Ljubav, ljubavna čežnja, ljubavna bol – sve to i mnogo još neiskazivog i neopisivog jeste sevdah.

Kažu da riječ sevdah potječe iz jezičkog laboratorija starih alhemičara i označava kako se u alhemiji duše stvara melanholija i duboki ljubavni bol. Ne svjedoči li o tome i sevdah-pjesma, pjesma o sevdahu. Pjesma što se zove sevdalinka.

Nepoznat je uglavnom njen pjesnik, nepoznate su njene pjesnikinje, one koje su je ispjevale. I pjevale.

Sevdalinke su ljubavne pjesme. Sevdalinke i karasevdalinke. A ljubav je dominantna tema pjesništva.

Sevdalinku zovu i ženskom pjesmom.

Čini se da nigdje ova podjela na muške i ženske pjesme nije toliko opravdana kao kad je riječ o sevdalinci.

Ljubav iza pendžera, iza pendžera koji dijeli kuću od avlije, od bašče, od ulice, od svijeta izvan kuće.

Ljubav na toj međi na kojoj je prozor, ali ne tamno i neproglasno staklo, ne džamli pendžer (za nj je ostavljena čista čežnja), nego iza mušebaka, gdje se prsti mogu dotaći i oči uroniti jedne u druge, na mjesečini.

Zato valja kazati da postoje i muške sevdalinke. Kao i one koje su istodobno i muške i ženske.

U njima je zbilja, u njima je roman, u njima je drama.

Pendžer, mušebak, akšam – sevdalinka.

Ašik-pendžer.

Jorgovan pod pendžerom.

Sjena i mirisi.

Mjesečina.

 

Vrbas voda nosila jablana,

Na jablanu kuje kujundžija.

 

Ko pjeva sevdalinku?

Ženski glas iza prozora.

Muški glas iz svijeta duše ispod prozora.

Prozor je međa između dva svijeta.

Ponekad ta dva svijeta razgovaraju: glas kuće i glas buduće kuće, kuće što se sluti.

Kad prozora nejma, kad one koja sluša iza prozora nejma, teški je to ljubavni pjev, teška podoknica, karasevdalinka.

Tako je to od prvog poznatog pjevača sevdalinke Adila, koji je 1574. godine u Splitu pjevao svoju ljubav.

Sve to najčešće u takozvanom epskom desetercu (s cezurom iza četvrtog sloga), zvanom još i junački ili muški. Naravno, taj stih nije obavezan. Koristi se i lirski, ženski deseterac (s cezurom iza petog sloga), te jedanaesterac, kao i osmerac. Posebno je ritmički i poetički zanimljiv jedan broj pjesama spjevan u izmjeni osmerca i peterca (lomljeni trinaesterac).

 

Kraj bunara ruža cvate,

ja je ne berem;

u ruži mi bulbul pjeva,

ja ga ne slušam;

 

Sevdalinka je pjesma čežnje.

 

San mi reče: dragi će mi doći!

 

Pjesma vedrog, blistavog erotskog naboja:

 

Ja zaiskah jednu šefteliju,

draga meni dvije iz njedara!

 

Pjesma ponekad neprevaziđenih slika. U jednoj od njih djevojka na zelenoj livadi pokraj Lašve veže konje zlatnom žicom za srmali kolje:

 

Dv'je joj zlatne žice ne dotekle.

Ona reže ruse pletenice,

kose reže, ljute konje veže.

 

U drugoj mladić svira na tamburu:

 

Tanke žice kose djevojačke,

a terzijan pero sokolovo.

 

Sevdalinka je glas, glas kojim se otkriva duša.

Njenu posebnost i primjerenost davno su otkrili pjesnici. I mnogi od njih ostavili u njenoj neizmjernoj niski poneki svoj biser. Ponekad i prividno posve slučajno.

Nepoznati. Nepoznata.

Bašagić. Ćatić.

Đikić. Humo.

Šantić. Heine.

Kad je kafanska pjesma, što se trudila da bude nalik na sevdalinku, preplavila svijet i slušaoce, veliki su pjevači čuvali i sačuvali, a kasnije i prisvajali neke sevdalinke. Sjećam se, iz djetinjstva i mladosti (pamtim ih i čujem u svom uhu), glasova nepoznatih i poznatih pjevačica i pjevača, glasa starog glumca i pjevača Muhameda (sačuvan i na ploči, možda prvoj takve vrste, snimljenoj u Beču dvadesetih godina). Zaim. Himzo. Safet. Tri glasa sevdalinke. Moj pjevač iskazuje moju dušu. I mnogi drugi čije je glasove nemoguće nabrojati. Potom glas nepoznate u mahali, koji nikad nećemo zaboraviti. Zehra. Beba. Ili Emina, naprimjer. Glas one koju volimo. Ona koju volimo pjeva nam naš sevdah.

Svi koji vole sevdalinku znaju njihova prezimena.

Glas je nekad bio posve sam, dovoljan sam sebi. Potom ga je pratio saz ili kakav drugi žičani instrument. U novije se vrijeme, zajedno s kafanom, pojavila harmonika. Danas se uz glas pjevača čuje orkestar, obično tzv. narodni orkestar s primjerenim posebnim dionicama.

Ipak, sevdalinka je, prije svega i nadasve – glas. Glas duše kojoj je teško u sebi i žudi napolje kao ptiče iz jajeta tjeskobe.

Možda se zato onaj koji sluša u njoj i prepoznaje.

PROČITAJTE I...

Ova apelacija nije niti najmanje naivna niti neusklađena s ključnim međunarodnim faktorima. Ona ne samo da prebacuje lopticu gdje joj je mjesto, u entitet RS, i ukazuje na kršenje ljudskih prava, odnosno Evropske konvencije, već i skreće pažnju na nerad i neaktivnost Valentina Inzka, OHR-a u cjelini, koji je po Daytonu odgovoran za civilni dio provedbe mirovnog sporazuma i zaštitu i provođenje svih njegovih aneksa, pa i aneksa 4. i 7. (Ustava i povratka) i svih odluka ustavnih i međunarodnih sudova

Ulazim u Dom zdravlja. Ispred ordinacije mog porodičnog ljekara velika gužva. Ostavljam zdravstvenu knjižicu na šalteru, pronalazim slobodnu stolicu na kraju hodnika, sjedam i čekam. Pacijenti su uglavnom srednje dobi i stariji. Gledam u njihova zgasla, ispaćena lica. Svi šute, neki od njih sa šakom na čelu, zamišljeni, zabrinuti i netremice zagledani u imaginarnu tačku. Dok ih gledam, razmišljam kako su, osim zdravstvene tegobe zbog koje jesu tu, kod kuće ostavili još najmanje deset takvih, možda i gorih. I da su ih tih deset kod kuće ostavljenih tegoba, ustvari, i nagnali da danas budu ovdje, šutljivi, zamišljeni, zabrinuti i netremice zagledani u imaginarnu tačku

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!