Sestra Luka umrla žrtvujući se za gladne

Historijski podaci kažu da je sestra Luka stvarna osoba. Rodila se kao Elizabet Liengitz 9. januara1861. godine u austrijskoj Koruškoj. U Bosnu je došla 1883., a umrla je 1890. godine

Grobovi su oduvijek ljude fascinirali pa su im ljudi počesto pripisivali posebne moći. Svaka zajednica, između ostalih svetinja oko kojih se okupljala, imala je barem jedan grob koji je bio mjesto hodočašća: grob junaka, grob velikog učenjaka ili umjetnika, grob svetog čovjeka ili pravednika. Koji to bosanski grad nema prepoznatljivo turbe i(li) grob oko kojeg se ljudi okupljaju?

Mnogo je grobova oko kojih se Sarajevo uspostavlja kao zajednica. Najpoznatiji su svakako Jedileri ili Turbe sedam braće, grob djeteta u Staroj pravoslavnoj crkvi, grob site Nefe i grob sestre Luke. Druga vrsta slave među grobovima pripada grobu poznatog hrvatskog pjesnika Silvija Strahimira Kranjčevića (Senj,17. februar 1865. – Sarajevo, 29. oktobar 1908. godine). Mnogi pjesnici započeli su karijere okupljanjem na Kranjčevićevom grobu recitirajući tu svoje pjesme.

Gotovo da nema onih što su barem jednom bili u Sarajevu, a da nisu čuli za Turbe sedam braće na Bistriku. Uglavnom se vjeruje da su u turbetu ukopana braća po krvi, no, riječ je o nevino pogubljenim ljudima koji nisu bili u krvnom srodstvu. Prema jednoj predaji, nad mezarima se počela pojavljivati svjetlost pa je tadašnji namjesnik Sulejman-paša Skopljak naredio da se tu napravi turbe sa sedam prozora. Napravljena je i kuća za turbedara (u njoj je kasnije nastala tekija), a bili su postavljeni i čuvari turbeta. Iznad svakog je mezara prozor, a pored svjetiljka. Običaj je da se na prvim vratima i na svakom prozoru prouči Fatiha, rukama dodirne prozor i kroz 7 otvora ubaci isti iznos novca. Ne treba se vraćati istim putem i treba osluškivati koje će prve riječi izgovoriti slučajni prolaznici. Dolaze domaći i turisti, pripadnici raznih religija, stari i mladi, bogati i siromašni podjednako. Po preporuci, najbolje je doći utorkom ili petkom prije 12 sati i obavezno udijeliti nešto brojnim prosjacima koji okružuju turbe.

Dolaze mnogi iz Sarajeva i okoline

Veoma je popularan i poznat grob djeteta u Staroj pravoslavnoj crkvi u Sarajevu. U lijevom uglu galerije nalazi se drveni kovčeg odignut na postolje. Postoji nekoliko priča o tome kada, kako je i zašto taj sanduk dospio u crkvu. Jedna priča kaže da su to ostaci nekog djeteta koje je poginulo, dok druga priča “zna” da je u pitanju djevojčica Ana. Prema istraživanjima etnografkinje Radmile Filipović-Fabijanić, to su ostaci nekog teško bolesnog djeteta koje je umrlo u ovoj crkvi dok je sveštenik nad njim čitao molitvu za ozdravljenje. Dijete, “bolesno od velike glavobolje”, navodno je bilo u nesvijesti kad su ga roditelji donijeli. Njegovo tijelo, po pričanju, ne trune te je stoga kao posvećeno moglo ostati u crkvi. Dolaze mnogi iz Sarajeva i okoline, najviše oni koji pate od glavobolje i žene koje ne mogu roditi. Pomole se na grobu djeteta, obiđu ga (nerotkinje se tri puta provuku ispod njega) te daruju novcem i peškirima, što onda ostaje crkvi.

Nekada nadaleko poznato, a danas potpuno zaboravljeno mjesto jeste grob site Nefe (bula Nefisa kaduna, poznata vaizkinja). Vlajko Palavestra u svojoj knjizi Legende iz starog Sarajeva zapisao je: “U groblju iza Bakija nalazi se jedan zaravnjen i zapušten grob, u kome je, po pričanju, sahranjena ‘sita’ Nefa (Nefisa). Taj su grob obilazile one Sarajlije koje su željele da im se ‘gladne oči’ i pohlepa zadovolje onim što im je sudbina dodijelila. Pravo su stari ljudi govorili da nije jadan onaj ko malo ima, već onaj koji traži više.”

Zaravnjen i zapušten mezar site Nefe (zajedno sa svojim čarobnim moćima) nestao je iz života Sarajlija, baš kao što su, prema riječima kaligrafa Hazima Numanagića, u posljednje vrijeme nestali mnogi vrijedni nišani sa sarajevskih mezarja.

Grob sestre Luke nije ni zatravnjen ni zapušten, a ni narod ga nije zaboravio. Ljudi ga posjećuju, pale svijeće, ostavljaju ceduljice s ispisanim željama ili riječima zahvalnosti za pomoć. Izgovara se molitva, i to “svako po svome zakonu”. Legendu o sestri Luki zapisala je ovako etnografkinja Radmila Filipović-Fabijanić: “Grob svete Luke nalazi se na Slatini, u groblju časnih sestara, koje su tu imale svoju ekonomiju. Luka Liegitz bila je sestra predstojnica. Umrla je 1890. Ovo groblje je zatvoreno 1948. i kasnije preuređeno. Svi su grobovi potpuno jednaki. Jedino je grob Luke veći, viši i drukčiji od ostalih. I krst je veći i iza njega se nalazi natkriven prostor za paljenje sveća. U samom krstu je kasa za novčane priloge. Luka je bila veoma poznata po svojoj pravednosti. Između ostalog, priča se, nikad nije merila ono što bi joj seljaci iz okoline doneli na prodaju, svakome je verovala, a niko je nije varao. Posle smrti njen grob je postao mesto na koje se dolazi u nevolji. Dolazi se iz Sarajeva i najbliže okoline: sa Stupa i Ilidže. Dolaze najčešće žene bolesne od bilo čega, mole se, obilaze grob (ne svaka), pale sveće i daruju grob novcem.“ (Verovanje u kurativnu moć kultnih grobova Srba i Hrvata u BiH; Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, etnologija, sveska XXXIII/1978, Sarajevo, 1979. godine)

Išla u Beč da uradi “nešto veliko”

Historijski podaci kažu da je sestra Luka stvarna osoba. Pravo ime bilo joj je Elizabet Liengitz i rođena je 9. januara 1861. godine u austrijskoj Koruškoj, u selu Lindhof. Bila je najstarija od sedmero djece u obitelji poljoprivrednika. U seoskoj kući s mnogo djece bilo je uvijek puno posla, a Elizabet je svojoj mlađoj braći i sestrama bila više majka nego sestra. Voljela je svoju porodicu i svoje selo. Nije sanjala o nekom drugačijem životu, odlasku u veliki grad ili u neke nepoznate daleke tuđine. Dok je bila mala, s roditeljima je odlazila u obližnji gradić Sankt Andrae. Kad je odrasla, tamo je sama odlazila u nabavku potrepština za njihovo domaćinstvo. Odlaske u grad koristila je obavezno da posjeti isusovačku crkvu i obavi pobožnosti na čast Srcu Isusovu. U 19. stoljeću ta pobožnost doživjela je svoj preporod i predstavljala najznačajniji katolički duhovni pokret toga vremena. Poštovanje Srca Isusova širilo se u to doba ne samo po ženskim i muškim samostanima nego i u katoličkim porodicama i kod pojedinaca kojima je trebao dublji duhovni život, a Elizabet je sigurno bila jedna od njih.

Prilikom jedne molitve, u njoj se rodila želja da svoj život posveti Bogu kao redovnica. S vremenom je želja postajala sve jača pa se povjerila svom ispovjedniku u crkvi Srca Isusova, a on ju je ohrabrio, smatrajući da bi bila dobra redovnica. Preporučio joj je da stupi u Družbu Kćeri Božje ljubavi. Roditelji su odobravali tu odluku, a mlađoj braći i sestrama bilo je žao što ih ostavlja. Elizabet se radosno odazvala Božijem pozivu i u Beču stupila u Kuću maticu Družbe Kćeri Božje ljubavi. Bilo je to na blagdan Svih svetih 1. novembra 1881. godine. U idućih 9 mjeseci kao kandidatkinja upoznala je dobro svrhu i život Družbe Kćeri Božje ljubavi. U novicijat je stupila 1. augusta 1882. godine, obukla redovničko odijelo i dobila ime sestra M. Luka. Za vrijeme boravka u novicijatu djevojka Elizabet postala je zaista sestra Luka: počela je živjeti po evanđeoskim zavjetima čistoće, siromaštva i poslušnosti. Život u roditeljskoj kući sve je više postajao samo lijepo sjećanje. Pred njom se otvarao novi život s drugačijim obavezama i ciljevima. Prve svete zavjete sestra Luka položila je 20. augusta 1883. godine, a već dva dana kasnije, po odluci poglavara, bila je na putu za Bosnu. Sestre Kćeri Božje ljubavi došle su u Sarajevo 16 mjeseci prije toga, na poziv nadbiskupa Josipa Stadlera, koji je za njih kupio kuću s baštom na Banjskom brijegu br. 8.

Družba je bila veoma mlada, osnovana je 1868. godine, na blagdan Marijina prikazanja. Utemeteljica majka Franciska Lechner (1833–1894), iz malog mjesta Edling kod Minhena, školovala se za učiteljicu, ali je uskoro “osjetila da Bog od nje nešto drugo traži. Nakon dugog razmišljanja, molitve i savjetovanja s iskusnim duhovnim vođom otišla je u Beč da uradi nešto veliko”. Uspjela je doći do carice Elisabethe koja je preuzela pokroviteljstvo i osigurala početna finansijska sredstva.

Prihvatala svaku priliku da pomogne drugima

Svrha Družbe bili su odgoj i školovanje ženske mladeži iz siromašnih i građanskih porodica te svestrana briga za kućne pomoćnice i radnice. Papa Leon XIII pohvalio je posebno svrhu Družbe i u kratkim razmacima tri puta potvrdio Družbu Kćeri Božje ljubavi i njezine konstitucije (1884., 1891. i 1899. godine). Nakon Prvog svjetskog rata i raspada Austro‑Ugarske došlo je do preuređenja Družbe Kćeri Božje ljubavi. Matica je ostala u Beču, a 1919. godine osnovane su provincije: češka, madžarska, jugoslavenska i poljska. Prema smjernicama Drugog vatikanskog sabora, Družba Kćeri Božje ljubavi obnovila je svoje konstitucije, a potvrdila ih je Kongregacija za redovnike 1979. godine. Moglo bi se reći da je ljubav Majke Franciske za potrebe svete Crkve i svakog brata čovjeka sažeta u njenoj preporuci: “Prihvatite svaku priliku da pomognete drugima.”

Na poziv nadbiskupa Stadlera, Majka Franciska uputila se u aprilu 1882. godine u Bosnu, njoj nepoznatu zemlju u kojoj se govori drugim jezikom. Povela je dvije sestre: predstojnicu i učiteljicu ručnog rada da im bude prevodilac i tumač.

Kad je sestra Luka stigla u Sarajevo, Družba je bila već solidno organizirana. U život i djelovanje sestrinske zajednice sestru Luku uvela je predstojnica Augustina i dodijelila joj službu vratarice. Sestra Luka ostala je u Sarajevu na ovoj službi ukupno šest i po godina, sve do konca svog kratkog života. U to vrijeme služba vratarice bila je izrazito teška: nije bilo električne rasvjete ni električnog zvona na ulazu pa je vratarica usmeno prenosila svaku poruku ili nalog. Bezbroj puta dnevno trčala je na sprat i nazad na ulaz, uz to još nije znala jezik nove domovine pa su i nesporazumi bili brojni, a glavna sestra bila je stroga i nije priznavala nikakve objektivne razloge za napravljenu grešku. Dijelila je i hranu siromašnim koji su dolazili u njihovu kuhinju, vagala i preuzimala namirnice koje su seljaci donosili na prodaju, rano ujutro brinula se o djeci.

Nepoznavanje jezika sestri Luki nije bila prepreka da komunicira sa sirotinjom, sporazumijevali su se rukama i srcem. Ali, osjećala je da je glavna sestra prema njoj nepravedna i to ju je boljelo. Snovi o službi Bogu naišli su na prve velike prepreke i osjetljiva mlada djevojka nije znala kako dalje. Odlučila je napustiti Sarajevo i Družbu i vratiti se u topli roditeljski dom u kojem je svi vole. Rekla je to i svom ispovjedniku Antonu Jegliču (vrhbosanski kanonik i tokom 16 godina direktor i profesor Ženske učiteljske škole u Zavodu Sv. Josipa), a on joj je savjetovao neka se smiri i sačeka da obavi duhovne vježbe koje će uskoro biti.

Poslušala je svoje priviđenje i ostala. Nije ni slutila da je to zauvijek. Nikad više nije vidjela topli roditeljski dom, ni roditelje ni braću ni sestre koji su joj tako nedostajali. Njeno je mjesto bilo u Sarajevu i sudbina je to jasno pokazala. Jedne večeri, kad više nikog nije bilo u kućnoj kapelici, sestra Luka govorila je kipu Srca Isusova o svojoj odluci za povratkom kući. Govorila je i plakala, a onda se dogodilo čudo: u maloj, tamnoj kapeli, kip je progovorio. Isus se obratio mladoj, nesretnoj redovnici i rekao joj da ostane u samostanu pa će je uskoro usrećiti. S radošću je nastavila raditi i služiti, trpjela je i žrtvovala se za siromašne, mirno podnosila sve neugodnosti i “izgarala kao žrtva za Boga i bližnjega”. Uz svoju ionako tešku službu vratarice nametnula je sebi pravi pokornički život: spavala je na dasci, odricala se hrane u korist siromašnih, trpjela hladnoću. Snagu da sve to izdrži davalo joj je ono Isusovo obećanje da će je uskoro usrećiti.

Na grobu cvijeće i ceduljice

Krhko tijelo nije dugo izdržalo. Teška upala pluća razvila se u naglu tuberkulozu i uskoro se ispunilo obećanje Srca Isusovog da će je usrećiti. Iz doline suza odveo ju je u carstvo nebesko. Sestra Luka umrla je 30. marta 1890. godine, na predzadnji dan mjeseca posvećenog sv. Josipu, zaštitniku sretne smrti. Te godine 30. marta bila je nedjelja Cvjetnica, liturgijski spomen-dan Isusova svečanog ulaska u Jeruzalem uoči njegove muke i smrti.

Sahranjena je na sestrinskom groblju na Betaniji u Sarajevu i činilo se godinama da je zaboravljena. A onda su sestre primijetile cvijeće, ceduljice i zapaljene svijeće na grobu sestre Luke. Sarajevska sirotinja pamtila je svoju dobru sestru Luku i dolazila da je obiđe, daruje cvijetak, zapali svijeću i napiše želju, a neki su tvrdili da su vidjeli svjetlost iznad groba i počeli pričati o njoj kao o “sarajevskoj svetici”.

Od 1910. godine u hronici Provincije postoje bilješke o sestri Luki. Hodočašće na grob sestre Luke ne prestaje. Dolazi se iz svih krajeva BiH i susjednih zemalja. Jedni dolaze u osvit dana, drugi čak i noću, možda i zato da uhvate trenutak kada se iznad groba pojavljuje svjetlost. Neki u znak pokore i poniznosti dolaze bosonogi. Svi se mole da im ona svojim zagovorom kod Boga izmoli pomoć i zaštitu. Mnogi od njih ne znaju mnogo o životu stvarne redovnice, ali vjeruju da će dobra sestra Luka “prihvatiti svaku priliku da pomogne drugima” pa makar to bilo i s onoga svijeta.

 

PROČITAJTE I...

Umjetnički duh Emila Balcareka doći će posebno do izražaja u razdoblju od maja 1907. do maja 1908. godine, kada je kao poručnik poslan da obavlja vojnu dužnost u Zvorniku. Naime, Balcarek je u toku svog boravka pješačio i putovao po Bosni i Hercegovini te dobrim okom posmatrača zabilježio fotografije jedne zemlje, koju je, kako sam kaže, veoma brzo zavolio

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!