SEVDAH-ŠOVINIZAM

Naravno, nema ništa sporno u tome da se ukusi razlikuju, nema ničega kontroverznog u tome da je Imamoviću besmisleno štivo nešto što je drugome izuzetno korisna knjiga, ili da je nekome nakazna travestija tradicije ono što je Imamoviću sevdalinka u njegovoj interpretaciji.


Koliko je latentni šovinizam prisutan u ovdašnjoj javnosti i kako ga, zapravo, najčešće upotrebljavaju oni koji ga se javno najviše gnušaju, tvrdeći da su kao ideološka, etnička ili seksualna manjina njegove najveće žrtve, pokazuje slučaj Damira Imamovića.

Imamović je na svom profilu na Facebooku odlučio podijeliti svoju konsternaciju navodnom činjenicom da “sarajevski Sajam knjige” više nije to – sajam knjige koji ima šta ponuditi ozbiljnim ljubiteljima pisane riječi, već je, navodno, degenerirao u bezvrijedni sajam vjerske literature.

Naravno, nema ništa sporno u tome da se ukusi razlikuju, nema ničega kontroverznog u tome da je Imamoviću besmisleno štivo nešto što je drugome izuzetno korisna knjiga, ili da je nekome nakazna travestija tradicije ono što je Imamoviću sevdalinka u njegovoj interpretaciji.

No, da se ne radi tek o pitanju različitih ukusa nego o šovinizmu, pokazuju Imamovićevi komentari na istom postu u kojima, zapravo, odriče bilo kakvu pozitivnu vrijednost vjerskoj literaturi, pa u njenom povećanom plasmanu, koji veže i za uspostavljanje religijskog odgoja kao standarda, vidi čak i civilizacijski sumrak u kojem će, kako tvrdi, uskoro “morati objašnjavati važnost pismenosti kod ženske djece”, čime imputira nazadnjaštvo i mizogeniju vjerničkoj populaciji.

Naravno, ovakav šovinizam dominantne i privilegirane manjine naspram tihe i podjarmljene većine ne samo da prolazi potpuno nezapaženo nego se čak smatra i sasvim legitimnim i neotuđivim pravom, i to u takvoj mjeri da se upozoravanje na takav šovinizam naziva šovinizmom.

PROČITAJTE I...

Ove godine, 20. oktobra, navršava se stotinu četrdeset godina od austrougarske okupacije naše domovine, događaja u kojem je hiljade Bošnjaka svjedočilo svoju ljubav i odanost prema svojoj domovini, vjeri i narodu. Hiljade naših predaka i prethodnika dalo je tada svoje živote da bismo mi, njihovi nasljednici i potomci, danas živjeli. I evo, sto četrdeseti put dočekujemo godišnjicu okupacije bez ijedne riječi ili slova o njima. Za sto četrdeset godina nismo podigli nijedan spomenik našim junacima niti smo se puno trudili da bar sačuvamo njihove mezaristane, kojih je iz godine u godinu sve manje

Nisam na početku napomenuo, ali nije ni važno, hodža je bio momak, možda i pušćenac. Uglavnom, žene uzase nije imao pa se počelo govorkati kako je hodža već bacio oko na ovu, pa na onu. Po narodu je hodža svakog dana begenisao drugu. Zbilja je, ipak, bila drugačija. Sigurno ste pomislili kako nije begenisao nijednu. Niste u pravu, ali ću vas opet iznenaditi. Hodža se do ušiju zatreskao, ali ne u jednu nego u dvije, i to, nećete vjerovati, rođene sestre. Znam da se čudite, ali vam pripovijedam sve kako je bilo i kako je do mene stiglo

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!