Sevdalinka na filmskom platnu

Još od samih početaka bh. kinematografije sevdalinka nije činila samo muzičku podlogu filmskog djela koja prati i upotpunjuje radnju već je direktno učestvovala u kreiranju njegovog narativa i forme. Tako su tekstovi sevdalinke, u kojoj dominiraju motivi ljubavi, čežnje, patnje, korišteni kao prikaz unutrašnjeg stanja likova. Prvi primjer ovoga postupka zabilježen je u ostvarenju Hanka (1955)

Muzika i film oduvijek su činili nerazdvojan umjetnički par koji se međusobno nadopunjavao, inspirirao te, u konačnici, zajedno stvorio neka od najljepših i najvažnijih filmskih djela. Još su od prvih filmskih kadrova pokretne slike jednostavno žudjele za muzičkom podlogom, pa su filmski radnici pokušavali na sve načine spojiti ove dvije, tada tehnički nespojive umjetnosti. Npr. u periodu nijemog filma, filmska muzika nastajala je uživo, u salama kina, gdje su pijanisti pokušavali “uhvatiti” ritam koji prati radnju ili dočarava atmosferu s filmskog platna. Muzika je s vremenom postala jedno od najvažnijih stilskih izražajnih sredstava pojedinih filmskih autora  i neodvojiv segment sadržaja, strukture i forme filmskog djela. Međutim, u historiji kinematografije teško je pronaći primjer u kojem se muzika u toj mjeri sjedinila s pokretnim slikama kao što je to slučaj u bh. filmu. Naravno, riječ je o izvornoj narodnoj pjesmi – sevdalinci, kao neizostavnim dijelom bh. kulture, tradicije i same stvarnosti. Ipak, najsnažniju i gotovo neraskidivu vezu sevdalinka je ostvarila s bh. filmom, s vremenom postajući njegova najreprezentativnija stilska odrednica.

SEVDALINKA KAO PRIKAZ UNUTRAŠNJEG STANJA LIKOVA

Još od samih početaka bh. kinematografije sevdalinka nije činila samo muzičku podlogu filmskog djela koja prati i upotpunjuje radnju već je direktno učestvovala u kreiranju njegovog narativa i forme. Tako su tekstovi sevdalinke, u kojoj dominiraju motivi ljubavi, čežnje, patnje, a koja je nastala od arapske riječi sawda (crna žuč), što predstavlja materiju povezanu s osjećajem melanholije, korišteni kao prikaz unutrašnjeg stanja likova. Prvi primjer ovoga postupka zabilježen je u ostvarenju Hanka (1955), u kojem glavna istoimena junakinja (Vera Gregović), kao kafanska pjevačica, u formi sevdalinke (poput bh. izvođačice sevdalinki Zehre Deović) izvodi tekst pjesme Gdje si dušo, gdje si rano? Branka Radičevića, nesvjesno se obraćajući nesuđenom mužu, Ciganinu Sejdi, stihovima: “Gdje si, dušo? / Gdje si, rano? / Gdje si, danče mio? / Gdje si, sunce ogrijano? / Gdje si dosad bio?”

Naime, ne znajući da je u on kafani i da je izašao iz zatvora, Hanka za goste kafane izvodi sevdalinku koja najpreciznije opisuje “stanje njene duše”. Sličan postupak primijenjen je u filmu Ademira Kenovića Ovo malo duše (1986), također u sceni smještenoj u kafani, u kojoj sevdalinka Negdje u daljine Radeta Jovanovića, koju je proslavila neponovljiva izvedba Safeta Isovića, opisuje “ljubavne jade” mladog Nihada (Davor Janjić). Nakon što je oženio djevojku koju ne voli, a ona za kojom žudi nastavila se školovati u “dalekoj” Tuzli, Nihad utjehu pokušava naći u “prvom kafanskom iskustvu”, dok su stihovi: “Negdje u daljine  pogled mi se gubi, / nekog u daljini moje srce ljubi, / prolazi mi mladost i u čežnji vene, /
daleko si, draga, daleko od mene”, zapravo priča njegovog života.

Film u kojem se sevdalinka koristi kao sredstvo pobune lika protiv boli, patnje i nepravde koja mu je učinjena jeste Remake (2003) Dine Mustafića. Kada od napaćenog, izranjavanog i izgladnjavanog mladića Remze (Mario Drmač) srpski stražari zatraže da im nešto otpjeva za zabavu i odmor nakon “napornog” zadatka mučenja zarobljenika, on im milozvučnim glasom izvede sevdalinku Il’ je vedro, il’ oblačno, čija strofa: “Već je ono Sokolović / mlad Ibrahim‑beg. / Zanio se, ponio se / U svoj golem nam / što on ljubi sultaniju /
Sultan Zulejhu!”, ne predstavlja samo Remzinu pobunu već i prkos cjelokupnog bošnjačkog naroda koji nikada neće odustati od svoje tradicije i kulture. Također, ta scena, uprkos činjenici da u njoj ne izgovori niti jednu riječ, definira Remzu kao izrazito ponosnog i hrabrog Bošnjaka koji žrtvuje svoj tjelesni život da bi barem na trenutak oživio duhovni.

Primjer ostvarenja u kojem sevdalinka nije dio stvarnosti već popratni elemenat snoviđenja glavnih protagonista (što je također njihova unutarnja borba) predstavlja Savršeni krug Ademira Kenovića. Naime, nakon što su prethodno razgovarali o odlasku na more i putovanju vozom, junacima filma Kerimu i Adisu stvarnost “izađe” na san, u kojem nema rata, granata, gladi, zime, već samo nebesko i morsko plavetnilo i dobra stara sevdalinka Grana od bora pala kraj mora.

SEVDALINKA I BH. SVADBA (SIDRANOVA SVADBA)

Svadba u kojoj se za prevlast bore veselje i tuga oduvijek je predstavljala važan segment mentaliteta bh. čovjeka. Također, ona je na ovdašnjim prostorima direktno povezana i s bh. kulturom i tradicijom, jer najčešći pratilac ovoga obilježavanja stupanja u brak između muškarca i žene, često priređenog u dvorištu kuće uz skromnu trpezu, jeste sevdalinka. Dakle, taktovi ove bh. narodne pjesme nisu uvijek bili ritam za veselje, već su njeni stihovi često bili povod njegovog prekida i buđenja duboko skrivenih osjećaja tuge, ljutnje, straha, ljubomore… I u jednom i drugom slučaju, svadba popraćena sevdalinkom s vremenom je postala neizostavan elemenat bh. kinematografije, koji je najuspješnije oživljavao duh bh. čovjeka. U historiji bh. kinematografije zaista je teško pronaći film bez motiva svadbe, ali svakako najreprezentativnija ostvarenja koja ovaj čin veselja djelomično predstavljaju kao tragičan ili tužan čin jesu ona nastala prema scenarijima Abdulaha Sidrana.

Iako nije riječ o svadbi, u filmu Sjećaš li se Dolly Bell? (1981) Emira Kusturice scena “klasičnog bh. teferiča” prezentira ne samo kulturu (sviranje na sazu kao neizostavnom dijelu bh. i bošnjačke kulture i historije) i tradiciju (motivi teferiča, sijela, u dvorištu kuće, uz tradicionalna bh. i bošnjačka jela) jednog naroda i grada već i vječni unutarnji sukob bh. čovjeka koji se pokušava veseliti uz sevdalinku izuzetno tužnog ozračja – Teško meni jadnoj u Sarajevu samoj. U drugom filmu Emira Kusturice, Otac na službenom putu (1985), spoj svadbe i sevdalinke Braća Morići ima višestruku ulogu – služi kao kontrast dramatičnom sukobu sestre i brata koji završi gotovo tragičnim samopovređivanjem lika Zije (Mustafa Nadarević), predstavlja bh. običaje i tradiciju te donosi i parče historije Sarajeva o čuvenoj braći Morić, imućnim trgovcima koji su nepravedno pogubljeni 1757. godine.

U ostvarenju Kuduz (1989) Ademira Kenovića prerađena verzija sevdalinke Voljelo se dvoje mladih Himze Polovine, a u izvedbi grupe Indexi, predstavlja lajtmotiv cjelokupnog narativa ovoga filma, u kojem se prvobitna ljubav i sreća bivšeg robijaša Bećira Kuduza i njegove supruge Bademe pretvori u farsu ispunjenu svađama i prevarama i u konačnici završi ubistvom. Također, i u ovome filmu scena svadbe biva prekinuta sukobom te razbijanjem flaše i potezanjem pištolja, uz nezaboravnu repliku lokalnog policajca Šemse (Mustafa Nadarević): “Prekini svirku!”

UMJESTO SEVDALINKE, USPAVANKA

Da bh. kulturu ne čini samo sevdalinka, već da ona predstavlja jedan od niza njenih segmenata, dokazuje Oskarom nagrađeni film Ničija zemlja Danisa Tanovića, koji otvara izvorna bh. Uspavanka (Nini, sine, spavaj, sine), kao posebna vrsta lirske pjesme. U bh. tradiciji ovakve pjesme pjevane su iznad djeteta u bešici, a izražavale su majčinsku brigu i ljubav te služile kao zaštita protiv uroka i nesreće. U Tanovićevom ostvarenju, Uspavanka sa stihovima: “Nini, sine / spavaj, sine. / San te prevario, / beša ti se, beša ti se / na moru kovala”, dok u pozadini odjekuje vojničko marširanje, simbolizira zemlju koja uspavljuje svoje čedo ostavljeno da umre na mini, ironično ga pokušavajući zaštititi.

Osim sevdalinke i uspavanke, bitan segment filmskog izražaja bh. kinematografije čini i muslimanska vjerska pjesma ilahija koja ima za cilj veličati Allaha i ljubav prema Njemu, te mevlud kao islamska manifestacija i oblik književnog stvaralaštva. Najreprezentativniji bh. film u kojem ilahija i mevlud predstavljaju podlogu za sliku jeste Grbavica (2006) Jasmile Žbanić. Kao i u slučaju filma Ničija zemlja, ostvarenje Jasmile Žbanić otvara mevlud u izvedbi Hasibe Agić, kao pratnja usporenom kadru koji prikazuje lica silovanih Bošnjakinja u proteklom ratu u BiH. U ovome slučaju, mevludski spjev o rođenju: “Al’ je divna / al’ je blaga ova noć. / Koga čeka ta ljepota, / ko će doć’? / Sva pustinja srebrom blista, / sve k'o san. / Jata zvijezda – roj dragulja, / noć k'o dan!”, simbolizira plod u utrobi nastao silovanjem, kojeg se majka, uprkos tome, ne može odreći. Također, on predstavlja mir i spokoj za kojem tragaju silovane žene, dok će istovremeno poslužiti i kao kontrast grješnom životu – scena u kafani s numerom turbofolka Nije ovo moja noć. U posljednjem segmentu filma, nakon saznanja o tragičnoj sudbini Esme (Mirjana Karanović) i otkrivanja prave istinu o potomstvu Sare (Luna Mijović), režiserka ponavlja kadar sa ženama koje su pretrpjele silovanje, popraćen ilahijom Kad procvatu behari, koji sada donosi sasvim novo značenje, te koji do kraja ogoljava duševnu i psihološku borbu glavne protagonistkinje.

Saradnju filma i sevdalinke nastavile su i nove generacije bh. režisera – npr. Jasmin Duraković (Sevdah za Karima), Ines Tanović (Naša svakodnevna priča), Ivan Ramadan (Tolerancija, Aždaja…) –  još jednom potvrđujući uvjetovanost bh. kinematografije od bh. narodne pjesme, bez čijih bi zvukova i stihova pokretne slike izgledale siromašno, nepotpuno i stilski neprepoznatljivo.

PROČITAJTE I...

Ilahija od svog nastanka u 13. stoljeću do danas predstavlja najrasprostranjeniju orijentalno-islamsku formu iskazivanja ljubavi prema Bogu. Njenim začetnikom smatra se Ašik Junus, kojeg ujedno opisuju i kao najvećeg pisca ilahija. Postoji i mišljenje da su ilahije u nastanku s Ašikom Junusom bile na svom vrhuncu i da su nakon njegovog preseljenja u neprestanoj silaznoj putanji. Ako je ovo tačno, onda je vrijeme u kojem živimo najmanje pogodno za ilahije

Jedan od najznačajnijih savremenih španskih pisaca Juan Goytisolo (87) preminuo je 5. juna. Goytisolo, dobitnik nagrade “Cervantes” za životno djelo, bio je jedan od najvažnijih španskih pisaca 20. stoljeća. Objavio je više od 20 romana, bio žestoki protivnik Francove diktature, te je zbog toga dobar dio svog života proveo u dobrovoljnom egzilu. Goytisolo je 1993. godine bio dopisnik dnevnika El País iz opkoljenog Sarajeva, a svoja iskustva iz glavnog grada BiH pretočio je u knjigu Sarajevska bilježnica

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!